Maćeha i posinak: Barem ostaje u obitelji (Jean Racine: Fedra)

„Fedra je veliko djelo jer se u njoj zagleda povijest ljudskog srca, povijest bijede čovjekove.“

Racine je svoju tragediju stvorio iz intuicije, nije se vodio nikakvom teologijom. Iako primarno pripada klasicizmu, on je kao autor suvremen jer je ljudsko srce suvremeno. Suvremeno i puno boli.

Rodbinske veze i patnička ljubavna prošlost

Prije opisa sudbine naslovne junakinje i objašnjenja naslova primamljivijeg od epizode Krv nije voda, bilo bi hvalevrijedno i nimalo beskorisno upoznati likove.

Atenski kralj Tezej oženio se Fedrom, no prije toga dobio je sina Hipolita s kraljicom Amazonki, Antiopom. Hm, gradski kralj i šumska kraljica, nije ni čudo što veza nije potrajala. Glavni razlog raspada veze krije se u smrti jednog od partnera, no to je stara priča. Sve su se suze već osušile, a suzni su kanali izgubili funkciju.

Hipolit je zaljubljen u Tezejevu neprijateljicu Ariciju, no to neprijateljstvo na kraju bude razriješeno. Ostali likovi, oni koji jedini u cijeloj drami koriste mozak, su Hipolitov odgojitelj Teramen i Fedrina špijunka Enona.

Fedra je tragična junakinja ove tragedije, ona je žrtva srdžbe boginje Venere. Venera, iz nekih svojih uvjerenja i razloga, kažnjava čitav Fedrin rod. Izgleda da joj ona pjena iz koje je nastala nije pomogla u kristalno čistom djelovanju. Kao smrtnica, propatila bi više nego što pate sve nesretne duše na koje se odlučila okomiti. No, natrag na njezinu srdžbu.

Prvo je Fedrinu majku natjerala, bolje reći isprala joj mozak, da se zaljubi u bijelog bika i sukladno tome, radi sve i svašta s njime kako bi naposljetku rodila Minotaura. Fedrina se sestra također zaljubila, ali ona nije ostala trudna, ona je bila doslovno ostavljena na stijeni. I na kraju, tu je Fedra.

Njoj je usadila ljubav prema posinku Hipolitu, i to onu klasičnu ljubav koja za posljedice ima ljubomoru, nemir i želju za samoubojstvom.

Fedrine emocije, postupci i zablude

Fedra je nesretna žena. Sama za sebe tvrdi da je voljom bogova izgubila razum. Moramo li se prisjećati luđakinje Venere od maloprije?

Jako je neodlučna osoba. U jednom trenutku želi umrijeti i na taj se način odreći Hipolita, a u drugom ga želi imati uz sebe ili na sebi, a onu njegovu daleko od sebe. Drugi je dio njezinog razmišljanja razumljiv jer dijeljenje partnera rijetko kada prođe dobro u korist ženskog zadovoljstva.

Fedra je ljubomorna i nemirna zbog ljubavi, pokušava se riješiti tog nemira priznanjem svojih osjećaja izvoru svojih patnji, Hipolitu, a potom i mužu. To nije upalilo, sve se izokrenulo, no nitko nije nju krivio. Ona je svjesna svojih osjećaja, zna da to što osjeća nije moralno, a ni normalno. Zna da joj se bogovi smiju i čine da griješi, ali ne želi se tih okova osloboditi jer zna da ne može.

Spremna se ubiti, što je na kraju i učinila, samo da ne slijedi svoje srce. Da se razumijemo, između nje i Hipolita nije se dogodilo apsolutno ništa. Ili možda je, ali autor nije htio podijeliti, pustio nas je da se patimo. Fedra je Hipolitu, kao glupača, priznala što osjeća, a on ju je odbio, otrčao Ariciji i počeo se jadati.

No, i njega se sudbina dohvatila, poginuo je pričvršen za uzde dok su ga vukli konji. Lijepo je znati da božanstva mogu biti okrutna i prema muškom rodu kada ugledaju priliku.

Sudbine ostalih nebitnih likova

Enona, Fedrina pouzdanica, je čudna. Ta žena ima nekog opakog iskustva u špijuniranju i podvalama. Tu ženu je netko gadno povrijedio, i ne sumnjamo da je i ona njega ili nju.

Enona je podrška, govori Fedri kako se ne smije prepustiti smrti samo zbog toga jer ne može protiv bogova. Kada je saznala da je kralj mrtav, predložila joj je da se uda za Hipolita jer realno, sada je udovica i njezina ljubav prema Hipolitu neće biti sramota.

Kada taj plan nije upalio, zbog Fedrina kukavičluka i vijesti da kralj ipak nije mrtav, rekla joj je da optuži Hipolita prije nego što se Hipolit dosjeti istoga. Koliko je Enona pametna, toliko ju Fedra vrijeđa i ponižava. Enonina je priča završila skokom u more, a Fedra se sjetila naći suze za palu „prijateljicu“.

Tezej i Aricija su likovi koji su toliko sporedni da ni ne zaslužuju zasebni odlomak. Oni su neprijatelji zbog neke drame s prijestoljem, i sukladno tome, Hipolitova se ljubav prema Ariciji  nije ni trebala dogoditi. Ljudi previše uživaju u okusu zabranjenog, neprijateljskog voća.

Ukratko, sa smrću Hipolita, Tezej je prozvao Ariciju svojom kćerkom i sve one emocije od početka drame kao da nisu ni postojale. Izgleda da je poricanje ipak lijek za sve.

Za više iz rubrike lektire pogledajte ovdje. Cjelovit popis lektirnih naslova za maturu 2019./2020. pronađite ovdje.