Biraju li maturanti studij srcem ili glavom? Istraživanje Sveučilišta dalo zanimljiv odgovor
Istraživanje provedeno među 577 brucoša pokazalo je da je čak 75 % maturanata faks odabralo iz ljubavi prema području studija.
08:05 2 d 09.03.2026
26. listopad 2016.

foto: The Yale Nightlife
Kod nas se često raspravlja o tome uči li se previše teorije, na štetu prakse te zdravorazumskog snalaženja u svijetu u kojemu živimo. Na tragu toga, bivša dekanica Stanforda Julie Lythcott-Haims i stručnjakinja koja voli propitivati proces odrastanja mladih sa znanstvenog aspekta, na Quori piše osam vještina koje bi svatko trebao imati do 18 godine. Svoje zaključke iznosi iz roditeljske perspektive te na taj način kritiziriza i njih zbog pretjeranog bdijenja nad svojim podmlatkom.
Punoljetne osobe, moraju biti u stanju razgovarati s profesorima, ravnateljima, kojekakvim savjetnicima, poljoprivrednim posjednicima, službenicima na šalterima, kolegama, bankarima, zdravstvenim osobljem, vozačima busa, automehaničarima i ostalim sudionicima ‘stvarnog života’.
Umjesto toga: Učimo djecu da ne razgovaraju s nepoznatim ljudima, a ne podučavamo ih kako da znaju odvojiti i prepoznati nekoliko negativnih pojedinaca, koji se kriju unutar većine dobrih nepoznatih ljudi. Poradi toga se događa da mladi ne znaju kako pristupiti ljudima koje ne poznaju, s poštovanjem i gledanjem u oči, u slučajevima kada im primjerice treba pomoć, uputa za pravi smjer i ostale usluge, koje u trenutku ne mogu razriješiti sami.
U kampusu, gradu u kojem je na ljetnom seminaru ili u inozemnom gradu gdje studira ili radi.
Umjesto toga: Vozimo ih ili smo im u pratnji gdje god idu. Čak iako mogu javnim gradskim prijevozom, biciklom ili pješice doći na željeno odredište. Zato se mladi uvuku u svoju konformističku ulogu te nemaju potrebu razmišljati kako doći od točke A do točke B, kako iskombinirati linije gradskog prijevoza ili kako napuniti rezervoar gorivom.
Umjesto toga: Podsjećamo djecu na njihove domaće uratke, katkada im pomažemo da ih naprave, a ima slučajeva gdje roditelji sami pišu zadaću za svoje ptiće. Poslije djeca ne znaju kako odrediti prioritete, upravljati nastalim poteškoćama te poštivati rokove bez uobičajenih podsjetnika.
Umjesto toga: Rijetko ih tražimo da nam pomognu u kućanstvu, jer im kao ostaje premalo vremena za zadaće izvan školskih i izvannastavnih aktivnosti. Na kraju postignemo to da djeca ne znaju brinuti o svojim vlastitim potrebama, poštovati potrebe drugih te pošteno raspodijeliti resurse s drugima.
Umjesto toga: Mi se namećemo da riješimo njihove nesporazume i preuzmemo neugodnosti koje pripadaju njima. Kasnije djeca ne znaju kako svladati interpersonalne teškoće i razriješiti konflikte bez naše intervencije.
S ispitima, opterećenjima, radnim navikam na fakultetu, konkurencijom, strogim profesorima, šefovima i drugima.
Umjesto toga: Mi uskaćemo kada im postane teško, obavljamo njihove zadatke, tražimo produljenje krajnjih rokova i razgovaramo s nadležnima. Na kraju djeca ne nauče da u realnosti neće sve uvijek funkcionirati idealno, ali i da takve okolnosti moraju moći prebroditi.
Umjesto toga: Oni ne obavljaju povremene poslove te dobivaju novac od roditelja za sve što trebaju. Poslije djeca ne razviju osjećaj odgovornosti za okončavanje radnih zadataka, ne cijene dovoljno vrijednost stvari i novca te ne znaju kako upravljati financijama.
Umjesto toga: Mi im trasiramo čitav put i štitimo ih od svih zamki na koje nailaze te sprječavamo sva potencijalne prepreke na koje bi se mogli nasukati.
Kasnije naravno da djeca ne razumiju kako uspjeh dolazi jedino nakon mnogo pokušaja, posrtanja pa opet novih pokušaja.
Zapamtite: djeca moraju biti sposobna poduzeti sve korake da riješe probleme na koje su naišli bez da pozovu roditelje u pomoć. Ako nazovu roditelje da pitaju kako dalje, to znači da nisu svladali vještinu samostalnog življenja.