Uvod u književnost: Lirika – najljepši književni rod

Srednjoškolsko obrazovanje, što se tiče nastave hrvatskog jezika, započeto je upoznavanjem književnih rodova i njihovih vrsta.

Prvi uvod u književnost fokusirat će se na najosjećajniji i najljepši književni rod, liriku. Ovo nije još jedna analiza lirske pjesme, ovo je ponavljanje za maturu, priprema za male iritantne zadatke na zaokruživanje.

Osnove za lakše snalaženje i potpuno razumijevanje

Lirika počiva na subjektivnosti, osjećajnosti i razvijanju osobnosti. U tome joj pomažu: stihovi, strofe, rima, pjesničke slike i stilska izražajna sredstva. Stihovi, bili vezani u tradicionalnoj poeziji ili slobodni u modernoj, ugrađeni su u strofe i time čine vanjsku kompoziciju pjesme.

Određivanje stihova vrši se brojanjem slogova, a određivanje strofa brojanjem stihova. Nekad je vama dosta pjesme, ali je češći slučaj da je pjesmi dosta vas, u tom trenutka udara cezura, stalna granica unutar stiha.

Pjesma se lakše čita i ljudima više sviđa ako je pisana u rimi, odnosno ako ima glasovno podudaranje na kraju stiha. Ona ima pregršt stanja, može biti parna i tada je život lijep, može se križati ili grliti i tada nastupa nervoza, može biti neodlučna i tada se stalno prekidati ili samo nagomilavati.

Unutarnju kompoziciju čini raspored motiva, najmanjih tematskih jedinica koje imaju značenje. Motivi dovode do gradnje, ali i detektiranja pjesničkih slika.

Zanemarite um i prepustite se osjetilima. Zamislite u glavi, pronađite u pjesmi.

Komplicirane lirske teme

Lirske su teme ponajprije osobne, kao u humanizmu, u fokusu je čovjek, preciznije, njegove emocije. Lirski je subjekt pun sebe i govori o sebi, i kada ne govori o sebi, ubaci sebe u pjesmu. Može biti da je fenomen pjesničke slobode.

Ljubavna lirska pjesma nije vezana samo za sreću, sreća je doslovno emocija koja se najmanje javlja. Subjekt je malo uzbuđen, malo zbunjen, jako zaljubljen, strahuje i očajava. Kakva vas pjesma dohvati, jedno od prethodnih stanja ćete prepoznati.

Pejzažna lirska pjesma nikad nije samo o prirodi. Uvijek su prisutne dvije teme, prividna koja se tiče krajolika i stvarna tema kojom pjesnik izražava misao ili trenutni osjećaj. Socijalna pjesma poziva na promjenu i kritizira društvo.

Domoljubna, kroz spomen povijesnih situacija u kojima se domovina nalazila, iskazuje pjesnikovu pripadnost domovini.

Duhovno-religiozna pita se i pita o postojanju čovjeka. U misaonoj pjesmi, pjesnik bez pardona izražava svoj odnos prema svijetu. Često se spominje kako su pjesnici neshvaćena bića, ali učenike i dalje nije briga.

Stilska izražajna sredstva

Drugi je naziv za muku danu u prvome srednje i neusvojenu i nakon završetka srednje škole. Svaka pjesma, koliko god kratka ili duga bila, komplicirana ili jednostavna, zahtijeva analizu.

Nakon određenja teme, motiva i svega onoga za što nije ni potrebna škola, na rasporedu su stilska izražajna sredstva, koja se dijele u četiri kategorije nebitnih naziva.

Glasovne figure samo ponavljaju, kao pokvareni sat, glasove i riječi. Ponavljanje istih samoglasnika zove se asonanca, a istih suglasnika aliteracija.

Onomatopeja je najlakša figura za otkriti jer je samo oponašanje zvukova iz prirode. Do komplikacije dolazi kada pjesnik odluči ponavljati riječi.

Može to učiniti na početku stihova (anafora), na kraju tih uzatopnih stihova (epifora). Kada nema inspiracije, onda ponavlja i na početku i na kraju stiha (simploka), nekad se zaigra i tada riječ s kraja jednoga stiha ponovi na početku idućega (anadiploza).

Figure konstrukcije uključuju: inverziju kojom poredak riječi biva obrnut, elipsu ili izostavljanje riječi, primjerice, prigodno za nadolazeću maturu – Na vješalima. Zidu srama. Matoš je znao pisati pjesme prigodne za svaku priliku.

Tijekom pisanja eseja iz hrvatskoga jezika bilo bi lijepo ne nizati veznike bez gramatičke potrebe, kako to čini polisindeton, ili gomilati zareze, odnosno upotrebljavati asindeton. Većina maturanata pribjegne postavljanju retoričkog pitanja na kraju uvoda, jer ionako ne očekuju odgovoriti na njega.

Figure riječi i figure misli

Figure su koje treba zapamtiti, imati šalabahter u glavi jer se tim figurama autori stalno vraćaju, ponašaju se kao da su osobe koje im nisu uzvratile ljubav, i druge radnje.

Figure riječi su: metafora ili preneseno značenje, alegorija – što je zapravo metafora produžena na djelo u cjelini. Ako možete, a ne možete, bježite od alegorijskih djela, dušu će vam uzeti. Metonimija gradi preneseno značenje prema stvarnim odnosima, a sinegdoha uzima dio umjesto cjeline, jedninu umjesto množine.

Epitet je ukrasni pridjev, a simbol nikad nije jednostavan jer uvijek označuje nekoga ili nešto, čime se vraćamo na autorovo slomljeno srce. Personifikacijom se daju žive osobine neživome, a u eufemizmu se neki pojam zamjenjuje blažim izrazom.

Figure misli bi trebale pozivati na promišljanje, ali u tome ne uspijevaju. Komparacijom se uspoređuje, antitezom isto, ali gledajući suprotno.

Gradacija je postupno pojačavanje ili slabljenje početne misli, a oksimoron spajanje naizgled suprotnih pojmova, recimo sretan maturant.

Hiperbola i litota su u sukobu, kao i fakulteti na listi prioriteta. Prva se koristi za preuveličavanje, a druga za slabljenje, zapravo omalovažanje.

Paradoks se ne može lakše objasniti od one školske defincije, a ta je da je da izriče misao koja je u sebi naizgled protuslovna ili suprotna općem mišljenju.

Zadnja, najslađa, najokrutnija, pravi nož u leđa je ironija, jedno se kaže, a drugo se misli ili hrvatski školski sustav.

Za više iz rubrike lektire pogledajte ovdje. Cjelovit popis lektirnih naslova za maturu 2019./2020. pronađite ovdje.