Čovječe, pazi da ne ideš... nespreman na maturu? – Matoš, Šimić, Ujević

Dakle, opet govorimo o hrvatskom pjesništvu – škakljiva tema… Možda ste tek završili srednju i još se niste oporavili od dvostrukog jaukanja, a možda ste među onim sretnicima koje radosti pisanja eseja na maturi tek čekaju. U svakom slučaju, poznati trojac – Antun Gustav, Antun Branko i Augustin “Tin” (da, to su sveukupno samo tri osobe) – i ove godine potrudio se ostati čvrsto stajati na popisu obavezne lektire za esejski dio A razine.

No zaboravimo na trenutak na ispite i učenje (nije sve u ocjeni!) i pokušajmo malo bolje upoznati ta dva Antuna i jednog Augustina čiji su nam stihovi očito s razlogom stalno negdje nad glavama. (U nastavku za jednog od njih nudimo i vrlo specifičnu skriptu za lakše pamćenje termina i pjesama…)

Antun Gustav Matoš – hrvatska moderna, kraj 19./poč. 20. stoljeća

Život:

Biografije pjesnika nemaju baš neku presudnu važnost u analizi njihovih djela, ali često se u njima može pronaći pokoja zanimljiva informacija. Na primjer, činjenica da je Matoš rođen na petak trinaesti ili da je iz hrvatskog jezika u sedmom razredu dobio ocjenu “nedovoljan”. (Eto, ako padneš hrvatski, ne znači da tvoji snovi o pisanju poezije nužno padaju u vodu…) No među svim tim podacima ima i onih relevantnih za pjesnikovo stvaralaštvo. Na primjer, Matoš je pjevao u zboru i svirao violončelo (Aha! Zato su mu i stihovi tako melodiozni.) I naravno, još je jedna bitna komponenta njegovo izbivanje iz zemlje. Nekoliko godina proveo je u Parizu (Aha! Utjecaj francuskog simbolizma?), nekoliko u Beogradu, Italiji… A kad se vratio u Zagreb, ostao je zaprepašten političkom situacijom u voljenoj domovini…

Stil:

Matoš je u svom pisanju poezije uzor pronašao u europskom modernizmu, impresionizmu i simbolizmu (Baudelaire i ta ekipa). Stvara u razdoblju hrvatske moderne, odnosno smatra se njezinom središnjom ličnosti. Njeguje savršenstvo forme i uglavnom piše sonete (formula: 4 + 4 + 3 + 3). Pjesme su mu refleksivne, domoljubne, ljubavne… Od pjesničkih figura obožava sinesteziju (spajanje različitih osjetilnih doživljaja, kao ono “mlačna noć”), metaforu, simbole, pa sve one aliteracije, asonance (no, ponavljanja glasova) i slično… Često koristi simbol cvijeta kao ideala ljepote i jaako voli bijelu boju – simbol čistoće. Stihovi su mu najčešće vezani, uvijek izrazito melodiozni i sve je uredno i skladno. Vrlo pedantan čovjek, moglo bi se reći.

Djela:

Pisao je i prozu, naravno (sjeti se novela Camao i Cvijet sa raškrća – opet motiv cvijeta). No što se tiče poezije, objavio je jednu zbirku pod nazivom Pjesme. One za koje ste, nadamo se, čuli su Notturno, Utjeha kose, 1909., Djevojčici umjesto igračke, Jesenje veče… plus ostalih osamdesetak, ništa strašno.

Evo i obećane skriptice za Matoša (ako prepoznaš svaku referencu i termin, zasad si bez brige):

Rime i elipse. Čista. Bijela. Boja.

U hrvatskoj moderni, u savršenstvu forme,
Na temelju Baudelairea i umjetničke norme
Stvara novi pjesnik simbolističkog kroja.

Krije nešto. Krije. U svakom sonetu
Perspektivu širu od svakidašnje glupe
Il u smrti drage neku utješnu sjetu
Dok olovni i teški snovi ne nastupe.

Sve, baš sve je važno: impresija i sklad,
Sve što sinestezijom htio je oživit
U knjizi i u duši pamtimo još sad.

U domovini dragoj, ne možeš ga krivit,
Samo još je stihom osvjetljavao mrak,
Pa nam reče: Miruj! I otiđe na vlak.

Antun Branko Šimić – hrvatska književnost od 1914. do 1952. (ekspresionizam)

Život:

Mnogi misle da je pisao samo poeziju, ali pisao je sve i svašta: eseje, kritike, polemike, dnevnik… Također, već je u osmom razredu morao odustati od školovanja zbog izdavanja književnog časopisa Vijavica. (Ipak predlažem osmašima među vama da se ne zalijeću odmah van iz škole – drukčija su sad vremena.) Osim toga, pokrenuo je još dva časopisa: Juriš i Književnik. Već s petnaest godina objavio je prvu pjesmu. Umro je vrlo rano, u dvadeset sedmoj godini, ali njegov se stil u to kratko vrijeme razvio iz početnih rimovanih, po uzoru na već spomenutog Matoša pisanih stihova u sasvim osebujan i vrlo “pročišćen” stil. (Dobro, priznajem, jako volim Šimića…) No, da, glavni je predstavnik hrvatskog ekspresionizma.

Stil:

Prvi hrvatski pjesnik koji piše slobodnim stihom. (Ranije pjesme su mu rimovane, ali slobodni stih je onaj pravi “šimićevski”.) Sad ćemo ovo, dakle, pokušati izreći malo sažetije.
Sažetost. Krik. Blijed i bolesno zelenkast kolorizam. zanemarivanje interpunkcije inverzije česte motivi noć zvijezde ljubav poezija boja plava siromaštvo i smrt*. i nakon svega – važan je vizualni raspored stihova.

*napomena: najčešće je to smrt prikazana kao dio života koji pjesnik smireno prihvaća (sjeti se pjesme Smrt i ja)

Djela:

zbirka pjesama Preobraženja (a Preobrazba je Kafkina), pjesme: Pjesnici, Opomena, Ljubav, Hercegovina, Moja preobraženja, Teški zrak, Smrt i ja, Nađeni Bog, Ručak siromaha…

Augustin Josip Ujević – hrvatska književnost od 1914. do 1952.

Da, i on je zapravo imao dva imena, takav je bio običaj.

Život:

Marinković ga je prozvao “vrgoračkim Baudelaireom” (dobro su se oni slagali,  vaša dva najdraža autora s popisa). Znači, rođen u Vrgorcu. Pisao je prve pjesme već s trinaest godina, a on je i maturirao u Splitu s odličnim uspjehom. (Evo, ugledajte se na njega!) Jedno vrijeme bio je politički angažiran, ali na kraju se razočarao (koje čudo) postojećim političkim stanjem  i potpuno se posvetio književnosti. Bavio se isključivo pisanjem. Na početku mu je veliki uzor i učitelj bio već spomenuti Matoš, ali u jednom su se trenutku razišli, zašli u polemiku. Sve je to završilo vrlo elegantno – Matoš ga je (ma onako, iz milja) prozvao “Fujević”. Poznat je po svom boemskom načinu života (a s tim se možete poistovjetiti, je li?!) i brojnim anegdotama.

Stil i djela:

Ma o ovome sigurno sad sve već znate pa ćemo samo nešto malo spomenuti. U svojim pjesmama bio je originalan, tu i tamo ubacivao malo svega i svačega iz različitih književnih pravaca, ali uvijek je ostao dosljedan sebi. U njegovu stvaralaštvu razlikujemo tri faze (koncentriraj se, ovo nam je trebalo na maturi).

U prvoj je fazi razočaran životom; piše uglavnom tmurne i mračne stihove o vlastitoj usamljenosti, patnji, siromaštvu (zbilja je teško biti sam). Te su pjesme sakupljene u zbirci Lelek sebra (sebra, a ne srebra; sebar ovdje znači rob).

U drugoj fazi nastaje zbirka Auto na korzu s pjesmama poput Visoki jablani. Tu je već malo optimističniji i polako se okreće vedrijim temama…

U svojoj trećoj fazi stvaralaštva (zbirka Ojađeno zvono –  pjesme Pobratimstvo lica u svemiru, Ganutljive opaske…) pronalazi u sebi filozofsku smirenost, zadovoljstvo proživljenim životom. Prihvaća patnju kao dio života, a ljepotu i sreću pronalazi u sitnicama. Tako je od stihova poput “kako je teško biti sam” na kraju došao do “ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti…”

Da… To bi bilo to, u vrlo skraćenoj verziji. Preporučam da pročitaš sve ovdje spomenute pjesme ako još nisi, a i ostale pjesme od ovih i drugih autora – samo dobronamjeran savjet. Poezija je zbilja “isplativa” za čitati – u jako malo riječi govori jako puno. Nemoj to propustiti! I ne nerviraj se ako ti se čini da ti to “ništa ne kužiš”, nije poanta u tome da pjesmu dešifriraš i otkriješ točno što je pjesnik kojom riječi htio reći. Probaj samo doživjeti pjesmu, pridati joj pažnju, osluškivati emocije koje u tebi pobudi – to joj je najvažnija namjera. Sve ostalo – ono školsko “tema, motivi, poanta, figure…” plus ocjena koja uz to ide – samo je nadopuna koja će s vremenom doći sama od sebe.