Djeca čekaju pomoć, stručnjaka je premalo: Janko i Brano posvetit će svoje živote najmlađima
Pet godina rada s djecom i adolescentima, uz stalnu dodatnu edukaciju i dežurstva, čini osnovu specijalizacije iz dječje i adolescentne psihijatrije u Hrvatskoj. Specijalizanti uz puno radno vrijeme prolaze i nužnu psihoterapijsku izobrazbu koju često financiraju u potpunosti sami. Nakon završetka specijalizacije obvezni su jednako toliko godina ostati raditi u istoj zdravstvenoj ustanovi. U Hrvatskoj ih nedostaje, a dvojica mladih specijalizanata – Janko Večerina i Brano Marković – detaljno su nam ispričali kako izgleda specijalizacija.
Brano Marković i Janko Večerina, specijalizanti dječje psihijatrije | Foto: Ramona Ščuric, srednja.hr
U Hrvatskoj neodstaje dječjih i adolescentskih psihijatara. Prema podacima koje smo dobili od svoje specijalizanata, Janka Večerine i Brane Markovića, u Hrvatskoj ih trenutačno radi tek pedesetak, a otprilike 20 ih je na specijalizaciji. U usporedbi s brojem odraslih psihijatara, to je izrazito mali broj, s obzirom na stvarne potrebe djece i mladih.
Kako doći do specijalizacije? ‘Dobro je imati i prijatelje koji to prate’
Janko i Brano specijalizaciju za dječju i adolescentsku psihijatriju odrađuju na Rebru, ali matična ustanova im je Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba. Na Rebru će odraditi 5 godina specijalizacije, a onda će isto toliko godina biti obavezni raditi u matičnoj ustanovi, odnosno Poliklinici. Ispričali su nam kako se uopće prijaviti za tu specijalizaciju i što sve moraju raditi.
– Nije to tako komplicirano što se tiče specijalizacije. Natječaji su uvijek na koje se bilo tko nakon završetka Medicinskog fakulteta, dakle kad dobije diplomu i licencu, i odmah se mladi liječnik može prijaviti na natječaj za što se želi specijalizirati. Natječaji su i na stranicama ministarstva, svake ustanove, čak i na stranicama zavoda za zapošljavanje zna biti, tako da treba pratiti tih par izvora i dobro je imati i prijatelje koji to prate pa im reći da im jave ako se pojavi nešto. Tako sam i ja saznao, priča nam specijalizant Janko.
Prijava je i dalje old school – poštom
Ističe kako se dokumentacija i dalje šalje old school načinom, odnosno preko pošte ili ju je potrebno donijeti osobno. Rok za prikupljanje i dostavljanje dokumentacije je dosta kratak – devet dana.
– Nema slanja online ili prijava ovako klikom, tako da taj dio ide staromodno. I onda se ide na razgovor. Postoji unificirani sistem bodovanja. Ovisno o tome koliko je osoba radila prije prijave, za to se dobivaju bodovi, za rad kao što smo mi bili u hitnoj, pogotovo ako se radi u malo slabije razvijenim područjima, za to se dobiju neki dodatni bodovi. Boduje se znanstveni rad, boduje se prosjek ocjena, duljina studija i slično, objašnjava Janko.
Razgovor s komisijom nosi najviše bodova
Dodaje da oko razgovora za specijalizaciju postoji ‘caka’. U zadnjih 20 godina, kaže, mijenjalo se to koliko razgovor nosi bodova. Trenutačno je situacija da razgovor s komisijom nosi više bodova nego ostali, standardizirani obrasci.
– Tako da uvijek postoji taj element sklonosti komisije određenom kandidatu. Ali, u dječjoj psihijatriji to još nije toliko izraženo, jer specijalizacija nije toliko tražena poput neke dermatologije, radiologije i slično gdje se prijavi 70 kandidata na jedno mjesto. Tako da sam za sada čuo da su svi natječaji za dječju psihijatriju bili pošteni, gdje se stvarno u tom intervjuu gledala toplina osobe, kako komunicira. Koliko taj razgovor ostavlja taj neki prostor za malverzacije, toliko je razgovor ključan da ne bi netko s 5.0 i znanstvenim radovima prošao samo na temelju toga, a ovako nema nikakav međuljudski kontakt za djecu, istaknuo je Janko.
Janko Večerina i Brano Marković, specijalizanti dječje psihijatrije | Foto: Ramona Ščuric, srednja.hr
Postoje tri dijela specijalizacije u dječjoj i adolescentskoj psihijatriji
Janko je sada na ‘rotaciji’ i radi na odrasloj psihijatriji. Njegov kolega specijalizant Brano objasnio nam je da postoje tri dijela specijalizacije u dječjoj i adolescentskoj psihijatriji.
– Jedan je rad na odjelu gdje djeca dolaze na stacionarno liječenje i uglavnom budu dva do tri tjedna u prosjeku gdje ih pratimo par dana, to uključuje malo intenzivniji psihoterapijski pristup kroz grupe, ali i individualno. I onda mi kao specijalizanti primamo pacijente na odjel, uzimamo anamnezu i onda u suradnji sa specijalistom vodimo pacijenta kroz to liječenje. Pratimo ako treba određivati nekakve dijagnostičke pretrage, provjeravamo kako je pacijentu tijekom liječenja, imamo individualne razgovore i to je uglavnom to. Onda ima dio u sklopu dnevne bolnice koja postoje grupe od nekoliko pacijenata i onda dođu u dnevnu bolnicu oko dva i pol sata. Prvi sat specijalist i specijalizant vode tu grupu. Priča se s djecom, kao neki grupni rad. Onda djeca imaju pauzu od pola sata i nakon toga idu psihoedukacijske radionice. I onda je svatko od nas na specijalizaciji uključen u jednu grupu. Osim toga pokrivamo i jednu od više tih psihoedukacijskih radionica. I treći dio posla je u ambulantama gdje odemo s nekim specijalistom, mentorom uglavnom, na prve preglede i onda ako nije previše težak pacijent specijalizant vodi tog pacijenta, objasnio nam je Brano.
Važan dio specijalizacije plaćaju iz vlastitog džepa: ‘To na kraju dana košta od oko 10.000 eura pa na više’
Njihova specijalizacija zapravo je puno radno vrijeme od osam sati dnevno od ponedjeljka do petka. Uz to, odrađuju i dežurstva koja traju po 24 sata. No, ni tu nije kraj njihovim obavezama u sklopu specijalizacije.
– Moramo se educirati, hvatati nekakve seminare, tražiti gdje ima edukacija, često iz vlastitog džepa plaćate supervizije i psihoterapijsku edukaciju koja se u većini svijeta plaća i odvija u odvojenim centrima. Nas Poliklinika jako podržava kao matična ustanova i pokriva nam dio tih edukacija. Ključno za specijalizaciju, pogotovo za dječju, je ta psihoterapija. To se čuje od svih mentora i iskusnijih psihijatara, a to na kraju dana košta od oko 10.000 eura pa na više, u razmaku od četiri godine. I moramo si sami pokrivati te neke troškove. Mi imamo sreću da nam dio pomogne Poliklinika, ali veliki je to trošak, plus edukacija uz radno vrijeme koja je prijeko potrebna, navodi Janko.
Nakon pet godina polažu specijalistički ispit, a da bi mu uopće mogli pristupiti moraju završiti poslijediplomski studij na Medicinskom
I nakon pet godina preostaje im specijalistički ispit. Na njemu se specijalizante ispituje sve ono što su učili i radili u tih pet godina. Najviše se ispituje praktičan dio, a teorijski je uglavnom vezan uz klinički slučaj.
– Taj ispit se polaže pred komisijom od tri člana. I onda ako položimo, onda smo specijalisti, ako ne položimo onda ponavljamo ispit. Praktično ispituju što smo naučili, s obzirom na to da to radimo već pet godina, velika većina specijalizanata položi iz prve, rekao nam je specijalizant Brano.
A kako bi uopće pristupili specijalističkom ispitu, moraju imati završen poslijediplomski studij na Medicinskom fakultetu koji moraju pohađati tijekom specijalizacije.
– Traje dva semestra i ima svoje ispite, kolokvije, što je preduvjet za izaći na specijalistički ispit. To sam slušao ove godine i morao sam napisati završni rad, a za to dobijemo čak i titulu magistra dječje psihijatrije. To je još prije specijalističkog ispita nekakva vrsta ispitivanja i provjera znanja, ističe specijalizant Janko.
‘Psihijatrija općenito nije lagana, ali meni bi bilo puno stresnije raditi to što radi kirurg’
Iako je, priznaju, odrađivanje ove specijalizacije poprilično naporno, navode kako bi im neka druga specijalizacija bila puno teža za odraditi.
– Psihijatrija općenito nije lagana na taj jedna psihički način, jer nošenje s tim temama i razgovor definitivno nije za svakoga. Recimo, ja mislim da bi nekom kirurgu bilo jako stresno slušati te priče ili općenito nekoga slušati tako dugo. Ali, istovremeno bi meni bilo puno stresnije raditi to što radi kirurg, a to je stajanje na nogama osam sati i jednog za drugim ‘kopati’. Tako da, svaka struka ima svoj stres. Da sada ne uplašimo potencijalne interesantne koji bi mogli doći na specijalizaciju dječje psihijatrije, prednost psihijatrijske struke je ta što je opušteniji tempo na samom poslu. Koliko god to ide jedno za drugim i tempo je brz, u usporedbi s nekim drugim specijalizacijama mogu reći da je rijetko kad nešto toliko hitno da ne mogu odvojiti pola sata za ručak taj dan na poslu ili za podmiriti neke fiziološke potrebe, što je u medicini općenito čest slučaj. Nitko neće nužno umrijeti ako sada odvojim pola sata za gablec, što meni puno znači i daje mi neki mir, poručio je Janko.
‘Otvarat će se dosta natječaja u budućnosti za specijalizante dječje psihijatrije, već ih se sada otvara više nego ikad’
S obzirom na to da se specijalizanti psihijatrije susreću s teškim iskustvima djece i adolescenata, Janko i Brano su nam objasnili kako postoje supervizije. Radi se o nekom iskusnijem kolegi ili kolegama kojima onda izlažu svoje probleme i nedoumice, a oni im daju nekakav uvid, savjet i sličnu pomoć. Osim na specijalizaciji, supervizori u psihijatriji postoje cijeli njihov radni vijek.
– Tu je jako bitan interes i koliko volimo taj posao. Naravno, ima i težih priča i naravno da to sve utječe na nas, ali mislim da je tu vrlo važno imati prostor u kojima mi možemo pričati o tome, odnosno o tome kako je to utjecalo na nas, što je nama teško, kako se osjećamo. Mi kao kolege se često nađemo i pričamo o našim pacijentima i kako to utječe na nas. Meni su kolege specijalizanti najveća podrška u tome svemu, jer kad god se dogodi neka situacija na poslu, znam da mogu bilo koga od njih pozvati i reći da sjednemo i obradimo to zajedno, objasnio nam je Brano.
Kako su nam objasnili, psihijatri se bave dušom, ali u dječjoj psihijatriji bave se i više od toga – roditeljima i obiteljskim krugom. Ističu da je gledanje tako široke slike specifično za ovu specijalnost u usporedbi s ostatkom medicine.
– Pozivamo kolege da nam se pridruže. Otvarat će se dosta natječaja u budućnosti za specijalizante dječje psihijatrije, već ih se sada otvara više nego ikad. Struka je lijepa, struka je perspektivna, ima mogućnosti za napredak i stope izlječenja su možda jedne od najvećih u medicini možda baš zato što radimo s djecom i mladima, poručili su Janko i Brano.
