Imamo problem i vrijeme je da to izgovorimo naglas: Nasilje u školama širi se poput korova

Nasilje u školi nešto je čemu je većina svjedočila ili u čemu je sudjelovala. Da je zaista tako, potvrdili su i sami posjetitelji tribine pod nazivom ‘Kazalište i mladi: Nasilje u školama’. Tribinu, koja je održana proteklog ponedjeljka, organizirao je portal srednja.hr u suradnji sa Zagrebačkim kazalištem mladih (ZKM), a sudeći po broju posjetitelja, tema je to koja pobuđuje veliki interes među đacima. Dvije su zagrebačke škole iznijele svoje načine rješavanja problema nasilja, a ovoga puta priliku progovoriti o toj temi dobili su i oni čiji se glas rijetko čuje – sami učenici.

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

– Ja želim reći da se u školama događa nasilje. Svi su toga svjesni, premda se o tome ne priča. I kada se priča, sjećam se iz osnovne škole, škola jednostavno krivi zlostavljano dijete. I onda se zapravo liječi osoba koja je zlostavljana, umjesto napadača. (…) Sve se postavlja kao da su ocjene najbitnije, ali zapravo nisu, nas nitko ne pita kako se zapravo osjećamo, riječi su koje su glasno odjeknule na kraju tribine pod nazivom ‘Nasilje u školama’.

Izrekla ih je učenica, samo jedna u moru onih koji su u svojoj ‘učeničkoj karijeri’ svjedočili nasilju. Problem nasilja u školama u prosincu je bio okidač i za organizaciju velikog prosvjeda ‘Za sigurnu školu’, a tema je kojom je zaključena obrazovna 2018. godina. Sveprisutnost nasilja koje nije dovoljno adresirano poticaj je za organizaciju tribine ‘Nasilje u školama’. Prva je to u serijalu tribina pod nazivom ‘Kazalište i mladi’, koje organizira portal srednja.hr u suradnji sa Zagrebačkim kazalištem mladih (ZKM).

Nasilje u školi zaključilo obrazovnu 2018.

Odluka je pala: Nastavnici prosvjeduju zbog nasilja u hrvatskim školama

– Imali smo i niz ispovijesti učenika koji su iznijeli svoja iskustva nasilja, ne samo od strane svojih vršnjaka nego i od strane profesora, od strane ljudi koji rade unutar sustava. I očito da je problem takav da ga ne možemo riješiti sagledavanjem jedne ili druge strane. I zato ste pri dolasku ovdje na vašim stolicama dobili neke od ispovijesti koje smo prikupili. One su zapravo vrlo potresne i anonimne, a pitanje je na koji će način resorno Ministarstvo odgovoriti na izazov postavljen na kraju 2018., istaknuo je na početku tribine Marko Matijević, glavni urednik portala srednja.hr i moderator rasprave.

I dok Ministarstvo znanosti i obrazovanja problem nasilja u školama pokušava riješiti donošenjem posebnog pravilnika zbog kojeg će učenici s rizičnim ponašanjem morati na posebne tretmane, u nekim školama već su razvijene potpuno drugačije metode kojima se učenici i nastavnici hvataju u koštac s nasiljem.

Učenik kao medijator u sukobu

pisanje
Učenica I. srednje otvorenim pismom oštro odgovorila #ijasamfranjo prosvjednicima

Odgovor na problem nasilja u školi ima zagrebačka Škola za medicinske sestre Vrapče. Ondje se već neko vrijeme provodi projekt ‘Mijenjamo svijet medijacijom’. Medijacija je, pojednostavljeno rečeno, konstruktivno i strukturirano rješavanje sukoba u kojemu se dolazi do najpovoljnijeg rješenja za sukobljene strane i to uz pomoć medijatora, odnosno treće nepristrane osobe. Cilj projekta u Školi za medicinske sestre Vrapče motivirati je nastavnike na uvođenje školske i vršnjačke medijacije kao dugoročnog preventivnog programa u kojemu je i sam učenik medijator.

– Ono što me motivira je poraditi na koracima koji bi uopće spriječili ili smanjili pojavu nasilja. Ovo je čisto jedan preventivni program kao jedna izvannastavna aktivnost koja ima za cilj osnažiti učenike, povećati njihove socijalno-emocionalne sposobnosti, malo se pozabaviti sobom, proanalizirati svoje potrebe i svoje emocije, što doživljavam, kako osjećam, kako reagiram, što mogu napraviti ja da razumijem sebe. A upravo to razumijevanje mene i mojih svih promjena u toj situaciji mi pomaže da razumijem i drugu osobu s kojom mogu biti u konfliktu ili ne, ili općenito s kojom komuniciram da bi unaprijedio svoje komunikacijske sposobnosti , koja je otkrila kako je ova izvannastavna aktivnost nastala kao odgovor na visoku razinu nasilja i pad općih vrijednosti, kako u svijetu tako i u školama, kazala je profesorica stručnih predmeta Škole za medicinske sestre Vrapče, Mirjana Kozina, ujedno i mentorica na projektu.

Prekinuta šutnja iz klupa: O incidentu u Čakovcu progovorili učenici i ispričali svoja slična iskustva

Učenica medijator u Školi za medicinske sestre Vrapče je Josipa Lukić. Priznaje, u početku joj je bilo teško ostajati u školi petkom nakon sedmog sata, ali s vremenom joj je ova izvannastavna aktivnost postala poprilično zanimljiva. Josipa, naime, dolazi iz škole u kojoj prevladavaju djevojke, nasilje je ondje češće verbalno, a nerijetko se očituje u grupnoj segregaciji tijekom koje pojedinci budu izopćeni iz grupa. No, vješti učenici medijatori naučili su tome doskočiti, iako rješavanje sukoba među vršnjacima ponekada ne teče baš glatko.

– Moja prijateljica iz publike često sukobe na koje naiđe i koje vidi rješava uz pomoć hrane. I to je zapravo dosta dobro kada još nismo sigurni. Nas ljudi često miješaju s drugim osobama i ne primjećuju nas, ne žele prihvatiti da smo mi medijatori i da nešto možemo postići i napraviti. Odbacuju nas, i onda je zapravo jako teško stupiti u nečiji sukob i pokušati nešto napraviti. Onda ovako, na primjer hranom koju svi prihvaćaju, je za početak OK, ispričala je Josipa i otkrila kako ju je ova izvannastavna aktivnost zapravo naučila detektirati nasilje oko sebe, a tek potom i spojiti sukob s medijacijom, kazala je Josipa.

‘Učenicima nedostaje podrške, razumijevanja i razgovora’

Provjerili smo kako fakulteti pripremaju buduće učitelje i profesore na nasilje u školama

I dok Josipa dolazi iz škole u kojoj većinu čine učenice, njen vršnjak Robert Naglić na tribinu stiže iz Industrijske strojarske škole Zagreb, u kojoj prevladavaju učenici.

– Za mene je nasilje kada vidim da netko maltretira drugoga, zlostavlja ga verbalno, a ponekada dolazi i do tučnjave, otkriva Robert koji kaže kako želi pomoći žrtvi, ali priznaje da ne zna kako to učiniti.

Pedagoginja u Industrijsko strojarskoj školi, Sara Čorak, istaknula je kako u radu s učenicima primjećuje njihovu nisku samosvijest koju povezuje sa samopouzdanjem.

– Mislim da učenicima nedostaje podrške, razumijevanja i razgovora zbog čega ne znaju kako se postaviti, naglasila je Čolak.

Jedan od načina na koje pokušava doskočiti problemu nasilja u Industrijskoj strojarskoj školi jest putem projekta pod nazivom ‘Budi muško, mijenjaj pravila’. Riječ je o projektu koji mladima nastoji pružiti potrebne životne vještine i znanja u nastojanju da izgrade sebe i stvore okolinu koja je nenasilna, inkluzivna i rodno ravnopravna.

Svako peto dijete na Facebooku izloženo je nasilju

Što radi ministrica Divjak? Na planu za suzbijanje nasilja u školama radit će profesor-nasilnik?

Robert koji je tijekom školovanja svjedočio nasilju, baš kao i žrtve u tim situacijama, u svakome se trenutku mogu obratiti Hrabrom telefonu, odnosno nacionalnoj savjetodavnoj liniji za djecu. Maja Vukmanić Rajter, socijalna pedagoginja, ističe kako su pozivatelji roditelji osnovnoškolaca koji su došli do zida i nemaju povjerenje u rad institucija te srednjoškolci koji se najviše javljaju putem chata.

– Adolescenti zovu i znate što je pomalo tužno i s kojom rečenicom zapravo počinju? ‘Znam da ima druge djece kojima je teže, ali…’ Meni je vrlo zanimljivo da mladi već s 14, 15, 16, 17 godina razvijaju jedan osjećaj da je njihov problem manji i manje vrjedniji od svih ostalih. I sad, oni se osjećaju loše, osjećaju da nešto nije dobro i žele potražiti pomoć, ali imaju tu jednu potrebu za opravdanjem i isprikom, kaže Vukmanić Rajter.

Odgovor Hrabrog telefona na problem žrtve, nikada nije jednoznačan. Prvi korak je procjena stupnja opasnosti, je li osoba u datom trenutku u opasnosti te je li potrebno već za vrijeme razgovora zvati policiju ili centar za socijalnu skrb te na kraju ustanoviti o kakvom je uopće nasilju riječ.

Nezaobilazna tema na tribini bio je i Facebook kao mjesto na kojem su djeca izložena nasilju. Istraživanje Hrabrog telefona i zagrebačke Poliklinike za zaštitu djece provedeno 2014. godine pokazalo je kako je svako peto dijete na Facebooku bilo izloženo određenoj vrsti nasilja, a svako šesto primilo je i prijetnje. Istovremeno, 52% djece koja su iskusila nasilje na Facebooku reklo je da bi ono prestalo kada bi rekli ‘stop’, a u preostalih 48% situacija to nije bio slučaj.

‘Ako učiteljima treba zaštita od njihovih učenika nekim pravilnikom, neka daju otkaz’

[GLAS PROFESORA] Što znanost zna, a Ministarstvo znanosti i obrazovanja, čini se, ne zna o prevenciji nasilja u školama

Na samom kraju tribine u raspravu se uključila i sama publika. Jedno od zanimljivih pitanja za profesoricu Kozinu iz Srednje škole za medicinske sestre Vrapče bilo je i ono je li danas u školama više nasilja u odnosu na neka prošla vremena.

– Ja bih rekla da je nasilje kao korov. Bilo ga je uvijek, možda se prije trijebilo i ranije djelovalo i možda su se drugačije metode primjenjivale, ali bi isto tako rekla da je sada nasilje svuda. U školi ga definitivno ima, možemo se mi praviti i prikazivati ne znam kakve druge rezultate i među nastavnicima i među učenicima, između jednih i drugih, u odnosu s roditeljima te u javnom životu. Tko jači, taj kvači, ako želite nešto postići dođete i zaprijetite pa se izborite. Ja vjerujem da je ovo negdje blizu kritične točke, kada mi zaista ozbiljno i sustavno trebamo prvo priznati ‘gle imamo problem’. To što se pravimo da ga nemamo ne znači da problema nema. Prvo priznati i to nam je prva faza u rješavanju, a onda sustavno ići rješavati problem. Mi preventivno, na žalost, od našeg sustava nemamo nikakvu podršku. Mi imamo ove pravilnike od kojih se grozimo, imamo nazive koje dok naučimo kako se zovu onaj u riziku je već napravio nešto (…) Nemate nigdje nikakvu pomoć, a svi se prave, sve je to deklarativno okej, a ništa nije u redu, poručila je profesorica Kozina.

U raspravu se na samom kraju tribine priključila i psihologinja Jasenka Pregrad, autorica i voditeljica uspješnog UNICEF-ova programa ‘Za sigurno i poticajno okruženje u školama’. Ovaj program prepolovio je količinu nasilnih slučajeva u školama u kojima se provodio, a iako je kasnije preveden i otišao u svijet, u Hrvatskoj se više ne provodi jer Ministarstvo nije imalo resursa za to.

– Robert je rekao ‘ja bih pomogao, ali ne znam kako’. Ono što smo mi radili, uzeli smo šutljivu većinu, oni su snaga. Ljudi, ova podjela na profesore, učitelje, učenike, roditelje – mi ćemo se tu pogubiti. Mi u ovoj radnoj skupini za akcijski plan prevencije nasilja imamo predstavnike sindikata. Što će oni tamo? Braniti prava učitelja? Do kud smo došli? Ministarstvo bi trebalo razviti ovo kako odgajati za nenasilje, a ne kako zaštititi interese učitelja koji su izloženi nasilju učenika. Ako učiteljima treba zaštita od njihovih učenika nekim pravilnikom ili akcijskim planom, ovo je sad radikalno što ću reći – neka daju svi otkaz. Oni ne mogu odgajati tu djecu, ako im treba pravilnik koji će ih zaštititi, poruka je koja je odjeknula među sudionicima i posjetiteljima prve u serijalu tribina ‘Kazalište i mladi’, pod naslovom ‘Nasilje u školama’.

Snimku čitave tribine možete pogledati u nastavku.

________________________________________

Svakog mjeseca održat će se jedna tribina u serijalu „Kazalište i mladi“ u kojem ćemo otvoriti neku od tema usko povezanih s mladima, o kojoj još nitko nije pričao na ovakav način. Želimo razgovarati, čuti različita mišljenja i doći do konstruktivnih rješenja. Pobrinut ćemo se da sudionici tribina budu dobro uključeni u teme o kojima ćemo razgovarati, a da rasprava nikada ne bude dosadna. Serijal tribina organiziramo u suradnji sa Zagrebačkim kazalištem mladih. Sljedeća tribina na rasporedu je 25.2. u 19h o temi ‘Zašto (moramo) čitati lektire?

One comment

  1. Prije 6 mjeseci u Irsku mi je otišao prijatelj zajedno s 10 svojih programera i njihovih obitelji. Prije nego je otišao pitao sam ga zašto odlazi. Rekao je:”90 posto radi toga jer ne želim da mi dijete pohađa ovakvo školstvo”. Mala napomena: roditelji su mu bili profesori! Vezano uz nasilje u školama, problem je kao u svim sustavima gdje ne postoje svi elementi ili oni ne funkcioniraju kako treba. O čemu pišem. Dakle, dok mi je dijete bilo u vrtiću, vrtić je imao problema s jednim djetetom, ali nitko se nije usudio taj problem rješavati. Samo ga se guralo da dođe u školu. Nije se zvao psiholog, roditelji, ravnatelj i dalje ako treba socijalna služba….Drugim riječima nije se pokušalo riješiti problem u začetku. Kada je dijete došlo u školu ista priča, možda čak i kakav razgovor s razrednikom, ali to je uglavnom to. Kad je dijete napravilo ozbiljan prekršaj onda su se svi čudili. Ali prošla je osnovna, pa nek se sad netko drugi njime bavi. Tako već izgrađene ličnosti ulaze u srednju. U prvih 12 godina boravka u odgojno obrazovnom sustavu nitko im se nije suprotstavljao sistematski, pa onda oni nastavljaju po svome. Možete li ih kriviti? Sustav(društvo) im nije pokazao što očekuje od njih! Ravnatelji i stručne službe obično prebacuju na učitelje svu odgovornost, a neki ravnatelji su i toliko primitivni da idu sa: ” Ako ne možeš držati reda u razredu onda nisi sposoban za učitelja”. Kontrola takvih procesa u školi ili je manjkava ili je nema. Uglavnom nisu uspostavljeni protokoli o postupanju pri različitim situacijama, što nije posao učitelja i profesora nego ravnatelja i stručnih službi.

Odgovori