Kako smo izgubili razum ili U očekivanju Godota (drama Samuela Becketta)

Znate da vaša srednja škola ne zna posložiti prioritete kada vas natjera na čitanje ove drame, a ne Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja.

Već na prvim stranicama shvaćate da ćete izgubiti vrijeme čitajući, pokušajući shvatiti što je Beckett ovim djelom uopće želio poručiti, učiniti, manifestirati.

Zašto, profesorice, zašto?

Od svih mogućih napisanih, objavljenih djela u europskoj i hrvatskoj književnosti, Ministarstvo stavi ovo u nastavni plan i program. Jasno da postoji razlog ove nepravde, željelo se ukazati na postojanje kazališta apsurda. Ova drama kao takva kao da i ne postoji jer u njoj sve izostaje.

Nema fabule jer nema ni vremenskog određenja, nema dramske napetosti, a Beckettovi likovi se ne mogu niti okarakterizirati kao dramski karakteri. Dijaloga ima, ali to su samo besmislice bačene na papir, neispunjene misli. Jedini monolog na koji nailazite je vaš vlastiti kada se uporno pitate zašto ovo čitate.

Od početka do kraja vi ste izgubljeni, vi ne znate što se događa. No, neka vam utjeha bude ta da ni likovi ne znaju što se događa, a ni autor se ne čini nešto siguran. Kolektivno smo izgubljeni, ne želimo nastaviti jer je put ispred nas zamagljen, možemo se probati probiti kroz tešku, sivu maglu, no ubrzo postajemo svjesni druge lakše opcije, da krenemo drugim putem, odnosno da zatvorimo knjigu.

Dobrovoljni odustanak od čitanja prije dolaska do kraja nikada nije rješenje, no ponekad, knjiga zbilja ne može obogatiti dušu. Nekad treba dušu sačuvati za koji ljubić, krimić ili horor.

Molim lokaciju ureda Ministarstva

Osnovna je svrha ove drame namjerna provokacija. Na svakoj su stranici iste besmislene i isprazne riječi i fraze.  Zanimljivije bi bilo gledati kako se Mersault znoji na sprovodu svoje majke nego Gogu i Didija kako gledaju u drvo i raspravljaju o tome tko bi se trebao prvi objesiti.

Najbolje od svega, drvo vjerojatno ima samo jednu granu i nijedan se ne bi uspio ubiti jer bi grana pukla i onda bi sjeli na pod i počeli razgovarali o neuspjehu, jasno s omčama oko vrata.

Jedina napornija stvar od njihove komunikacije su didaskalije. One opisuju, ili bi barem trebale opisivati, što se događa na pozornici. Iako su ovdje uključene, jer se ipak radi o drami, uzaludne su. Ako se niste izgubili u komunikaciji između dvojice prijatelja, ovdje vam nestanak ne gine.

Kada dođete do kraja knjige, dođe vam da uvede sebe u dramu samo kako biste mogli dodati didaskaliju (I objesio se.) uz svoj lik.

Lica ovog neusjeha…

U Beckettovoj drami sastavljenoj od dva čina, pojavljuje se 5 lica: Estragon, Vladimir, Pozzo, Lucky i Dječak. Osim Dječaka, svaki je lik opisan zajedno sa svojim parom.

Estragon (Gogo) i Vladimir (Didi) dvojica su prijatelja, zajednički lutalice koji se poznaju, obitavaju i iščekuju čudo već dugi niz desetljeća.

Dane provode jednoznačno, ne radeći ništa osobito osim čuđenja i razgovora, i pokoje pomisli o samoubojstvu. Kako bi se izveli iz njima neizlazne situacije, svaki dan čekaju Godota da se pojavi i da ih spasi.

Godot predstavlja Boga, Svemogućeg koji nudi spas i bolji život. Iako je sve to istina, Godot ili Bog se neće pojaviti jer dvojici prijatelja izlaz ne može ponuditi. Gogo i Didi se trebaju probuditi i shvatiti kako mogu promijeniti svoj život ako promijene sebe, ako pošalju svoju pasivnost u rodno joj mjesto i uzmu svoj život u svoje ruke. No, oni to ne shvaćaju i vjerojatno nikada ni neće. Oni će i dalje čekati i dalje se uzaludno nadati.

Dječak je taj koji svaki dan dolazi i govori kako Godot taj dan neće doći, ali već sutra hoće. On je mali lažljivi glasnik, koji istovremeno nosi nadu, ali i razočarenje. Vladimir i Estragon mu vjeruju i, pošto se već desetljećima ne miču s istoga mjesta, dočekuju svaki dan iznova.

Nisu Gogo i Didi jedini par u ovoj drami, dvaput je čak pred nas stavljen drugi, ništa manje čudniji par. To su vlasnik Pozzo i njegov rob Lucky. Njihov je odnos mazohističko – sadistički, svjesni su toga, ali im je dobro, pa se ne zamaraju.

Drugi put kad se pojave, Pozzo je slijep i time predstavlja kako u mnogoljudnome svijetu, nitko nikoga ne vidi, nitko ne vidi tuđe patnje i tuđu bol, ljudi su slijepi jedni za druge. Lucky je nijem i na isti je način simbol ljudske šutnje. Njih dvojica su metafora za svijet, koja se može primijeniti i danas. Eto, knjiga ne samo da nije zanimljiva, već i depresivna.

Drama završava isto kao što je i započela, čekanjem rješenja i odbacivanjem ideje o usavršenju života. Sve u svemu, super štivo za pročitati mjesec dana prije mature.

Za više iz rubrike lektire pogledajte ovdje. Cjelovit popis lektirnih naslova za maturu 2019./2020. pronađite ovdje.