Penelopeja - nepoznata strana priče Odisejeve vjerne supruge

Sigurna sam da se svi mi koji smo išli u prvi razred srednje škole s nostalgijom prisjećamo djela koja su nas kao petnaestogodišnjake tamo dočekala – Ilijade i Odiseje. Oh, bilo je divno čitati te stihove koji stoje na samom začetku europske književnosti kakvu danas poznajemo i volimo. Dobro, možda bi bilo još divnije da smo tada zapravo razumjeli o čemu se tu uopće radi… Ali što je tu je. U svakom slučaju, naravno da je to bitan dio našeg općeg obrazovanja.

E sad, pročitala jesam ona pjevanja Odiseje koja smo trebali da bismo kasnije to proradili na satu. To mi je čak bilo lakše probaviti od Ilijade. No u to vrijeme toliko sam bila razočarana što se na satovima ne bavimo onom vrstom književnosti koja je meni bila razumljiva i draga (šmrc, nešto nije bilo po mojem) da nisam puno pozornosti tim lektirama pridavala, kao i većina nas u razredu. Nije mi se o njima baš dalo razmišljati, priznajem. Zato me, na primjer, nikad nisu mučila pitanja o tome kako bi izgledala cijela priča iz Penelopine perspektive ili zašto je onih dvanaest sluškinja pred sam kraj epa moralo umrijeti… Ali svjetski poznatu suvremenu autoricu Margaret Atwood (sigurno ste čuli za Sluškinjinu priču) to je očito toliko mučilo da je 2005. jednostavno morala objaviti knjigu pod naslovom, pogodili ste, Penelopeja.

Tko je uopće ta Penelopa?

A priču nam zaista pripovijeda Penelopa u prvome licu. I to iz samog podzemlja, iz svijeta mrtvih. (Ima tu i duhovitih komentara vezanih uz suvremeni svijet, kako ga vide mrtvi.) Pokušala sam se prisjetiti što uopće znam o Penelopi prije nego što sam otvorila knjigu. Simbol vjernosti. Hm, strpljiva, mudra. Još nešto? Išta? Znam da je dvadeset godina provela sama na Itaci.

To jest, ne baš sama, bili su tu i njezin sin i oni silni prosci (što nije isto što i prosjaci, sjećam se da je bila zbunjola u razredu) koji su zapravo samo dolazili gostiti se i čekali da Penelopa izabere jednog od njih (kao da joj nije bio dovoljan ovaj jedan kojeg još uvijek čeka)…A ona je glumila da tka nekakvu tkaninu da to izbjegne. To je to čega sam se sjećala. A i nema se što puno više o njoj saznati iz Odiseje (barem ne iz ovih dijelova koje smo mi čitali), samo da su kasnije počele kolati glasine o njoj, o tome kako je ona ipak sigurno ljubovala s tim proscima i što sve ne.

Vjerna, mudra… Ogorčena?

Već na prvoj stranici jasno nam je da ljubavna priča u ovoj verziji nije tako bajna i idealna kao što se čini u epu. Koja žena ne bi bila barem maalo ogorčena nakon što joj muž ode u rat i deset godina nakon toga planduje po svijetu? (Mislim, kao, nije imao izbora, Kalipso ga je prisilila da spava s njom… Navodno.) I to nakon što ju je odveo od kuće (makar je ona jedva dočekala da se makne odande) na daleki otok i ostavio ju da čeka sama samcata među strancima i uz svekrvu koja nije baš bila luda za njom.

Da bi sve bilo još ljepše, uzrok svemu tome – ratu, nevoljama, usamljenosti bila je njezina prekrasna sestrična, femme fatale, Helena. Ona koju je i Odisej prvo želio, ali eto, na kraju se morao zadovoljiti Penelopom. (A ona je bila samo pametna. Pf. Kome to treba, pamet. Najmanje poželjna osobina kod žena.) I na kraju, ono što joj je trebalo do pune sreće – gomila gladnih muškaraca u kući da joj drže srceparajuće govore o njenoj zasljepljujućoj ljepoti, a iza njenih se leđa smiju na sav glas njoj i njezinom ružnom izboranom licu (imala je ona sluškinje koje su znale prisluškivati).

Kad smo već kod sluškinja…

Već sam ih spomenula, ali vjerojatno se rijetko tko sjeća ovog detalja iz Odiseje. Kad se Odisej napokon vrati kući, nakon onih njegovih maškara kad poubija prosce i tako to, on naredi ubojstvo dvanaest sluškinja koje su ga “izdale” jer su ljubovale s proscima. To su bile one iste Penelopine drage sluškinje u ovoj priči. Većina njih nije se svojevoljno spetljala s njima nego su ili bile silovane ili su se jednostavno previše bojale da bi ih odbile. Jesu li one zbilja zaslužile takvu smrt? Atwood i njima napokon daje glas u različitim “zborskim dionicama” (tužaljke, balade, ljubavne pjesme i sl.) koje povremeno prekidaju Penelopino pripovijedanje.

Uglavnom, da, Odisej se vrati, presretni su zajedno, razgovaraju cijelu noć… I onda on opet mora otići. Da.

Ma nemamo mi ništa protiv Odiseja…

Da ne bi bilo, svima nam je jasno da je Odiseja ep koji je napisan u drugom vremenu, u potpuno drukčijim okolnostima s drukčijim društvenim normama, kulturom i tako dalje i tako dalje. Također je jasno da je ep književna vrsta koja govori primarno o herojima i njihovim junačkim pothvatima, pustolovinama i da tu nema potrebe za zadiranjem u trodimenzionalnost likova, u psihološku karakterizaciju i ostalo (kao što je to slučaj u romanu). Ne možemo gledati djelo antičke grčke književnosti kroz naočale suvremenog svijeta. I Atwood to ističe u posljednjim poglavljima svoje priče, u tzv. “Suđenju Odiseju” i daje nam do znanja da ga nemamo pravo kriviti. (Ma uostalom, zapravo se on dobro odnosio prema Penelopi, volio je što ga ona sluša dok joj ushićeno priča o sebi.) Tako da nije ovo nikakav pokušaj guranja feminizma tamo gdje mu nije mjesto. Jednostavno je zanimljivo sagledati tako staru i okamenjenu priču iz jedne sasvim druge, svježe perspektive. (Možda bi nam to bilo dobro došlo pri obrađivanju ovih lektira?)

I da, budući da je cijela ta Penelopina strana priče ispričana baš u prvom licu, nakon malo promišljanja o nekim umetnutim nelogičnostima opet nismo sigurni koliko je uopće njezina verzija iskrena i istinita… Ah, to su te čari fikcije.

Za više iz rubrike lektira pogledajte ovdje. Popis svih djela za maturu 2019./2020. pronađite ovdje.