Leksikološka analiza Ujevićeve pjesme Svakidašnja jadikovka

Književnost i jezik dva su neodvojiva pojma. Bez jezika nema književnosti, a taj se isti jezik u književnosti oblikuje na poseban način te se znatno razlikuje od svakidašnjeg, običnog govora. Upravo je takvu nevjerojatnu moć jezika u svojim pjesmama pokazao i jedan od najboljih hrvatskih pjesnika – Tin Ujević.

Augustin Ujević rođen je 5. srpnja 1891. godine u Vrgorcu, a bio je hrvatski pjesnik, esejist, kritičar i prevoditelj te jedan od najvažnijih predstavnika hrvatske književnosti 20. stoljeća. Autor je zbirki pjesama Lelek sebra (1920.), Kolajna (1926.), Auto na korzu (1932.), Ojađeno zvono (1933.) i Žedan kamen na studencu (1954.) te knjiga proznih tekstova Ljudi za vratima gostionice (1938.) i Skalpel kaosa (1938.). Umro je 12. studenog 1955. godine u Zagrebu.

Igre riječi i brojne leksičke zanimljivosti…

Ujevićeve pjesme obiluju raznim leksikološkim zanimljivostima. Zahvaljujući uporabi arhaizama, posuđenica i novotvorenica Ujević je znatno proširio izražajne mogućnosti hrvatskoga jezika. Može se reći da je za njegovo stvaralaštvo presudan bio boravak u Parizu jer tamo ne samo da se dobro upoznao s djelima mnogih parnasovaca i simbolista nego je i kontakt između hrvatskog i francuskog jezika imao veliku ulogu u njegovim kasnijim pjesmama, u kojima se može naći mnogo riječi preuzetih iz francuskog, ali i iz ostalih romanskih jezika (npr. talijanskog).

Mnoge Ujevićeve pjesme sadrže i velik broj dijalektizama, što nije čudno s obzirom na činjenicu da je djetinjstvo proveo u Dalmatinskoj zagori, a jedan dio mladosti u Splitu. Također, osim raslojenosti leksika, Ujević se u svojim pjesmama često „igrao“ značenjima riječi i veliku je važnost pridavao sinonimiji i antonimiji, a možda najbolji primjer za to jest njegova pjesma Svakidašnja jadikovka.

Svakidašnja jadikovka i njezina nesvakidašnja obilježja

Pjesma Svakidašnja jadikovka objavljena je 1920. godine u zbirci Lelek sebra. Riječ je o pjesmi od dvadeset i jedne strofe (tercine) s uokvirenom kompozicijom, koja život opisuje kao osamljeničko lutanje. Lirski je subjekt očajan, usamljen i nezadovoljan i obilježen proturječjem star – mlad:

Kako je teško biti slab, / kako je teško biti sam, / i biti star, a biti mlad!

Upravo su ti stupnjeviti antonimi na neki način nositelji cijele pjesme. Oni se nalaze na njezinu početku i na njezinu završetku, a sve između zapravo je lamentacija lirskoga subjekta o tome kako se unatoč svojoj mladosti osjeća staro, umorno i usamljeno. Osim spomenutih antonima, veliku ulogu u pjesmi imaju i stupnjeviti antonimi slab – jak, obratni antonimi gaziti – biti gažen, ali i mnogi kontekstualni antonimi (tj. riječi koji su u antonimijskome odnosu samo u određenim rečenicama ili stihovima), kao npr. sam – drag:

Jer mi je mučno biti slab, / jer mi je mučno sam / (kada bih mogao biti jak, / kada bih mogao biti drag)…

U pjesmi se također pojavljuju i primjeri općejezične i kontekstualne sinonimije. Bliskoznačnice slab i nemoćan te nemio i nedrag pravi su primjeri općejezične sinonimije, no riječi duga i varka u Ujevićevoj pjesmi primjer su kontekstualne sinonimije:

Bez sjaja zvijezde udesa / što sijaše nad kolijevkom / sa dugama i varkama.

Također, Ujević se u pjesmi, vjerojatno zbog zahtjeva forme, koristi i nekim izraznim arhaizmima, kao što su besjeda (riječ), glavnja (cjepanica) i ilinštak (srpanj, ali zbog metonimizacije može značiti i žarko ljetno sunce). Riječ plavet (plavetnilo), koja se također pojavljuje u pjesmi, primjer je tvorbenog arhaizma.

Svakidašnja jadikovka pjesma je koja sadrži obilježja mnogih razdoblja u književnoj povijesti. Zbog motiva usamljenosti i izdvojensoti, ova se pjesma može povezati s mnogim ranijim djelima iz razdoblja renesanse i baroka (npr. Danteov Pakao i Gundulićeve Suze sina razmetnoga), s likovima usamljenih pojedinaca iz romantizma i ranoga modernizma (npr.Werther, Pečorin), ali u njoj se pojavljuje i motiv krika, tipičan za avangardni pravac ekspresionizam:

Pa nek sam krijes na brdima, / pa nek sam dah u plamenu, / kad nisam krik sa krovova!

Upravo zbog tih poveznica s različitim književnim razdobljima, ali i zbog već spomenutih leksikoloških zanimljivosti, ova pjesma jasno pokazuje Ujevićevo izvrsno poznavanje ne samo povijesti književnosti nego i hrvatskoga standardnoga jezika i njegovih obilježja, što njegove pjesme čini izvrsnim primjerima ne samo književnog nego i jezičnog dostignuća.

Za više iz rubrike lektire pogledajte ovdje. Cjelovit popis lektirnih naslova za maturu 2019./2020. pogledajte ovdje.