Mali podsjetnik na lektire na koje učenici vrlo brzo zaboravljaju

Kada su lektire u pitanju, većina srednjoškolaca fokusirana je samo na one koje se nalaze na popisu esejskih djela za državnu maturu, a one druge, pa makar se one nalazile i na popisu kataloških djela, vrlo brzo padnu u zaborav. Razmišljajući o tome, odlučila sam napraviti popis nekoliko lektira s popisa kataloških djela, za koje mislim da bi se učenicima ipak trebale malo više približiti.

Ako promatramo književna djela u nekom njihovom povijesnom slijedu, počevši od antike pa sve do postmodernizma, teško je izdvojiti samo nekoliko onih koje učenici zapostavljaju. No, u svakom slučaju, vrijedi pokušati.

Tit Makcije Plaut, Škrtac

Iako postoje neke kasnije verzije ove komedije koje su učenicima možda i poznatije (primjerice Držićev Skup i Molièreov Škrtac), original je ipak original. Riječ je o djelu antičkoga rimskoga komediografa koje se prema vrsti  može odrediti kao komedija karaktera, komedija intrige i komedija konverzacije, a donosi priču o škrtom starcu Euklionu, njegovoj kćeri Fedri i zaljubljenom mladiću Likonidu. Likovi imaju grčka imena i nose grčku odjeću jer je Plaut tako mogao lakše prikazati mane i slabosti svojih suvremenika, a komičan se dojam izaziva uporabom tehnike quid pro quo, tj. situacije u kojoj jedan lik govori o jednoj stvari, drugi o drugoj, a obojica su uvjereni da govore o istoj stvari.

Dante Alighieri, Božanstvena komedija

Ovaj alegorijski ep, nastao u razdoblju predrenesanse, može se sasvim sigurno smatrati najsavršenijim djelom talijanske, ali i europske književnosti. Riječ je, naime, o biblijsko-vergilijanskom epu koji se sastoji od triju dijelova naslovljenih Pakao, Čistilište i Raj. Svaki dio sadrži 33 pjevanja pa je zajedno s uvodnim pjevanjem postignuta savršena brojka od ukupno 100 pjevanja. Sadrži srednjovjekovna obilježja (putovanje koje simbolizira putovanje ljudske duše od grijeha do iskupljenja, simbolika broja 3 koji označava Sveto Trojstvo), ali osjeća se i duh novoga vremena koji je posebno vidljiv u Danteovu odnosu prema papi i Crkvi te njegovoj strogoj kritici ljudskih slabosti i grijeha. Danteov vodič kroz pakao i čistilište jest antički pjesnik Vergilije, a na ulazu u raj preuzima ga Beatrice, ljubav Danteova život i simbol čiste božanske milosti.

Mihail Jurjevič Ljermontov, Junak našeg doba

Mihail Jurjevič Ljermontov definitivno je, uz Aleksandra Sergejeviča Puškina, najvažniji predstavnik ruskoga romatizma, a njegov roman Junak našeg doba smatra se prvim ruskim romanom u prozi. Glavni lik romana jest otuđeni pojedinac Grigorij Aleksandar Pečorin koji je primjer suvišnoga čovjeka. Pun je proturječja, ima iznimne sposobnosti i snažno utječe na ljude oko sebe, no prožet je osjećajem dosade i besmisla života koji ga tjeraju na stalno lutanje te u konačnici sam sebe dovodi do uništenja. Roman je podijeljen u pet novela (Bela, Maksim Maksimič, Tamanj, Kneginjica Meri i Fatalist), koje povezuje lik samog Pečorina, a u pripovijedanju se izmjenjuju pripovjedač-putnik, Maksim Maksimič i Pečorin, koji pripovijeda u formi svojih dnevničkih zapisa. Glavna romatičarska obilježja ovoga djela jesu fragmentarnost fabule, primjer tipa bajronovskoga junaka te utjecaj egzotičnog i mističnog krajolika na razvoj radnje, no vjerni opisi sredine i psihološki prikaz glavnog lika na neki način najavljuju i novu stilsku epohu – realizam.

Charles Baudelaire, Cvjetovi zla

Baudelaireova pjesnička zbirka Cvjetovi zla važna je za povijest književnosti iz više razloga. Godine 1857., kada je zbirka objavljena, počinje razdoblje modernizma u francuskoj poeziji, a ona se sama smatra prvom modernom pjesničkom zbirkom u europskoj književnosti. Iako je, neposredno nakon njezina objavljivanja, Baudelaire zbog ove zbirke bio optužen za nemoral te bio primoran iz nje ukloniti šest pjesama, mlađi Baudelaireovi suvremenici, simbolisti, u zbirci vide svoj uzor te Baudelaireov sonet Suglasja tako postaje manifestom simbolizma. Teme koje dominiraju u ovoj zbirci jesu estetika ružnoće, privlačnost zla te tjeskobni osjećaj spleena proizašao iz dosade i zasićenosti životom, a sama je zbirka podijeljena na šest dijelova: Spleen i ideal, Pariške slike, Vino, Cvjetovi zla, Pobuna, Smrt. Ono što je također važna karakteristika ove zbirke jest traženje nekakve savršene ljepote, a ona se najviše ističe u strogoj kompoziciji same zbirke i u formi pjesama (dominiraju soneti).

Ivo Andrić, Prokleta avlija

Ivo Andrić autor je koji pripada razdoblju kasnoga modernizma. U svojoj prvoj stvaralačkoj fazi piše poeziju koju objavljuje u antologiji Hrvatska mlada lirika (1914.), a Prokleta avlija jedan je od triju njegovih najpoznatijih romana uz romane Na Drini ćuprija i Travnička hronika. Godine 1961. nagrađen je Nobelovom nagradom za književnost te je tako postao prvi pisac s ovih prostora čiji je rad zavrijedio takvo svjetsko odlikovanje. Roman Prokleta avlija ima višestruko uokvirenu (prstenastu) kompoziciju i oblikovan je kao niz priča u pričama, koje počinju kada se mladi redovnik prisjeti pripovijedanja preminulog fra Petra o njegovom borvaku u istambulskome zatvoru, koji se nazivao Prokleta avlija. Boraveći u zatvoru, fra Petar najviše je razgovarao sa zatvorenicima Haimom i Ćamilom, a za roman je važan i lik Latifaga, upravitelj zatvora kojega zovu Karađoz i koji simbolizira represivne mehanizme vlasti.