William Shakespeare - dramatičar ispred svog vremena

Engleski pisac William Shakespeare smatra se najvećim dramatičarom renesansnoga razdoblja. Autor je brojnih tragedija, komedija i povijesnih drama, a bio je i osnivač i suvlasnik kazalište Globe, na kojemu je visjela zastava sa svim dobro poznatim natpisom, čije se značenje pokazalo i više nego točnim – Cijeli je svijet pozornica.

Dolaskom u London, u razdoblju između 1589. i 1592. godine, mladi se Shakespeare upoznaje s kazališnim životom te svoje stvaralaštvo započinje pisanjem komedija s plautovskim elementima, povijesnih drama i svoje prve tragedije Tit Andronik te sve do svog povlačenja iz javnoga života 1611. godine prolazi nekoliko faza nazvanih prema dominantnom žanru koji u njima nastaje.

Razdoblje uspješnog pisanja za scenu

Nije mnogo vremena prošlo prije nego što je Shakespeare postao slavnim kazališnim piscem čija su se djela s velikim uspjehom izvodila na sceni. Tijekom toga razdoblja, koje se često naziva njegovim razdobljem uspješnog pisanja za scenu, napisao je brojne lirske drame, tragedije, komedije i romance, od kojih su možda najpoznatije Romeo i Julija (tragedija), San Ivanjske noći (komedija), Mnogo vike ni za što (komedija), Hamlet (tragedija), Macbeth (tragedija), Zimska priča (romanca)…

Njegovi su dramski karakteri jaki ljudi koji su se našli u odlučujućim životnim situacijama, a prikazani su bogatim pjesničkim jezikom koji nijedan autor nikada nije uspio nadmašiti. Publika za koju je pisao sastojala i od obrazovanih i od neobrazovanih ljudi te je, obraćajući im se kazališnom predstavom, Shakespeare morao zadovoljiti ukuse i jednih i drugih.

Budući da je pisao u prolaznome razdoblju između renesanse i baroka, poznatijem kao manirizam, za Shakespeareove se drame općenito može reći da preispituju tradicionalne vrijednosti i najavljuju novu književnu epohu, a njegova tragedija Hamlet jedan je od najboljih primjera takvih djela.

Hamlet – prvi moderni pojedinac u povijesti književnosti

Shakespeareova tragedija Hamlet nastala je u 17. stoljeću u razdoblju manirizma. Sastoji se od pet činova, a donosi priču o danskome kraljeviću Hamletu koji nakon očeve smrti pokušava smisliti osvetu protiv svojega strica Klaudija koji je, ubivši Hamletova oca, postao novi danski kralj. U želji da dokaže očevo ubojstvo Hamlet glumi ludilo te priprema predstavu Gonzagino ubojstvo ili Mišolovka, u kojoj je scena slična ubojstvu njegova oca, no svoju konačnu osvetu uporno odgađa. Na završetku tragedije Hamlet mačem probada kralja, ali i sam umire te na samrti traži od svojega prijatelja Horacija da svijetu kaže istinu, a vlast u Danskoj predaje norveškom kraljeviću Fortinbrasu.

Hamlet je lik koji teži svijetu u kojemu vlada sklad. Želi ispraviti nepravdu koju je Klaudije počinio, no pritom ne želi počiniti novu nepravdu te zbog svojih sumnji i premišljanja postaje pasivnim, što pak dovodi do tragičnoga završetka drame. Njegovi monolozi, od kojih je najpoznatiji onaj u kojem govori o samoubojstvu (Biti ili ne biti – to je pitanje.), dokazuju nerazrješivu složenost njegova karaktera te se njegovo odgađanje osvete može tumačiti na različite načine. Postoje oni koji tvrde da odgađa Klaudijevo ubojstvo zbog čistog kukavičluka i nesposobnosti, no postoje ipak i oni koji ističu da ga upravo njegovo odgađanje osvete čini promišljenim pojedincem koji radije daje prednost razmišljanju o problemu nego impulzivnom djelovanju.

Različita premišljanja o osveti, smislu ljudskog života i općenito ljudskoj egzistenciji, koja se pojavljuju u Hamletovim monolozima, stavljaju ga nekoliko koraka ispred njegova vremena i nedvojbeno ga čine prvim modernim pojedincem u povijesti književnosti.

Cijeli je svijet pozornica

Tragedija Hamlet na različitim je razinama prožeta različitim metaforama glume. Hamlet glumi ludilo kako bi zavarao Klaudija i ostale na dvoru i tako prikrio od njih da zna više nego što oni misle, svi dvorjani koji okružuju Hamleta prijetvorni su, licemjerni i lažljivi, a kada Hamlet organizira izvedbu Mišolovke kako bi konačno raskrinkao Klaudija, tim se metateatarskim postupkom zapravo višestruko problematizira središnja tema glumljenja u svakodnevici.

Čitajući Hamleta i promatrajući svijet oko sebe i sve ljude koji nas okružuju, možemo zaključiti da je natpis na Shakespeareovu kazalištu i više nego točan – cijeli je svijet pozornica, a svi su ljudi samo glumci.

Više iz rubrike lektira pročitajte ovdje.