Prosjek u gimnaziji niži mi je od cijene peršina na tržnici
Počela je škola. Sad sam još u onoj fazi nabrijavanja da ću proći s pet, učit ću non stop, neću biti kampanjac, rasturit ću sve, ovo ono. U tom sam điru prva dva tjedna. Ali ove godine sam stopostotno odlučila – počinjem učiti.
To sam rekla i prošle godine. Završilo je otkazanim skijanjem i jednom produžnom.
Treća sreća, nadajmo se.
Idem u gimnaziju. Jednu zagrebačku gimnaziju, da ne budemo skroz precizni. To je super stvar za reći obitelji. Recimo jedina stvar u vezi mene kojom se moja baka može pohvaliti svojim prijateljicama na kavi je, „Moja unuka ide u gimnaziju.“ Ali to je sve, jer prosjek mi je niži od cijene peršina na Dolcu.
No na neku foru sam dogurala do trećeg razreda, ali kad god kažem ljudima da idem u 3. razred moram napomenuti da je srednja škola jer imam 16 godina, a izgledam kao da imam jedno osam i pol.
3. razred.
Srednje!
Da kažem odrasloj osobi da idem u treći razred, za Božić bi mi poklonili pisanku C i Jagodica Bobica pernicu.
Što je tužno, fakat bi mi dobro došla ta pernica.
Kako sam uopće prošla razred?
Ima dana kad totalno odustanem i pojavim se u školi s jednom kemijskom koja najčešće ne radi. Onda shvatim da mi to valjda Svemir govori da danas nije dobar dan za zapisivanje stvari, pa chillam u svojoj voljenoj zadnjoj klupi. Inače sam ona osoba u koju profesori redovito bulje kad drže svoje famozne pasivno-agresivne monologe o učenicima koji bi se „trebali trgnuti jer stvarno je krajnje vrijeme“ i o ocjenama koje „se ne ispravljaju u zadnji čas.“
Šesti mjesec uopće nije zadnji čas. Lijepo sam si napravila skroz ležeran raspored; Ako tijekom iduća dva tjedna spavam svaku noć otprilike sat i 38 minuta i dnevno se riješim četiri jedinice, neću imati nikakvih problema s ispravljanjem.
Uopće mi nije jasno zašto je taj moj plan doživio žešći fijasko.
Starci naravno svaki dan za ručkom pizde i ne mogu doći k sebi.
– Pa šta je tebi, jel ti planiraš na produžnoj završit?!?!
Jedina pozitivna iz tjelesnog
Ti im se naravno ne usudiš reći da se moliš svim religijama i superherojima da zapravo i bude produžna, jer kako stvari stoje imaš pozitivno jedino iz tjelesnog, a moguće da je i to iz sažaljenja.
Na kraju sam se, ne kužim ni ja sama kako, izvukla sa ‘samo’ jednom produžnom, podočnjacima do poda i svakim izloženim dijelom kože prepunog šalabahtera iz njemačkog i naslova literarne ostavštine Šiška Menčetića.
Gle, prošla sam, ali sada kreće nova školska godina i nove prilike za kockanje s prolazom razreda. Nemoguća misija, 3. dio. Samo što si u ovoj Tom Cruise ne ugrožava život izbjegavanjem metaka, nego pokušava svesti devet mjeseci gradiva u jednu skriptu i u tri ujutro, prepun očaja i kofeina radi skriptu od skriptine skripte.
Ponekad smo svi Tom Cruise.
