Pretraga

Komentar maturantice ususret eseju iz Hrvatskoga jezika: Krv, znoj i suze ili nepotreban bauk?

Svake se godine ususret esejskom dijelu ispita državne mature iz Hrvatskog jezika glave maturanata pune istim brigama i nedoumicama, od onih – čitati nepročitana djela u cijelosti ili tek njihov kratak sadržaj dan prije, do stalnih previranja oko moguće esejske teme. Koncept eseja, kao i djela čiji se ulomci ondje mogu naći, čini se, brojnim maturantima predstavljaju prepreku kojoj prilaze sa strahom i nesigurnošću. Učenici koji lektire masovno ne čitaju, prenatrpan plan i program ili nepravilno strukturiran esejski zadatak – tko je krivac tog straha?

Piše: Iva Habek

Foto: Pixabay

Već smo dugo na glasu kao nacija koja malo čita. To iznova potvrđuju istraživanja tržišta knjige, poput onih agencije Gfk. Iako bolji no proteklih godina, niti ovogodišnji rezultati nisu baš pohvalni – 56% Hrvata u zadnjih je godinu dana pročitalo samo jednu knjigu. Istovremeno, prema spomenutom istraživanju raste i nezainteresiranost za kupnju knjiga jer one 61% ispitanih – ne zanimaju.

Budući da riba uvijek smrdi od glave, takve statistike nisu nimalo iznenađujuće. Živimo u vremenu u kojem je sve izglednije da kultura ni visokim ličnostima ni masi nije prevažna. O njoj se piše tek nekim spektakularnim povodom, a sluša još rjeđe – i to kraće od trajanja televizijskog promidžbenog programa. Stoga je teško očekivati da će hrpa mladih u slobodno vrijeme, umjesto skrolanja po news feedovima društvenih mreža, samo tako uzeti knjigu u ruke i pokušati popraviti što se popraviti da.

Popis lektire – zastario jezik i mahom neprivlačna djela

Razvijanju čitateljskih navika svakako ne doprinosi ni popis obaveznih lektirnih naslova u srednjim školama, koji sadašnjim učenicima pruža identično ono što je pružao i onima otprije dva desetljeća – jezikom zastarjela i mahom neprivlačna djela. Vjerovalo se stoga 2016. da će takvoj lektiri ubrzo odzvoniti kurikularnom reformom, uvođenjem novog popisa lektire, obogaćenog prikladnijim i učenicima bliskim naslovima. Poirot, Gospodar prstenova ili Tomićev Muškarac bez brkova, samo su neki od naslova zbog kojih sam svojevremeno zavidjela budućim generacijama srednjoškolaca.

No, kako to obično biva u Hrvatskoj, spomenuti je popis pao u sjenu ispraznih previranja oko navodno spornih i kontroverznih sadržaja njegovih pojedinih dijelova. Niti dvije godine poslije, zahvaljujući sustavno uspavanoj kurikularnoj reformi, ta se djela na popisu još uvijek nisu našla. Zadatak da mladima vrati nadu u dobru lektiru, onu koja se čita s guštom (čita!), danas i dalje ima Salingerov kultni generacijski roman Lovac u žitu. Ako je suditi po reakcijama prvaša, to mu itekako uspijeva.

Kako to? S razmišljanjima i propitkivanjima sedamnaestogodišnjaka koji odbija pasti u provaliju odraslosti mogu se poistovjetiti i današnje generacije mladih, čak 70 godina nakon ‘rođenja’ Holdena Caulfielda.

A onda poslije Salingera, ravno u glavu –  Homerove Ilijada i Odiseja. Ep i epopoja pisani heksametrima, savršena su literatura za učenika koji je tek sjeo u srednjoškolske klupe. I savršeni za odbijanje petnaestogodišnjaka od lektira. Tome ne pomažu ni ustaljeni načini obrade lektire, još uvijek prisutni u brojnim hrvatskim školama, koji od učenika zahtijevaju suhoparno ispisivanje stranica i stranica radnje djela te karakterizacije likova, a ne mogućnost slobodne interpretacije i razmišljanja o pročitanom.

MORAŠ učiti, MORAŠ čitati

Masa učenika upravo zbog takvog  pristupa u većini slučajeva lektire ne čita, već se oslanja na nešto detaljniji kratak sadržaj, a na sate lektire dolazi – jer mora. Jer puno se toga mora u našem društvu: MORAŠ puno učiti jer matura dolazi, a MORAŠ i pročitati deset lektira u devet mjeseci nastave jer tako kurikulum nalaže. Koga briga što je za obradu naslova, kao što su Zločin i kazna ili među maturantima toliko omraženi Kiklop, predviđeno tek dva do tri sata lektire? Itekako premalo s obzirom na ono što mladima mogu pružiti.

Pomalo je entuzijastično vjerovati da bi se kroz mjesec dana bavljenja jednim lektirnim naslovom, uz ostalo propisano gradivo, iz korijena promijenio dosadašnji odnos mladih prema čitanju. Ipak, školske klupe zasigurno bi stvarale nove generacije čitatelja aktualiziranjem lektirnih djela, debatama, češćim grupnim radovima ili izvođenjem malih kazališnih predstava.

Nekim školama to već i sad uspijeva, zahvaljujući isključivo istinskom zanosu pojedinih nastavnika i njihovoj strasti prema tekstu, koja se onda prenosi, ako ne na sve, onda barem na jedan dio učenika. A takvih bi – željnih promjene kao i vremena, trebalo biti još više.

Uz takvu, kvalitetniju i srednjoškolcima usmjerenu metodiku obrade književnosti, maturantima bi na državnoj maturi zasigurno manji problem stvaralo razumijevanje zadanog polaznog teksta. Shvatili bi tada da sporna boja Juditinog prstena ili broj osoba na brodu Hektorovićevog Ribarenja, nije ništa što se u polaznom tekstu mature 2012. godine nije moglo naći.

Maturantske grupe pune lektirnih memova

A ništa što se uspješno ne može napisati uz malo truda, rada i koncentracije, nije ni školski esej koji se na maturi može javiti u tri oblika – kao interpretativni, usporedni i raspravljački. Od maturanata zahtijeva sposobnost razumijevanja polaznog teksta, primjenu znanja iz književnosti te sposobnost izražavanja, uz vođenje dobivenim smjernicama. Upravo taj dio ispita državne mature iz godine u godinu, neposredno prije održavanja, među maturantima diže lavinu reakcija pa maturantske grupe vrve raznim memovima i objavama vezanima uz moguću esejsku temu.

Iz kojeg će se djela zadani esejski ulomak naći te koje će vrste esejski zadatak biti – prave su maturantske enigme koje ni proroci ne bi pogodili. Nadaju se samo maturanti da ih Marinkovićev Kiklop, jedan od najznačajnijih romana hrvatske književnosti, ipak neće dočekati kao što, unatoč predviđanjima, nije dočekao ni prethodne dvije generacije. Prilično je jasno zašto se Melkioru Tresiću ne vesele – složeno djelo, sastavljeno od fragmenata, intertekstova i igara riječi, prožeto na petstotinjak stranica, nije nešto što će učenicima bez kvalitetne interpretacije na satu biti razumljivo. Najpoželjnija esejska tema nije ni Hrvatsko pjesništvo (Matoš, Pupačić, Cesarić, Mihalić) zajedno sa Šimićevim Preobraženjima.

Podatke za uvod nabubetati, a ostalo improvizirati

– Smatram da se panika oko esejskog dijela mature pojavljuje zbog činjenice da učenici lektirama ne pridaju veliku pažnju, a nije rijetkost da se one često ne odrađuju na satu kako treba jer za to jednostavno nekad nema vremena, pa učenicima ostaju upitnici iznad glave netom prije mature, govori maturantica jedne zagrebačke gimnazije s kojom sam razgovarala o ovoj temi. Slično tvrde i brojni drugi gimnazijalci kad se u svakodnevnom razgovoru dotaknu eseja.

Kao SOS rješenje problema nepročitanih lektira, mnogi će večer prije posegnuti za skriptama ili kratkim sadržajem, podatke za uvod nabubetati, a u ostatku eseja, čak i ako lektirno djelo nisu pročitali – improvizirati.

“Glavni krivac straha vezanog za esej je nepovjerenje mladih u njihove sposobnosti mišljenja i zaključivanja”

Možda je najveća manjkavost esejskog dijela mature iz Hrvatskog, kako maturanti često smatraju, nepravilna struktura eseja kojeg je moguće uspješno napisati tek umjetničkom improvizacijom. Tako će netko uz trunku snalaženja i poznavanja djela biti sposoban oblikovati esej na zanimljiv način, ostavljajući dojam na čitatelja. S druge strane, netko kome sklapanje rečenica ide teže, unatoč pročitanoj lektiri neće adekvatno oblikovati esej pa će dobiti manje bodova.

Baš zbog moguće subjektivnosti pri ocjenjivanju, maturanti  s afinitetom prema prirodnim područjima koncept eseja smatraju nepotrebnim. Dok jedan dio učenika na esej gleda kao na muku za koju su se u školi pripremali, ali se nisu pripremili, ima i onih koji ga smatraju sasvim korektnim načinom ispitivanja poznavanja književnosti i jezika, poglavito pismenosti.

Njihov stav vjerojatno najbolje opisuje mišljenje još jedne maturantice zagrebačke gimnazije.

– Glavni krivac straha vezanog za esej je nepovjerenje mladih u njihove sposobnosti mišljenja i zaključivanja. Posljedično, svakom školskom sadržaju prilaze kao tempiranoj bombi koja je tu da bi ih uništila, umjesto da osvijeste da su književnost i jezik produkt čovjeka, a da u lektirama ne leži ništa više doli ljudske želje, misli i osjećaja, smatra maturantica.

Povjerenje u vlastite sposobnosti, hladna glava i nešto znanja sasvim sigurno su najbolji alati za uspješno polaganje svih ispita državne mature, pa i sutrašnjeg eseja – čak i ako naposljetku ipak dočekamo Godota, pa makar i u obliku Kiklopa Polifema.

___________________________________

Komentar je stav autorice.

 

Komentar maturantice ususret eseju iz Hrvatskoga jezika: Krv, znoj i suze ili nepotreban bauk?
Share via
Copy link
Powered by Social Snap