Epika: uvijek toliko stranica, minimalno priče i previše razmišljanja
Epika je književni rod koji je složeniji od lirike i jednostavniji od drame. Njezini sastavni elelmenti čine ju savršenom za čitanje.
Sve za lovu | screenshoot iz filma
Epika je često na zlom glasu zbog prevelikog broja stranica, a na takvom je glasu zbog ljudi koji nemaju volje za čitanjem takvih djela. I to je u redu, ali nije u redu pljuvati po neistraženome. Ovaj tekst nudi drugi po redu uvod u književnost, i ne obećava promjenu razmišljanja, ali poziva na čitanje.
Osnovni sastojci jednog epskog djela
Isto kao u lirici, prisutno je ono o čemu se priča – tema i njezine građevne jedinice – motivi, koji pomažu u njezinom lakšem i bržem detektiranju. Svako je epsko djelo u suštini priča, priča koja bi bila lirska pjesma da nema likova.
Kada se raspravlja o priči, susret s fabulom ili sižeom je neizbježan. Oba pojma uključuju niz ili poredak događaja u književnom djelu. Razlika je u tome što su u fabuli ti događaji povezani vremenski i raspoređeni onako kako bi se mogli dogoditi u stvarnosti, dok u sižeu pisca tako nije briga za kronologiju, pa događaje rapoređuje kako mu se u trenutku pisanja svidi.
Za pričanje je priče zadužen pripovjedač, koji može biti u prvom ili trećem licu. Ako je u 1. licu, on je u priču direktno uključen i kao takav nepouzdan zbog svog subjektivnog odnosa. Objektivan će biti ako pripovijeda u 3. licu, tada je sveznajući i sva je subjektivnost, barem s njegove strane, nepostojeća.
Pripovjedaču trebaju pripovjedačke tehnike kako ne bi pričao samom sebi, tj. u prazno. Te tehnike uključuju pripovijedanje, opisivanje ako mu nedostaje stranica te tehnike koje su poznatije za dramska djela: dijalog (razgovor između likova), monolog (govor jednog lika) i unutrašnji monolog, koji je neizbježan i zamoran u djelima 20. stoljeća.
Epika u stihu
Epska pjesma je sestrica lirske pjesmice, mada ju je neprikladno tako opisivati. Ona obrađuje jedan događaj čiji je fokus na epskom junaku. Epopeja ima široke ruke pošto daje najširu sliku kako je jedan narod živio, što je običavao i u što je vjerovao. Narod nije samostalan jer stalno pati i čeka da ga spase kolektivni junaci.
Ep je opširno, ali opširno djelo u kojem uz ono glavno postoji i ono sporedno. Ako ste zalutali ljubitelj turskih serija ili hrvatskih sapunica, shvaćate na što mislim.
Ep započinje invokacijom, postupkom kojim autor ili tko već, zaziva muze ili Boga ili bogove za pomoć pri pisanju. Toga nema na maturi, uglavnom zbog kroničnog nedostatka znanja i vremena. Autori baš vole započeti pripovijedanje in medias res, što znači u središtu zbivanja i što dovodi do stanja nervoze zbog nepostojanja uvoda.
Uvod nam ne treba, završetak već znamo, no kako ne bi ostali nezadovoljeni, epski pjesnici usporavaju radnju, bilo ponavljanjima, kraćim digresijama ili samostalnim epizodama.
Epika u prozi – jednostavni oblici
Mit služi oblikovanju priče koja će objasniti nešto čovjeku nepoznato, primjerice postanak svijeta ili posve drugu krajnost, zagrobni život, što nije daleko od istine pošto čitanje epskih djela često dovede čitatelje u razmišljanje o potrebnim postupcima da dođu do toga života.
Bajka je kao književna vrsta poznata, uvijek budi nadu, motivaciju i sreću. Njezini su događaji i likovi izmišljeni, ali se uvijek nađu u nekoj stvarnoj situaciji. Bajka ne postoji bez podjele vlastitih likova na dobre i zle. Samo što je zanimljivo da su u djetinjstvu očigledno ne-dobri likovi smatrani dobrima, a oni koji su navodni zločesti, zločestima. Ali onda dođe mladost, starost i shvati se očigledna prodaja magle, po nimalo povoljnoj cijeni.
Basna je kratka alegorijska vrsta. Glavni su likovi životinje koje imaju ljudske karaktere i činjenica o njihovom životinjskom podrijetlu biva zaboravljena.
Legenda će za cilj imati pripovijedanje o životu nekoga tko je ili bog ili polu-bog ili u rijetkim slučajevima čovjek, čiji se životni stav i ponašanje mogu promatrati kao uzor. Često taj lik ne radi lijepe stvari, ide protiv nadređenih, dovodi u opasnost ljude do kojih mu je stalo, ali opet se smatra junakom.
U ove oblike još su svoje mjesto pronašli: vic, poslovica i zagonetka, koje je uvijek zabavnije slušati i čitati nego naučiti definiciju.
Epika u prozi – složeni oblici
Novela je kraća pripovjedna vrsta. Ima jednog lika ili jedan događaj. Njezin je začetnik Giovanni Boccaccio, zbirkom novela Dekameron.
Ta se zbirka nikada u srednjoj školi ne čita u cijelosti, što je šteta i sramota jer su to novele koje oblikuju mišljenja, pozivaju na radnju, daju predah od zamornih modernih djela.
Pripovijetka je srednje duga pripovjedna vrsta. Opsežnija je od novele, ali se ne može mjeriti s romanom. Ima veći broj likova i događaja, ali opet ne toliko puno da dovede do nekakvih ozbiljnijih vođenja bilješki. Psihološka karakterizacija likova je malo složenija, ali opet shvatljiva.
Roman je doslovno priča za sebe. To je najopsežnija pripovjedna vrsta. Ako želite napisati roman, mislite veliko, nagomilavajte, neka vam uzori budu sapunice.
