Što se dogodi kad se snovi sudare sa stvarnošću? (Gustave Flaubert: Gospođa Bovary)

Kad bi me neki učenik, razočaran zamornim lektirnim popisom, upitao od kojeg su mi književnog naslova lektire postale zanimljive, bez razmišljanja bih rekla – od Gospođe Bovary. Iako vam se tema Flaubertova realističkog romana može činiti isfuranom i banalnom, ima nečeg itekako privlačnog u toj priči o zapravo, nesretnoj ženi koja bezuspješno traga za nedostižnim – idealnom ljubavi.

Prizor iz filma ‘Madame Bovary’ (1991) |screenshot

Čitajući Gospođu Bovary, neki se mladi čitatelji zažale nad neshvaćenom i izgubljenom Emmom, drugi ju protumače kao krajnje egoističnu, dok treći ostanu potpuno ravnodušni spram njena života i konačnog kraha. Riječ je o protagonistici romana koji se, od svih francuskih djela 19. stoljeća, smatra najboljim izrazom ”umjetničkog savršenstva i stvaralačke požrtvovnosti”.

Romantizam, realizam i naturalizam, s najavom moderne proze

Kratki pregled avangardnih pravaca u književnosti

Iako se svrstava u razdoblje realizma, ovaj roman donosi i brojne romantičarske i naturalističke elemente. Nešto niže pomoći ću vam da ih uočite na jednom primjeru, no istaknimo prije da se Gospođom Bovary najavljuje moderna proza.

Flaubert je njom obnovio roman psihološke analize; najlakše ćete to uočiti po psihološki produbljenim likovima. Štoviše, linearna fabula podređena je psihološkoj svijesti glavnog lika, Emme. Vrijeme i tijek radnje pritom se tretiraju kao ‘subjektivni doživljaj junakinje’, što je  element moderne proze.

Za brižno komponiranje djela i postizanje jezične besprijekornosti, Gustaveu Flaubertu trebalo je punih pet godina. Tijekom tog stvaralačkog puta, od 1851. do 1856. godine, mnogo je puta kretao iznova, a poznato je da je ‘stvorio’ čak 70 nacrta za plan romana!

Dijelio sudbinu s Baudelaireom

Tin Ujević
Nekoliko riječi o pjesniku, boemu, geniju - Tinu Ujeviću

Kad ju je napisao, Flaubert se dogovorio s urednikom jednog francuskog časopisa da Gospođu Bovary ondje objave u šest nastavaka. Sljedeće godine, 1857. (iste one kad su objavljeni i Baudelaireovi Cvjetovi zla, op.a.), Gospođa Bovary izlazi u cijelosti. No, poput Charlesa Baudelairea, i Flaubert ubrzo sjeda za optuženičku klupu. Državno odvjetništvo smatralo je da taj roman vrijeđa javni moral te da je ‘raskalašen’. Naposljetku je autor oslobođen tužbe.

Pokretanje takvog sudskog procesa ne treba vas čuditi. Uostalom, Flaubertova se Emma Bovary opire društvenim konvencijama – vara Charlesa, uz to je i rastrošna, a autor oslikava i tad napadne prizore ljubavi u kočiji.

Tko je Charles, zašto ga je varala i s kim?, mogli biste se pitati ako se s romanom još niste upoznali.

Bože moj, zašto sam se udala?

U registraturi film
Žena za koju nebo nije navijalo, a karma je čekala: Laura G. (iz U registraturi)

Sažeto, priča ide ovako: na početku se upoznajemo sa školskim danima Charlesa Bovaryja. Iako baš i nije bio ‘od knjige’, zahvaljujući brižnoj majci završava gimnaziju, a potom školu za liječnike. Ona mu kasnije pronalazi posao u Tostesu. Liječnička pomoć jednom zatreba gospodinu Rouaultu, jer je slomio nogu, a živi s kćeri na imanju. Otad ga Charles često posjećuje, no ne toliko zbog noge koliko zbog – kćeri Emme. On ju zaprosi, ona pristaje, a seoska svadba se održi nakon razdoblja žalovanja za Charlesovom preminulom majkom.

I sad dolazimo do početka Emminih problema: odmah nakon udaje, ona osjeti nezadovoljstvo jer Charles očito nije partner kakvog je novopečena gospođa Bovary očekivala. Brak im je jednoličan i miran, štoviše, dosadan. Pazeći na kućanstvo i muževu udobnost, Emma se nerijetko pita: Bože moj, zašto sam se udala?  

Za to vrijeme, Charles je opčinjen suprugom; voli ju i zadovoljan je običnošću života pa nikako ne razumije Emmino stanje svijesti. Kako stoji u romanu, ”on misli da je ona sretna; a ona – mrzi taj njegov postojani mir, tu vedru tromost, čak i sreću što mu je dariva”.

Bal na nju ostavlja velik dojam

Svi smo mi izišli iz Gogoljeve Kabanice

U kontekstu Emmina nezadovoljstva, presudan je bal kod Markiza. Na njega je bračni par Bovary bio pozvan, a ondje Emma uživa. Zanosi je atmosfera i društvo plemstva pa, iako taj događaj ne potraje dugo, na gospođu ostavlja nevjerojatan utisak. Stalno se prisjeća bala; broji dane što su od njega prošli i divi se ful uzbudljivim životima ljudi koje je ondje susrela. Umjesto svoje svakodnevice, želi baš takav život pa simbolično, pali vjenčani buket.

Nakon što se sa suprugom trudna preseli u Yonville (promjena će Emmi dobro doći, naivno misli Charles, op.a.), svoju sreću odluči potražiti s drugim. Spetlja se s Leoneom, inače odvjetničkim pripravnikom. Iako su Emmu zanijele mladićeve sanjarske oči te su se međusobno razumjeli, Leone naposljetku ispada kukavica. Odustaje od Emme i odlazi u Pariz.

Kasnije se u romanu pojavljuje Rodolphe. I on je, kao i Leon, bio zadivljen Emmom, ali na nešto drugačiji način. Ne razlikujući ljubav i strast, osvaja ju. Tad senzualna i odvažna Bovary bila je sretna što ima ljubavnika, kako piše Flaubert, ”kao da je ponovno u pubertetu”. No, ni ta avantura ne potraje dugo. Tko će ostaviti sav svoj život i brinuti se o ženi koja ima muža i kći, očito pomisli nasrtljiv ljubavnik, predomisli se i ode.

Cijelo to vrijeme Emma upada u dugove. Kasnije ponovno susreće Leonea s kojim ipak ne odbija vožnju kočijom, kao ni zajedničke susrete četvrtkom. Gomilaju se dugovi, a ”Leone odluči da se više neće viđati s Emmom jer se ona svakim danom ponašala sve raskalašenijom” (Uskoković, 2017:193).

Konačni krah i kraj

Zašto bismo svi trebali biti Idioti kao kod Dostojevskog

Da ne duljimo i otkrijemo sve detalje, odbijena od ljubavnika i vidno nesretna životom, Flaubertova junakinja doživljava krah, ostavlja muža i kći te uzima arsen. Što se potom dogodilo, valjda vam je jasno.

Čekaj, i to je to? Bezveze, pomislili biste sad. E, pa taj svršetak nikako nije bezveze. Odabir smrti romantičarski je element koji ste, uostalom, susreli i kod Werthera, no opis gospođine smrti kod Flauberta je realistički, odnosno s naturalističkim elementima. Hoću reći, detaljan je i dojmljiv, na neki čudan način, barem meni.

Nakon Emmine smrti, Charles postupno otkriva sve njene tajne, no ne nalazi riječi prijekora za nju –  ostaje pasivan te ”pri jednom slučajnom susretu s Rodolpheom za sve okrivljuje sudbinu” (Uskoković, 2017:193). Kako su ‘dosadni’ Charles i mala Berthe na kraju završili, ipak vam neću otkriti.

Možemo naposljetku pokušati analizirati razloge Emminog tragičnog kraja. Je li ona doista bila samo egoistična rastrošnica koja, eto, nije bila sretna ni sa čim što joj je život priredio? Možda je bila samo fatalna preljubnica? I otkuda joj takvo nestvarno poimanje svijeta?

Jer, vidite, ”Emma Bovary je stradala od onoga što je u njoj najvrednije – od svoje težnje za apsolutnim” (Šafranek, 1995:75), odnosno, idealnom ljubavi.

No, njena žudnja za princom na bijelom konju ipak ‘nije pala s neba’.

Iluzije su uništile živote

Kako je Emma odrastala u samostanu, upravo se ondje upoznala s romantičarskim romanima, u kojima je ljubav prikazana baš takvom – savršenom.

Zato se i u kasnijoj dobi zamišljala junakinjom romana, a ljubavnike je smatrala prinčevima koji će ju, opet, voljeti onako kako se voli u romanu. Takvim poimanjem svijeta koji joj je, osim knjiga ugradila i okolina, Emma je uništila svoj, ali i život svoje obitelji. Možda bih trebala, no ovu fatalnu ženu ne osuđujem. Razapeta između romantičarskih snova i surove stvarnosti, čini mi se da nije znala drugačije.

”Sve je, recimo, počelo time što je odveć ozbiljno prihvatila ono što je pročitala u knjigama” (Solar, 1997) pa se, čeznući za onim što ne može imati, Emma Bovary radije ubila nego nastavila živjeti – dosadnim životom.

 

*Prema liku Emme Bovary nastao je bezvremenski pojam bovarizam. Označava ”čovjekovu sklonost da smatra da je rođen za drugu sudbinu od one što mu je život namijenio” (Šafranek, 1995:74).

Ovom prilikom te podsjećamo na još jedan ‘lektirni’ pojam – donkihotizam.

Za još o lektirama posjetite rubriku lektire.

Odgovori