[LiDraNo ’18] Osebujna Dankinja na razmjeni u Čakovcu otkrila zanimljive razlike između danskog i hrvatskog školstva

Na hodnicima Gimnazije Josipa Slavenskog u Čakovcu prvih se dana nastave pojavila visoka, svjetloputa, upečatljiva djevojka narančaste duge kovrčave kose,  plavih očiju i osebujnog stila odijevanja. Ubrzo smo otkrili da je riječ o Anne Mohr (18), učenici na razmjeni koja je stigla iz Danske.

Piše: Tina Čatlaić

Autorica intervjua Tina Čatlaić s Anne Mohr i učenicom Paulom Petrić koja joj je u Oporovcu bila domaćin | Foto: Facebook Gimnazija Josipa Slavenskog Čakovec

S osebujnom Anne razgovarala sam o protekla tri mjeseca koja je provela u Oporovcu, malom selu u donjem Međimurju kod obitelji Paule Petrić, učenice naše Gimnazije. Anne se u Oporovcu osjećala sigurno, prezadovoljna  je s obitelji domaćina. Dali su joj slobodu, a Paula se jako trudila da joj pomogne svaki put kad bi došlo do nekog nesporazuma. Osvojile su ju pohane tikvice i međimurska gibanica, a džem od šljiva ponijet će i u Dansku. Drveće je u Hrvatskoj vrlo visoko, Hrvati jako puno jedu, samo su neke razlike koje je istakla Anne, a prvo iznenađenje bila je činjenica da Anne ne živi sa svojim roditeljima…

Jesi li u kontaktu sa svojom obitelji iz Danske?

Ne baš, više sam u kontaktu s prijateljima. Ne živim više sa svojim roditeljima, živim sama. Mislim da je češće nego u Hrvatskoj jer mi ipak imamo više prilika za zapošljavanje i više plaće. Uz to, boravila sam i dvije godine u internatu što mi je pomoglo da se osamostalim i iselim u svoj vlastiti stan. Preko ljeta radila sam u jednom zabavnom parku. Radila sam i u mnogim kafićima, a povremeno se bavim i manekenstvom.  Počela sam s 14 godina, a sada radim za skandinavsku modelling agenciju. Izgled mi je dosta važan, a i znam da sam osoba koja se brzo primijeti u masi, ponajviše zbog svoje kose koja je dio mene kao i moj stil odijevanja. Volim odudarati, volim izgledati otmjeno, čak i malo starije od svoje dobi. Posebno mi se sviđa vintage stil.

Bi li preporučila mladim ljudima, pogotovo djevojkama, da se bave manekenstvom?

Mislim da je to prilično opasan put kojim možeš poći, pogotovo ako nisi veoma oprezna. Zabavno je jer upoznaješ mnogo novih ljudi, a dobivaš i pristojnu plaću. Moraš sama odlučiti koliko si daleko spremna ići. Agencija za koju sada radim često mi napominje da moram smršaviti, žele da izgledam poput kostura s naslovnica modnih časopisa, a ja to pokušavam izbjeći. Ipak, svakome tko razmišlja o manekenstvu preporučila bih da se okuša u tim vodama, ali da bude pažljiv prema sebi i ne ide predaleko.

Kakve predmete slušaš u svojoj školi u Danskoj?

Slušam predmete kao što su glazbena, likovna, ali i kazališna umjetnost (što nije baš uobičajeno kod nas). Mogu sama birati svoje predmete. Do kraja srednjoškolskog obrazovanja dobit ću diplomu koja će mi omogućiti da upišem bilo koji danski fakultet koji želim.

Koje su glavne razlike između danskog i hrvatskog školskog sustava?

U Danskoj djeca imaju mogućnost ranije izabrati što ih zanima i slušati predmete prilagođene njihovom interesu. Vi imate jako puno predmeta, rekla bih čak i previše. Pohađate srednju školu 4 godine, mi tri. Imate maturu na kraju četvrtog razreda, mi imamo nešto slično na kraju svake godine za predmete koji su nam najvažniji. Kada položimo te ispite, pokušavamo se upisati na fakultete. Hrvati imaju širi spektar znanja o svemu i svačemu. To sam posebno utvrdila na vašim satovima povijesti. Ne učite samo o Hrvatskoj, učite toliko toga o svjetskoj povijesti! Ali ne znam koliko su vam sve te informacije uopće potrebne. U Danskoj učenici dobivaju više znanja koje im doista treba i koje im pomaže u osobnom rastu. Uče kako postati bolji ljudi, a ne upijaju samo prazne informacije i podatke.

Mi nikada ne zapisujemo rukom u bilježnicu. Moramo imati osobno računalo u školi i možemo vidjeti online bilješke drugih učenika. Ako netko ima jako dobre ocjene ili ako profesor posebno pohvali nečiju zadaću, smijemo ju pregledati, čak i kopirati. Dobivamo drukčiju zadaću nego vi. Vaša zadaća ustvari nisu zadatci, to je zapravo učenje. To su podatci koje morate sami naučiti i znati na idućem satu. U Danskoj dobivamo više zadaće. Moramo nešto istražiti, zabilježiti nešto o tome, a tek na idućem satu detaljno učimo i raspravljamo o tome.

Učenica na razmjeni Anne Mohr | Foto: Facebook Gimnazija Josipa Slavenskog Čakovec

Kakav je naš princip učenja stranog jezika u usporedbi s danskim?

Ono što sam zaključila jest da hrvatski učenici i danski učenici definitivno imaju sasvim različite načine učenja stranog jezika. Na ovdašnjim satovima engleskog primijetila sam da mnogo pišete u bilježnice, a puno manje govorite. Tako mnogi i ne uspiju razviti odgovarajući britanski ili američki naglasak u govoru, nego vam se čuje slavenski naglasak. Zamijetila sam i da morate znati mnogo definicija stranih riječi i gramatička pravila. U Danskoj mi zapravo ne učimo gramatiku i ne učimo definicije. Važniji nam je govor i izražavanje, ne moramo toliko razmišljati o strukturi rečenice. Zbog toga smo mi često korektniji u govoru, dok ste vi točniji u pismenom izražaju.

Kakvi su profesori u Hrvatskoj i Danskoj?

Moji profesori u Danskoj su i moji prijatelji. Ako duže vrijeme radim za školu kod kuće ili učim nešto zahtjevno, moji me profesori obično nazovu i pitaju kako sam, kako mi ide, treba li mi pomoć. Ovdje nije tako. Na primjer, vi ustajete kada profesor uđe u razred. Da ja to napravim u svojoj školi u Danskoj, moji razredni kolege smijali bi se i meni i profesoru. Naši su profesori bliži učenicima: žele da im govorimo što mislimo, da argumentiramo svoja mišljenja, da naučimo voditi inteligentan razgovor. Ponekad nam na satu iznose mišljenje za koje znaju da ga nećemo prihvatiti samo da nas nauče raspravljati i pronaći vlastiti stav. Oni ne žele da se slijepo slažemo sa svime što kažu. U Hrvatskoj sam rijetko vidjela takvu situaciju na satu, najčešće profesori samo postavljaju pitanja koja zahtijevaju brze odgovore. Ne kažem da je to loše, ali ja sam odrasla u Danskoj gdje je sustav dosta drukčiji i stoga mi je bilo teško pratiti.

Čime se baviš u slobodno vrijeme?

Pisanje mi je najdraže. Prvo pišem rukom, a onda prepisujem na računalo. Sviđa mi se taj redoslijed jer ne koristim stalno isti medij da bih se izrazila i mozak mi je svježiji za nove ideje. Više volim pisati na danskom nego na engleskom – to je moj materinji jezik i smatram ga prekrasnim. Provela sam mnogo vremena s bakom kad sam bila mala pa sam tako naučila mnoge arhaične danske izraze koji mi odlično posluže za pisanje.

Kakve tekstove pišeš?

Donijela sam u Hrvatsku jednu svoju priču, Vulkan. To je dio zbirke od 7 priča na kojoj trenutno radim za jednu izdavačku kuću, izrađujem čak i ilustracije za nju. Govori o djevojčici koja se igra starom dekicom prepunom rupa koja je pripadala njenoj baki. To je priča koju sam  posvetila svojoj 73-godišnjoj baki. Svjesna sam da, kad dođeš u tu dob, uvijek se pitaš koliko ćeš još dugo živjeti i hoćeš li uspjeti biti sa svojim unučetom dok ne odraste. I osjećaš strah od smrti, naravno. Napisala sam tu priču da ju ohrabrim, da poručim njoj, ali i svim čitateljima da, bez obzira koliko godina imaš, uvijek imaš samo jednu destinaciju prema kojoj putuješ i moraš se pomiriti s tim. Takav je osjećaj biti ljudsko biće. Vrijeme su samo sati, a dob je samo brojka vremena.

Učenica Tina Čatlaić predstavila je svoj intervju s Anne Mohr na državnoj smotri LiDraNo | Foto: Ivan Božić, srednja.hr

Misliš li da mladi ljudi koji se bave umjetnošću mogu izgraditi karijeru?

Ja vjerujem da svatko može učiniti sve na što se ozbiljno koncentrira u životu. Čak ako to znači da mora napustiti svoju obitelj i prijatelje ili se odseliti nekamo dalje. Čvrsto vjerujem da naš sustav daje ljudima više prilika da se izraze. Odrastamo s olovkom i kistom u ruci, dajemo velik značaj kreativnosti i tako nam mozak ostaje svjež. Naši profesori to cijene više nego isprazne činjenice koje pamtimo i nazivamo znanjem. Kad završim srednju, namjeravam pauzirati jednu godinu. Tijekom te godine želim pohađati posebnu školu gdje ću učiti pisati. Primaju samo 8 učenika svake godine, a prijavljuju se tisuće, pa moram marljivo raditi kako bih uspjela. Nakon toga voljela bih otići u inozemstvo i studirati novinarstvo.

Što bi poručila današnjim mladim ljudima?

Često, ne samo u Hrvatskoj nego svugdje gdje sam bila, ljudi mi kažu da sam premlada da se bavim time čime se bavim. Vjerujem da se mnogi mladi ljudi koje sam upoznala u životu nađu pred nekom vrste prepreke koja ih sprječava da rade ono što ih zanima:  školom, roditeljima, okolinom…Ne želim im poručiti da budu buntovnici, ali ako imaju svoj san, ako znaju što bi voljeli raditi u životu, neka odmah krenu . Mnogi odmahnu ruku i kažu Pokušat ću to postići kada budem stariji/a. To se stalno događa. Nije cilj doći kući nakon škole, žaliti samog sebe zbog zadaće koja te čeka i onda provesti sate ispred TV-ekrana. Moraš prigrabiti svaku priliku, moraš razumjeti da je i škola dobra jer je temelj za budućnost. Dakle, nema više isprika – odloži domaću zadaću, izvuci kist, zgrabi gitaru, zapiši ideju koja ti je pala na pamet jer je to ono što ti najviše znači i treba. Uhvati se čvrsto za svoje snove i kreni svojim putem!

____________________________________

*Autorica intervjua je Tina Čatlaić, učenica 3. razreda Gimnazije Josipa Slavenskog u Čakovcu. Na LiDraNu se predstavila svojim samostalnim novinarskim radom, odnosno intervjuom s Anne Mohr, koji je izradila uz mentorstvo profesorice Mirjane Vidović.

Fotografije omogućilo Gradsko dramsko kazalište Gavella.

Pročitajte i ostale tekstove s ovogodišnjeg LiDraNa:

[LiDraNo ’18] Srednjoškolci-novinari predstavili se brojnim intervjuima, ali i otkrili što ih muči na pragu zrelosti

[LiDraNo ’18] Potrgao izvedbom: Matej je dobroćudni div koji savršeno skida naglaske, a nakon srednje želi biti ‘teta u vrtiću’

[LiDraNo ’18] Uznemirujuća priča o sedamdesetima: Moja i Njegova…ljubav u doba heroina

[LiDraNo ’18] Zagrebačka maturantica pita se kako danas ostati u Hrvatskoj: Nemoj mi reći kako otići, reci mi kako ostati

[LiDraNo ’18] Nenad iz Crno bijelog svijeta je odrastao: Pogledajte kako sada izgleda ovaj maturant koji se sprema za ADU

Komentar: LiDraNo ’18. – Je li Thompsonu mjesto na državnoj smotri?

[LiDraNo ’18] ‘Da crkneš od smija’: Zadarski srednjoškolci donose najveće provale i šale u svom školskom listu

[LiDraNo ’18] Učenik šestog razreda o putovanju koje neće zaboraviti: Kako me zagrlila Bosna

[LiDraNo ’18] Ovo su najbolji školski listovi u državi: Krasi ih besprijekoran dizajn i osjetljiva socijalna tematika

[Fotogalerija] Bili smo na otvorenju državne smotre LiDraNo i vidjeli prve nastupe

Odgovori