Fenomen paćeništva za Johnnyjem Štulićem

Johnny Štulić protivi se uvrštavanju svojih stihova u srednjoškolsku literaturu. Tvrdi kako to nije poezija i dodaje da ne voli škole. Štulić je poznat po tome kako ne voli medije, lovorike, niti ‘ove prostore’. Bez obzira na to, redovno se pojavljuje u raznim medijima na prostoru bivše Jugoslavije. Zašto?

YouTube; screenshot

Jedna od većih priča jučer bio je prijedlog popisa lektire nastao u sklopu kurikularne reforme. U lektiru su tako ušli i stihovi frontmena Azre, Branimira Johnnyja Štulića.

Štulić već više desetljeća živi u Nizozemskoj, gdje prema mitu, spava danju, a noću prevodi antičku književnost, sluša narodnu makedonsku glazbu i ne javlja na telefon Igoru Mirkoviću.

Naravno, Štulića su zvali i zbog slučaja lektira.

– Što se tiče srednjoškolskog udžbenika u kojem bi se trebao naći izbor mojih pjesama, ja sam protiv toga: zato sto ti uradci nisu pjesništvo, zato što ne volim škole, i zato sto sam protiv kićenja tuđim perjem, odgovorio je novinarima N1.

Štulić i mediji

Ova je cijela scena u meni izazvala blagu neugodu. Zapravo, više iziritiranost nego neugodu. I zapravo, osjećaj uopće nije bio blag.

O Štulićevom uvrštavanju u popis lektire ne mislim ništa. Nipošto ne mislim da je to loše. Štulića klinci ionako slušaju zadnjih 30 godina. Ne mislim ni da je to sad neka nevjerojatno hrabra i progresivna odluka. Nije me to iziritiralo.

Štulić je u svom odgovoru bio malo šupak, što je apsolutno u domeni njegovog prava. Ni to me ne dira.

Nešto mi je u toj sceni, u kojoj Štulić sjedi u svojoj sobi, koju zamišljam kao vlažno i slabo osvijetljeno mjesto prepuno rukom ispisanih papira i izgorjelih mirisnih štapića, prekida zadubljeno iščitavanje nekog rukopisa i odlazi do telefona (žičanog), pa pravi grimasu čim čuje naš jezik iz usta neke mlade novinarke, odjebava ju po kratkom postupku pa sjeda za kompjutor da vidi što se opet piše o njemu, ipak strašno išlo na živce.

Za nekog tko je poslovično nedostupan medijima, nekoga tko to potencira u svakoj mogućoj prilici, i nekoga tko se već više desetljeća zapravo i ne bavi javnim poslom, Johnny je zapravo puno u novinama.

Evo recimo, samo za ovu priliku radio sam malu analizu medijskog sadržaja, pa sam u tražilicu jednog od naših najčitanijih portala napisao Štulićevo ime.

Samo na tom portalu, Štulić se prošle godine pojavljuje tri puta, tri puta 2014.,tri puta 2013., a 2012., kada je spiku ‘novac me ne zanima’ zamijenio spikom o tome kako su ga izdavači pokrali, pojavljuje se 5 puta.

To će reći da se samo na tom jednom portalu o Štuliću nešto napiše ili se prenese neka njegova izjava u prosjeku nešto češće od svaka četiri mjeseca. Pazite, to je samo jedan portal u Hrvatskoj, što znači da u ‘istraživanje’ nisu ušli svi ostali portali s područja bivše države, sve tiskovine, televizije i radija s tih prostora. Za pretpostaviti je, ako se to sve uzme u obzir, da se više od dvadeset godina od Azre, o Štuliću stalno negdje nešto piše ili snima.

A pazite, pričamo o nekome tko već dugo, dugo nije napravio nešto što bi medijima trebalo biti jako zanimljivo i o nekome tko ‘poslovično ne surađuje s medijima’.

Mistični Džoni

I svaki taj novinarski pokušaj da izvuče ekskluzivu od Štulića završi manje više isto.

Džoni se prvo posere na strvinara novinara koji ne preza ni pred kojom barijerom građanske kurtoazije pa ga zove na kućni telefon u vrijeme ručka ili sjeda u auto i vozi tisuće kilometara da mu može zuriti u spuštene zastore parkiran preko puta kuće. Onda, kad već eto pričaju, da mu usput još doda kako mi za njega ne postojimo, kako ga ta balkanska krčma puna sitnih lopova, kurvi i ubojica u koju se raspala njegova domovina ne zanima ili mu se tek blago gadi i da on zapravo s time svime nema i ne želi imati nikakve veze.

Novinar zatim napiše tekst u kojem njegove rečenice opiše kao rečenice velikog proroka, a mi ih mazohistički gutamo, klimamo glavama, priznajemo si da smo govna pa mu organizirano pozdrave na kojima ga zovemo da se vrati.

Zašto? Zašto nas Džoni još uvijek zanima? Zašto ga uvrštavamo u lektiru pa tražimo njegovo odobravanje? Zašto i dalje zovemo taj nizozemski broj? Zašto oblijećemo tog lika kao moljac oko žarulje?

Hrvatska se javnost, a posebno mediji,  prema Džoniju Štuliću ponašaju kao uplakana, pijana cura koja na koljenima moli dečka da joj se vrati.

Zadovoljština

To je zato što nismo dobili zadovoljštinu od jednog od svojih pop idola.

Džoni je otišao u Nizozemsku i tako stvorio tu neku neobičnu situaciju u kojoj nismo dobili emocionalno pražnjenje. Možda ne toliko mi, koliko starije generacije u čijim su životima Azra i Štulić bili izrazito relevantni. Ta je generacija sada na pozicijama urednika, filmaša i sastavljača popisa lektire. To je generacija kojoj se dogodila ta nesreća da nisu imali izravan prijenos propasti jednog svog idola, pa sad mazohistički grade taj paćenički kult ličnosti gdje gotovo doslovno jednom godišnje netko od njih ode do Utrechta i s kazićem u rukama stoji ispod Štulićevog prozora.

Džonija
nismo imali prilike vidjeti kako ostarjeo u Beneton džemperu pokazuje
svoj stan u šoubiz emisiji na Novoj teve. Nismo imali zadovoljštinu
vidjeti ga kako ćelavi pa se u javnosti pojavljuje samo s maramom preko
glave. Nismo ga vidjeli kako se pokušava približiti ‘novoj publici’
duetom sa Žanamari Lalić. Nismo ga vidjeli kako nastupa na Trgu za Novu
godinu ni kako uzima gažu na ribarskoj fešti na Murteru za vrijeme
sezone, ni čuli kako najavljuje koncert u Tvornici na Narodnom radiju.

Nikada nije postao čovjek koji nam je drag, ali malo jadan.

Taj mistični prorok možda upravo sada kupuje tjednu zalihu probiotičkog
jogurta na sniženju u nekoj Nizozemskoj verziji Konzuma. Možda se upravo
sada svađa sa ženom zato što ne mogu renovirati kupaonicu jer si je on
dozvolio da ga opljačkaju ovi tamo dolje.

– Šta nisi ti kao neka zvijezda, kaže mu zajedljivo dok Džoni kipti iznutra.

Možda. Mi to ne znamo. I to izluđuje do te mjere da javna televizija snima serije o njegovom vremenu, pa ga se onda zove da čujemo kako će popljuvati cijelu stvar.

Možda je vrijeme

Možda je vrijeme da se pomirimo da nas je zajebao. Da nećemo nikada imati zadovoljštinu da ga gledamo kako propada. To je uostalom i najveći gušt kod pop zvijezda. Prvo nas kratko oduševljavaju, a onda uživamo u tome da ih gledamo kako propadaju.

Štulić nam to nije dozvolio pa sad moramo živjeti u tom nekom čudnom, za sve strane neugodnom, odnosu s njim u kojem se mi njemu kao divimo a njega kao nije briga za nas, ali svejedno neće propustiti priliku da bude malo šupak oko toga.

Štulić ima pravo da bude šupak. Imamo i mi.

Možda je vrijeme.

Komentar je stav autora