Pretraga

Hrvatska je definitivno odustala od Interkulturne škole u Vukovaru: To bi vas trebalo ljutiti, evo i zašto

A- A+

Republika Hrvatska vratila je Kraljevini Norveškoj oko 300 tisuća eura uloženih u projekt Interkulturne škole u Vukovaru i time definitivno dokinula 16 godina sanjanu i u konačnici nedosanjanu ideju o školi čiji je temelj trebao biti na usvajanju vrijednosti multikulturalnosti i multietničnosti. Bilo je tek pitanje vremena kada će država, povratom novca, staviti točku na priču koja je u Vukovaru kroz školske klupe nekih novih klinaca trebala pridonijeti integraciji i dijalogu. Posjetili smo Vukovar i pričali s roditeljima koji su vidjeli prednosti takve škole, kao i s nastavnicima educiranima za poučavanje u neostvarenoj Interkulturnoj školi.

Interkulturna osnovna škola Dunav | Foto: Dora Kršul, srednja.hr

Sredinom prošloga mjeseca, Glas Slavonije javio je kako je projekt Interkulturne škole Dunav u Vukovaru definitivno otišao u povijest. Republika Hrvatska vratila je Kraljevini Norveškoj iznos od oko 300.000 eura uloženih u projekt Interkulturne škole, nakon što su razočarani Norvežani krajem prošle godine zatražili povrat utrošenog novca u obnovu i opremanje škole te edukaciju nastavnika.

Ideja interkulturne vukovarske škole začeta je još 2003. godine u suradnji Nansen dijalog centra i Agencije za odgoj i obrazovanje. Razvijen je kurikulum, a u svibnju 2007. pokrenuta je inicijativa za njenim osnivanjem. Nova škola trebala je omogućiti učenicima da zajedno, neovisno o etničkoj pripadnosti, uče o kulturnoj baštini svih etničkih skupina koje obitavaju u Vukovaru, a sve kako bi se bolje upoznali, razvili razumijevanje i poštivanje za različito i različite. Posebnost je predstavljao predmet ‘Kulturna i duhovna baština zavičaja’ te učenje materinskih jezika kao jezika zavičaja. Nastavnici su educirani kako bi što uspješnije mogli odgovoriti na izazove rada u višeetničkim zajednicama i primjenjivati tehnike u radu s učenicima koje su usmjerene na razvoj i poticanje suradnje i tolerancije.

Norveška je još 2014. godine međunarodnim sporazumom darovala Hrvatskoj 1,3 milijuna eura za projekt izgradnje, opremanja i pripreme škole za rad, no kraj ovoj nikad ostvarenoj školi odsvirao je uporan i višegodišnji bojkot lokalne vlasti. Interkulturna škola u Vukovaru trebala je biti alternativa postojećim obrazovnim modelima u tome gradu, čime bi se roditeljima otvorila mogućnost izbora da njihova djeca kroz osnovnoškolsko obrazovanje naglašeno razvijaju interkulturne kompetencije. O važnosti razvitka takvih kompetencija u poslijeratnoj multietničkoj zajednici najbolje svjedoči vukovarska svakodnevica, opterećena podjelama na vrtiće broj 1 i 2, smjene ‘hrvatske i srpske’, programe ‘naše i njihove’.

>> Norvežani uložili u jedinstvenu vukovarsku školu koju ne žele Hrvati ni Srbi: Mlada gradska vijećnica upozorava na sramotu vladajućih

Zato je važno da čujete tri priče; dviju mama koje su ovakvu školu željele za svoju djecu i jedne nastavnice koja je prošla edukaciju za rad u Interkulturnoj školi. S njima smo, u Vukovaru, razgovarali ranije ove godine.

Zašto bilježnica ILI sveska kada može i bilježnica I sveska

Mirjana Mizdrak Mišanović | Foto: srednja.hr

– ‘Mama, jedan prijatelj na engleskom kad ja kažem radna sveska, on ne razumije što je to. On kaže bilježnica. Ja znam da se može reći i bilježnica i sveska i ja to njemu objašnjavam’. Pa ja svom djetetu kažem da je to u redu i da samo pogleda koliko široka saznanja ima i u kolikoj širini razmišlja. Pa još kažem da je to isto kao kad kažemo zrcalo ili ogledalo, ista je stvar, priča nam Mirjana Mizdrak Mišanović, mama dvoje djece, vrtićke i osnovnoškolske dobi, o svojevrsnim izazovima roditeljstva u Vukovaru. Njezino je dijete završilo 3. razred osnovne škole i proteklih je godina bila zainteresirana za Interkulturnu školu. Kako nam kaže, svidio joj se novi, multikulturni program škole u kojoj djeca ne bi bila razdvojena i gdje bi učila o kulturnoj baštini kraja te posebnostima manjina kojih ima napretek u gradu Vukovaru.

'Gdje je curica s baleta?'

– Kada je krenula u školu, pitala me ‘a gdje je ona curica s baleta, ona treba ići u isti razred kao i ja’. Pa sam svom djetetu onda rekla da ih ima toliko puno da ne stanu svi u sve razrede i da čak mora postojati još jedna smjena u koju će ostali ići. Ni u jednom trenutku ne kažem da su odvojeni. Žalosno mi je da moramo pričati o takvim stvarima i skrivati to djeci.

Vukovarska djeca razdvojena su od vrtićke dobi pa zatim i u školi, no na kraju dana ta su ista djeca zajedno u parku, na izvanškolskim aktivnostima… Mirjana nam priča kako su u nekim školama, osim razreda ili cijelih smjena, odvojene i školske priredbe.

Banalnost podjele

– Na kraju krajeva, ta je škola nudila zajedništvo kojem svi mi koji živimo u ovome kraju težimo. Ali politika ne vidi interesa u tome, nije im u interesu da ovdje zavlada suživot. Da se ne razdvaja, da ne pravimo podjele. Nije ovdje samo riječ o Srbima i Hrvatima, nego i o drugim nacionalnostima, i Mađarima i Romima i Rusinima, moru onih koje imamo u gradu i koji bi se stvarno trebali povezati, vidjeti i naučiti jedni od drugih brojne stvari, kaže nam ova vukovarska mama. Kroz tu školu bi, smatra, ne samo djeca već i svi građani dobili priliku zajedno krenuti u nešto novo.

Primjerom Interkulturne škole, dodaje, Vukovar bi se mogao podičiti nečime što je stvorio i nečime na čemu se dalje gradi. Banalnost podjele ocrtava primjerom vrtićke kuhinje.

– Naš jedan centralni vrtić u Vukovaru ima još pet podružnica po gradskim četvrtima, ali svi oni imaju jednu centralnu kuhinju. Jedna je, znači, centralna kuhinja i iz te kuhinje svi papaju isto. Svi jedu istu hranu. Te tete kuharice kuhaju za svu djecu, priča Mirjana i zaključuje da je ideja nove škole jednostavno bila – normalna.

Škola u kojoj bi se razlike izgovarale naglas, bez šaptanja

Lana Mayer | Foto: srednja.hr

I Lana Mayer mama je vukovarskog osnovnoškolca. Kroz godine se povezala s projektom Interkulturne škole, sudjelovala je u edukacijama u sklopu njega i sve to ju je uvjerilo kako je to prava škola u koju želi da joj dijete ide.

– Radilo bi se o školi u kojoj bismo, da, znali koje dijete kod kuće govori koji jezik i izrekli bismo te razlike, ne bismo ih prešutjeli i šaptali da je netko Srbin, kako mi to tu radimo. U toj bismo školi rekli – imamo Hrvate, Srbe, Ukrajince, Rusine, čujmo nešto o tom našem zavičaju, učimo odmalena živjeti s tim različitostima kao s nečim dobrim, govori nam Lana.

Škola - Godot

– Njegov drugi razred, mi smo ga spremni izdvojiti iz tog kolektiva i prebaciti ga u Interkulturnu. Htjeli smo! Ne želiš napraviti egzempl od svog djeteta, ali možda i hoćeš, tko drugi ako se roditelji ne usude, ako će oklijevati. OK, mi ćemo onda biti ti. Zagovaramo to u startu. I ništa se ne događa.

Ideologija kao paravan golom interesu

Tijekom cijelog našeg razgovora o problemima Interkulturne škole i klipovima koje joj je politika postavljala, naša se sugovornica osjećala iživcirano i isfrustrirano. Pitamo zašto.

– Zato jer su glupi i zli. To je prljava igra koja bez političke podrške ne može ići. Nemaju hrabrosti istupiti, nekome bi se silno zamjerili, Srbi svojima, Hrvati svojima, a smatram da niti srpski niti hrvatski predstavnici ovdje nisu glas većine. Samo zadržavaju fotelje, škole im svima služe za uhljebljivanje ljudi, kaže nam Lana, dodajući da ideologija kao paravan uvijek dobro pali u zadržavanju fotelja. Sve je goli interes, smatra, ali splet ideoloških vrijednosti zgodno je gurnuti u prvi plan, na što su svi itekako osjetljivi.

Zaključuje kako su mjesta najveće podjele u Vukovaru škole i vrtići.

– To nema nikakvog smisla, razmišlja naglas uz opasku kako ne može samo vrijeme to popraviti.

Samo normalna škola

Ranka Kojčinović | Foto: Privatna arhiva

Pričamo u Vukovaru i s Rankom Kojčinović, nastavnicom hrvatskog jezika koja je tijekom pripreme projekta Interkulturne škole sudjelovala u edukacijama. Za njih kaže da su učili stvari koje su se trebale primjenjivati apsolutno svugdje. Sada joj je poput ravne crte reći da je Srpkinja koja je studirala hrvatski jezik i koja je profesorica hrvatskog, no veli da su na prvom susretu edukacije plakale koliko im je bilo strašno reći što su, tko su i kome predaju.

– Kolegice iz Vukovara uvijek su imale jake primjere, ispričale bi neku situaciju iz razreda i onda bismo to rješavali. Imali smo simulacije nekih situacija, kako ih rješavati, koje su jednostavno primjenjive. Puno je toga bilo na nama, prisjeća se Ranka.

Za ideju Interkulturne škole čula je još kao 15-godišnjakinja, 2005. godine kada je u povojima bila ideja tzv. Nove škole. Ta joj je ideja oduvijek normalna sama po sebi; njena je majka tada bila aktivna u Klubu roditelja koji je htio novu školu. Kroz svoje je osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje bila opterećena uvriježenim podjelama u vukovarskim školama. Školu je pohađala u razdvojenoj smjeni od ‘hrvatske’ i, kako se prisjeća, bilo je razdoblja kada su ih na putu u školu djeca iz druge smjene gađala.

‘Stojim s tim papirima i sakrivam dvojezičnu svjedodžbu’

– Znam da sam, ni kriva ni dužna, išla u školu i da je mene netko gađao ciglom. Ne možeš to zaboraviti. Znala sam i tad da je to ZATO. To je najgore od svega, kad shvatiš da nekome smetaš zbog nečega, priča Ranka koja je svojim izborom upisa studija hrvatskog jezika i književnosti izazvala brojne podignute obrve.

'Mala traumica'

– Sve skupa, eto, mala traumica jer si iz Vukovara, pa se onda čitav život boriš predstaviti u tom nekom drugom svjetlu…umorila sam se više od toga.

Kako kaže, tijekom odrastanja uvijek joj je bilo normalno i prirodno govoriti hrvatskim jezikom pa nam prepričava i dodatnu traumu kod upisa na fakultet.

– Stojiš u redu i čekaš da predaš papire. Stojim s tim papirima i sakrivam dvojezičnu svjedodžbu jer, ono, trauma! Istovremeno se upisuje cura koja je iz Iloka, ali je rođena u Bačkoj Palanci i ja si mislim, ajde nisam sama… Znaš koliko je jadno kad tako nešto pomisliš, kao, ima nade da imam nekog ‘svog’. Prestrašno, prisjeća se ova mlada nastavnica svojeg upisa na faks.

Uključivanje u priču oko nove Interkulturne škole Ranka je vidjela kao priliku da se uključi ‘u priču koja je samo normalna’. Normalna, a opet drugačija.

Škola koja ne odgovara ‘velikim Srbima i velikim Hrvatima’

Izdvojeni članak

Norvežani uložili u jedinstvenu vukovarsku školu koju ne žele Hrvati ni Srbi: Mlada gradska vijećnica upozorava na sramotu vladajućih

– Drugačija, zato što je to drugačije od svega onoga što ovdje postoji. Već je to dovoljno da djeca idu skupa u školu. Ja za drugačije nisam znala, govori nam i tvrdi da Interkulturne škole u konačnici nema zato što ne odgovara ‘velikim Srbima i velikim Hrvatima’. Smatra kako prvi misle da će takvim obrazovanjem njihova kultura prestati postojati, a da se drugi opiru ideji nove škole jer misle da će ‘sve to Srbi opet preuzeti’.

Na kraju je pitamo je li podijeljen vukovarski model obrazovanja uspješan.

– Nije uspješan. Uspješan je u smislu da se to održava. Održava se, ali ne opstaje zaista. Postoji i uvijek će biti netko kome će to biti crno-bijelo, zaključuje uz opasku da zid razdvaja, ali da u praksi ipak nije tako.

MATURALAC*

– Krećemo  sutra u 7:00. Ne želim da netko kasni! Provjerite još jednom putovnice, osobne dokumente.

Bile su to već više puta ponovljene riječi našeg razrednika. Maturalac. Čeka nas Grčka.

– Još jedna stvar, vi ste prva generacija koja ide zajedno s učenicima koji slušaju nastavu na srpskom jeziku. Sve smo se dogovorili…oni su vaši vršnjaci i ne želim nikakve probleme…

Nije nam bila neka uzbuna. Sve smo to već iskomentirali između sebe.  Nikada u školi nismo imali problema s nekim zbog njegove nacionalnosti, ali je očito u prošlosti bilo takvih nelagoda. Moj je razred zaključio ovako: što nas je više, bit će nam bolje!

Čim smo ušli u autobus, razrednik je opet pitao za putovnice. Nismo uspjeli ni prevrnuti očima, a začuli smo njihovog razrednika:

– Jeste svi poneli pasoše? Nemoj posle da bude nisam znao.

Ja sam se nasmijao od srca. Sve me podsjetilo na film  ‘Lajanje na zvezde’. Doduše, kod njihovog sam razrednika išao na slobodne aktivnosti i nikada nisam skužio…eto, nisam skužio da zna srpski. Jer, sve smo vježbe, akcije i događanja ispratili na hrvatskom jeziku.

Što sam još shvatio u tom trenutku? Na ovo pitanje njihovog razrednika nitko od nas nije prevrnuo očima.

Jednostavno, to je bilo to. Zajedničko putovanje, zajednički maturalac.

U autobusu su orile i ‘naše’ i ‘njihove’ pjesme. Kome se nije sviđalo, stavio je slušalice na uši i mir. Većini je bilo najvažnije da mogu pjevati.

Jedva smo čekali Grčku. Toliko smo učili o njoj, a sada joj se približavamo.

Sve ljepote Grčke, sve njene filozofije i umjetnosti, slile su se u treću večer naše ekskurzije.

Hotelska soba u kojoj sam bio bila je najveća. U početku nas je bilo malo, svi iz našeg razreda.

Jedna je glava provirila iznenada:

– E dečki, izvinite, mi u sobi pokraj se smaramo, je l okej da dođemo kod vas?

– Ma može, doletite – odgovorili smo skoro u glas.

Došli su s ogromnim zvučnikom i kartonom piva, nasmiješenih lica. Bili su duhoviti.

U jednom trenutku su nam se pridružili i razrednici, bilo nas je tridesetak.

Pjevali smo na sav glas.

Uz smijeh, prepričavanje filmova, fora iz škole, grada, upoznao sam dečke koji su tri godine bili sa mnom u smjeni, a ja nisam imao priliku o njima saznati nešto više. Ne idemo u iste razrede, neki su putnici, susrećemo se samo u školi.

Odjednom je netko dobacio:

– Sjećate se kada u onom filmu učenici dobacuju profesoru tjelesnog: ‘U staroj Grčkoj su ljudi na trgovima izvodili vežbe.’

Odmah se nadovezao drugi učenik, grubljim glasom: ‘Idite u Grčku pa tamo mlatarajte’

Smijeh se orio kada sam dobacio: ‘Ljudi, pa u Grčkoj smo!’

Netko je uporno kucao na vrata.

Znali smo da smo preglasni, ali nitko nije očekivao baš ravnatelja. Nije izgledao previše zadovoljno. Pomislili smo da je zabavi kraj.

U sobi je sada bila apsolutna tišina, svi smo čekali što će reći.

– Nije lepo. Niste ponudili direktora da nešto popije.

Glasan je grohot probio tišinu

Tu je večer smijeh još dugo vijorio iznad Atene. Iznad kolijevke čovječanstva i napretka. Orio je smijeh Vukovaraca.

*Priču ‘Maturalac’ napisao je Denis Paulenka, netom završeni maturant Tehničke škole Nikole Tesle Vukovar iz sada već bivšeg 4.b razreda.  Denisova priča nagrađena je u kategoriji ‘Pokreni promjenu’ u sklopu prošlogodišnjeg natječaja ‘Oboji svijet tolerancijom’ Foruma za slobodu odgoja. Denisova mentorica na priči bila je profesorica Lilijana Radobuljac.