Na današnji dan rođen je hrvatski Balzac, jedan od najboljih predstavnika hrvatskoga realizma

Na današnji je dan rođen jedan od najvažnijih i najistaknutijih predstavnika hrvatskoga realizma – Vjenceslav Novak. Mnogima poznat kao autor romana Posljednji Stipančići, ovaj je senjski pisac zbog svoje objektivnosti prozvan hrvatskim Balzacom, a čitajući njegova djela u kojima većinom opisuje tragičnu hrvatsku stvarnost druge polovice 19. stoljeća možemo zaključiti da mu ta titula itekako pristaje.

Vjenceslav Novak rođen je 11. rujna 1859. godine u Senju. Gimnaziju je završio u Gospiću, a zatim odlazi u Zagreb kako bi se školovao za učitelja. Zahvaljujući glazbenoj nadarenosti dobio je stipendiju za nastavak školovanja na konzervatoriju u Pragu, a nakon povratka u Hrvatsku radio je kao nastavnik glazbe u zagrebačkoj učiteljskoj školi.

Pisac tragičnih djela o malim ljudima

Novak u književnost ulazi 1881. godine hajdučko-turskom novelom Maca, pisanom u duhu romantičarske proze, a njegovu prvu stvaralačku fazu obilježila su uglavnom pripovjedna djela sa zavičajnom tematikom koja je objavio 1889. godine pod naslovom Podgorske pripovijesti. Kasnije se pak okreće najsiromašnijim gradskim slojevima te piše o svijetu malih, obespravljenih ljudi, a glavni pokretač radnje najčešće je neimaština. Njegove najpoznatije novele iz toga razdoblja, Nezasitnost i bijeda (1894.), U glib (1901.) i Iz velegradskog podzemlja (1905.), vrlo se često mogu naći na popisu lektira u osnovnim školama.

U središtu većine Novakovih romana najčešće su intelektualci ili poluintelektualci koji su u sukobu s okolinom, ali i samima sobom. Izdvojeni su iz sredina kojima prirodno pripadaju i često su izarazito pasivni te gotovo uvijek završavaju tragično. Neki od najpoznatijih Novakovih romana jesu Pavao Šegota (1888.), Posljednji Stipančići (1899.), Dva svijeta (1901.) i Tito Dorčić (objavljen posmrtno, 1906.).

Povijest jedne patricijske obitelji

Roman Posljednji Stipančići, koji nosi podnaslov Povijest jedne patricijske obitelji, smatra se najboljim hrvatskim realističkim romanom 19. stoljeća. Prikazuje društveno i moralno propadanje senjske obitelji Stipančić, koju čine otac Ante, majka Valpurga, sin Juraj i kći Lucija, ali iznosi i kritiku plemstva i patricija koji propadaju zbog nesnalaženja u novim društvenim prilikama i zbog nedosljednosti u političkim stavovima. Također prikazuje i stroge patrijarhalne odnose u obitelji i patrijarhalni odgoj. Naime, otac Ante isključivao je suprugu iz svih odluka i ulagao apsolutno sve u sina, a ništa u kćer te je tako zapravo sam uništio vlastitu obitelj.

Prikazujući članove obitelji Stipančić, Novak je čitateljima prikazao različite faze propadanja patricija – otac Ante, koji na početku ističe svoj ponos i nadmoć, umire osiromašen i ponižen, sin Juraj dovodi obitelj do konačne financijske i moralne propasti, kći Lucija umire u siromaštvu i bolesti očekujući dolazak nepostojećeg zaručnika, a majka Valpurga umire prosjačeći na ulici.

Ovaj se roman već nekoliko godina nalazi na popisu lektira u srednjim školama, kao i na popisu esejskih djela, a čitajući ga možemo razumijeti i zašto. Stvarajući lik Lucije Stipančić, jedan od najprodubljenijih i najsloženijih ženskih likova hrvatske realističke književnosti, Novak je istovremeno stvorio simbol žrtve, djevojke prema kojoj se društvo ponaša nepravdeno, ali i simbol pobune protiv takvoga društva.

Tragičan završetak

Novakov je život, nažalost, također bio obilježen siromaštvom i njegovim marljivim nastojanjima da prehrani brojnu obitelj koju je imao. Umro je u Zgrebu 20. rujna 1905. godine nakon duge i bolne borbe s tuberkulozom, no svejedno je ostao zapamćen kao vrhunski književnik koji je u svojim djelima pokazao izrazit smisao za društvenu analizu i socijalnu kitiku, ali i za dotjeranost realistične pripovjedne tehnike te je zato potpuno zasluženo zadobio naziv hrvatski Balzac, koji ga prati sve do danas.