Učenici nam se i dalje javljaju s #ijasamučenik ispovijestima: Svi se međusobno zlostavljaju, potrebna je promjena cijeloga sustava

Učenici nam se i dalje javljaju sa svojim ispovijestima iz školskih klupa pod hashtagom #ijasamučenik koji su sami skovali. Dijele svoja iskustva koja su doživjeli na nastavi, upozoravaju i da je nasilje u školi obostrano, dijele probleme s kojima su se suočili zbog nasilja i apeliraju na promjenu cijeloga školskoga sustava. Vjeruju da tek korjenita promjena može dokinuti ovakve situacije u školama. Pročitajte njihove priče.

Učenici hrvatskih škola i dalje dijele svoja iskustva, razmišljanja i stavove te iznose niz slučajeva neprimjerenog ili nasilnog ponašanja u školi s kojima su se susreli. Neki od njih problematiziraju ponašanje i učenika i nastavnika, s komentarom nam se javila i jedna mama koja kaže kako jedva čeka zadnji dan osnovne škole, a neki učenici apeliraju na sustavno rješenje i promjenu cijelog školskog sustava.

Priča iz jedne od ‘boljih’ zagrebačkih gimnazija.

Ona djevojka što je napisala esej o zlostavljanju učenika od strane profesora nije jedina, stvari još gore od onih koje je ta djevojka navela se događaju u ‘boljim’ zagrebačkim gimnazijama. Ženski profesori koji učenicama svakodnevno govore da ‘se udaju bogato’ jer nisu za ništa drugo, profesorica na koju se zadnjih 15 godina učenici žale, radi koje je bezbroj inspekcija bilo poslano u školu jer je najveća ocjena iz njenog predmeta bila 3 bez obzira na znanje učenika, profesorica kod koje nisi smio pitati išta vezano uz zadaću da ti nije bilo jasno jer bi te prozvala na ploču da riješiš rečeni zadatak i da kada ga ne znaš riješiti (a pitao si da ti ga profesorica objasni baš zato jer ga ne znaš riješiti) upiše ti jedinicu u rubriku, profesorica koja je slikala učenike koji su pušili cigarete u krugu škole i prijetila im da će to slati njihovim roditeljima. To su sve profesori iz jedne od zagrebačkih ‘poznatijih’ gimnazija.

Slavonska učenica obratila nam se potresnom pričom o pritisku u školi: 'Hoće li me škola i okolina opet dovesti do pokušaja suicida?'

Učenica prirodoslovne škole podijelila je priču o profesorici koja nije imala sluha za anksiozne i sramežljive učenike.

#ijasamucenik, ozbiljna stvar koja se događala u prirodoslovnoj školi. Profesorica engleskog jezika, koja inače nije znala prenijeti znanje na učenike, silila je na prezentacije pred puno učenika. Normalno, neki su bili nervozni. Oni koji pate od jake anksioznosti nisu mogli stajati pred ljudima jer su im i tijelo i glas drhtali. Smatram da se ne bi trebalo siliti na takve stvari jer se jedna učenica rasplakala pred svima te ju je ta profesorica i dalje silila da nastavi prezentaciju, a nakon što je učenica jedva završila s prezentacijom, njene riječi su bile ‘pa vidiš da nije bilo toliko teško, dobit ćeš 2 za trud jer prezentacija nije bila baš najbolja’. Smatram da je to vrsta psihičkog zlostavljanja i da takve ljude treba maknuti što dalje od škole. Ja sam učenica koja je molila, preklinjala profesoricu da napišem esej ili nešto slično umjesto te prezentacije, odgovor je bio ‘trebaš se naučiti pričati s ljudima kad se već ne javljaš na nastavi’. Kako bi itko nakon toga htio ponovno otići na taj sat? I još da dodem, imamo dvije gluhe učenice u razredu koje ne razumiju engleski niti ga znaju pričati. Njih je također silila makar imaju prilagođen program radi gluhoće. Cure su jedva prolazile kod nje. Jedna je plakala svaki tjedan prije njenog sata jer ju je stres toliko pojeo da se nije mogla suzdržati.

‘Profesorica nas je u par navrata nazvala kurvama’

Profesorica nas je u par navrata nazvala kurvama, vrijeđa nas na satu i unosi se učenicima u privatni prostor ako žele izraziti svoje mišljenje. Otvara prozore u razredu dok je sada vani hladno, svi se smrzavamo, ne znam kako njoj nije hladno. Prijeti nam da će nas na završnom rušiti ako ju tužimo nekome. Inače nam je mentor za završni rad.

#onokad ideš u školu s grčem u želucu: ‘Naša šutnja treba se prekinuti’

Želim ispričati svojih par iskustava iz škole. U osnovnoj školi, razredna učiteljica me maltretirala. Kad ne bih znala riješiti zadatak iz matematike, počupala bi me za kosu i derala se na mene. Zbog nje sam svaki dan išla u školu s grčem u želucu. U srednjoj školi, za mog profesora iz geografije moja najveća ocjena može biti samo 2. U prvom razredu me slao na produžnu nastavu, iako sam mogla ispraviti tu ocjenu, ali nije mi dopušto. U drugom razredu je isto to htio napraviti, ali nije imao na temelju čega to napraviti. Da učenici trpe nasilje, trpe i treba se naša šutnja prekinuti. #ijasamucenik

Ana Novosel
[INTERVJU] Učenica I. razreda koja je prva progovorila o nasilju nad učenicima: 'Nasilje je nasilje, nebitno od koga je počinjeno'

Ova bivša učenica otišla je na studij u inozemstvo: ‘Količina stresa kojeg proživljavaju djeca koja žele nešto postići u našoj predivnoj Hrvatskoj je uvelike zabrinjavajuća’

Želim samo pružiti podršku učenicima u Hrvatskoj i ispričati svoju stranu priče. Završila sam srednju turističku gimnaziju kao i učenica Ana Novosel. Trenutno studiram u inozemstvu. Razlog tome svemu je činjenica da sam 4 godine doživljavala različita psihička ponižavanja od strane ‘profesora’ što je uvelike utjecalo na moje zdravlje (također i zdravlja mojih prijatelja). Količina stresa kojeg djeca koja žele nešto postići u našoj predivnoj Hrvatskoj proživljavaju je uvelike zabrinjavajuća. Nažalost, javnost to ne gleda. Nije bitno kolko su djeca ponižena, omalovažavana (moj osobni primjer: profesorica u srednjoj školi je konstantno govorila kako ja neću proći maturu i upisati fakultet, međutim, ja sam osoba koja voli dokazivati suprotno te sam položila hrvatski B razinu, matematiku B razinu i engleski jezik A razinu sa 4 i upisala sam odličan fakultet), bitno da naši preplaćeni profesori dođu, ispričavam se na izrazu ali nema boljih opisa, nadrkani, razjebani i totalno živčani na svoju obiteljsku situaciju (ili tko zna što) te sve to prenesu na učenike.

Tužno je vidjeti koliko je studiranje u inozemstvu lakše. Učenici i studenti imaju vremena za sebe, obitelj i prijatelje, rekreaciju, čak i posao, a opet postižu odlične rezultate i uspijevaju u životu. Htjela bih pitati one koji sastavljaju naše famozne kurikulume i šta sve ne, jesu li oni ikad pokušali učiti ovoliko koliko jedan učenik orijentiran prema većem cilju? Jesu li oni ikad razmislili da možda uistinu nije moguće spavati normalno, imati zdravu prehranu (da ne govorim o sendvičima koji se jedini nude u mojoj srednjoj), imati normalne odnose sa svojom obitelji u jednom danu, te još uz sve to imati po 15 predmeta tjedno (zadaće, pismeni, usmeni, prezentacije, razni iznenadni nenajavljeni ispiti)? Za sve to treba vremena, jer nažalost, djeca nisu memorijski čipovi koji pamte sve što čuju. Ili ipak, možda je poanta da djeca komuniciraju sa svojim roditeljima jednom tjedno? Moji odnosi sa roditeljima su se uvelike pogoršali u tome razdoblju (i ne, nije zbog slavnog ‘pubertetskog razdoblja’ već količine stresa i umorna koji sam proživljavala).

A što je sa problemima u obitelji? Na političko čuđenje, nisu svi u mogućnosti pokrasti državu nego rade dan i noć da bi djeci osigurali obrazovanje. Djeca sve doznaju što se događa i znaju financijske probleme u obitelji, te osjećaju dodatan teret jer smatraju da su oni krivi za to jer su uopće rođeni (uništeni mentalno i psihički) te pokušavaju jos pomoći i doma. Što je sa onima koji imaju doma starije roditelje i brinu svakim danom za njim? Što je sa onima koji jedva proživljavaju ovaj bijedan život u državi? Smatrate da roditelji trebaju biti uključeni u sve aktivnosti djece? Ok, može, ali me zanima kako bi oni to trebali kada pokušavaju toj istoj djeci opskrbiti krov nad glavom i kruh?

A sad, studenti u Hrvatskoj. Konstantni ispiti, svaki tjedan neko novo ispitivanje, odgođivanja predavanja, ispita, pa se sve to lijepo nakuplja zbog krivnje profesora. Onda polaži ispite, polaži kolokvije, pokušaj živjeti zdravo, budi uzor, pronađi posao da te roditelji ne moraju financirati pitaj Boga koliko godina da ti na kraju završiš na burzi rada bez ikakvog znanja jer kako dobiti posao bez prethodnog radnog staža ili bilo kakvog znanja? Studenti uče u zastarjelim programima o zastarjelim temama. Smjerovi na fakultetu nemaju smisla sa strukom, predmeti poput tjelesnog koji nemaju nikakvog smisla (ako se student želi rekreirati, naći će način, a ne 2 sata tjedno bezveze gubi vrijeme na doslovno ništa). Profesori također psuju na nastavi, imaju neprimjerene seksualne ‘šale’, deru se na učenike koji nisu ništa krivi… Pitam Vas, što je tu profesionalno?

Ja sam tražila uzor u profesorima, međutim sve što sam naučila je da ne vrijedim ništa, naučila sam raznovrsne psovke, naučila sam kako se ponašati dok sam živčana, naučila sam da njihov nemar i nerad znači da ni ja ne moram raditi ništa. Za Boga miloga, radite s djecom koja uče vaše navike, koja vide nešto od profesora, učitelja i smatraju da ako se oni tako ponašaju onda je to u redu. Zamislite, žalite se da nije bitno da li volite posao ili ne, e pa, ali na Vaše veliko čuđenje, bitno je. Ja volim svoju struku i nema veze koliko imam loš dan, neću doći na posao pr. konobarice, i derati se na goste, psovati im ili ponašati se u smislu neka sami sebe serviraju. Ako ste ‘profesionalni radnici’ onda se tako i ponašajte i prestanite kriviti sve oko sebe. Vi nas učite da smo mi krivi za svoj nemar, ali mislim da bi i Vi sami trebali naučiti ponešto.

Nakon Anina pisma učenici su nam pod #ijasamučenik poslali desetke ispovijesti iz škole

Učenik se požalio na profesora koji ispituje stvari koje nije ni spomenuo na nastavi.

Učenik sam 2. razreda Srednje škole Koprivnica. Profesor koji nam je predavao u 1. razredu predmet Anatomija i Fiziologija pola stvari nam nije rekao i sad daje jedinice jer ne znamo ništa od toga što on spomene… Profesor je inače dipl.fizioterapeut, a ne zna sastaviti 3 smislene rečenice, žalosno da nam on predaje stručne predmete.

O profesorima koji vrijeđaju, psuju i pričaju o seksu.

Učenica sam 3. razreda gimnazije. Javljam moju/našu priču jer nitko ništa ne želi poduzeti u vezi pojedinih profesora. Naime, profesorica engleskog jezika, žena u godinama, konstantno vrijeđa sve učenika riječima: ‘magarci jedni, crknite!’. Žalili smo se razrednici, pedagogici, ravnatelju, ali svi kažu da se ona samo šali. Naši roditelji, koji su nam dali život, koji nas odgajaju i podižu, znači imaju pravo reći nam takvo što (dok god ne prelazi u nasilje), ne govore nam takve stvari. Drugi profesor, profesor fizike, početkom prvoga razreda nas je snimao i pričao nam o kitovom spolovilu, često psuje na satu, priča o seksu i ostalim ‘zabranjenim’ temama koje nisu primjerene za govoriti o njima na nastavi. Uzmimo u obzir da se tu ne radi o edukaciji učenika. Treći profesor ima problem sam sa sobom, odnosno moramo mu govoriti da je on umjetnik, akademik ili slično. Zatim profesorica matematike koja sve prepisuje s nekakvih papira i ako joj se uzme papir, ona neće znati što treba raditi, pojedini učenici znaju matematiku bolje od nje. Te na kraju profesor povijesti koji ima otvoren Twitter profil gdje je sa svojim imenom i prezimenom objavljivao slike drugih (nepoznatih) žena te često opominje dečke dok cure mogu što žele. Mogla bih vam pričati do sudnjega dana o stanju u mojoj školi, no kako se nije do sad ništa promijenilo, sumnjam da će i u buduće. #ijasamucenik

Javila nam se i jedna mama koja žarko iščekuje zadnji dan osnovne.

Mnogi učenici, a tako i roditelji, doživjeli su grozne situacije s učiteljima i nastavnicima, ponižavanja, ogovaranja, ruganja. Koliko suza prolivenih i kod djeteta, a jos više kod mame. Radi koga???? I zato nevjerojatno žarko želim da dođe taj zadnji dan osnovne… Nek se stide i srame pojedinci. Bože dragi tko to uči našu djecu… Ne volim biti anonimus…i evo tek moje neko trenutno stanje, ali kako nastavnik može pitati dijete ima li mu mama doma peglu??? Dođu od doma nervozne i živčane pa se na nekom djetetu liječe. Naravno, ravnatelj neće reagirati jer treba opet njihov glas. Fujjjjj.

Prekinuta šutnja iz klupa: O incidentu u Čakovcu progovorili učenici i ispričali svoja slična iskustva

Jedan od naših čitatelja podužim je pismom replicirao vinkovačkoj učenici Ani Novosel koja je u otvorenom pismu iznijela niz primjera psihofizičkog nasilja u školi kojima je svjedočila.

Nikad nisam volio kada netko nakon kratkotrajnog sudjelovanja u nečemu tvrdi da je sposoban za učiniti određenu stvar, odnosno da je iskusan u tome. Posljednjih dana po društvenim mrežama kruži pismo učenice srednje škole upućeno nastavnicima koji su se pobunili zbog toga što se učenicima previše tolerira. I to ne bi bilo ništa čudno, niti bi se uopće pokušao protiviti toj učenici da se ne radi o učenici prvog razreda, i to prvog polugodišta. Naime usudio bi se reći da učenica blago rečeno nema pojma o čemu priča. Kada sam ja bio prvi razred bio sam vjerojatno najiskompleksiranija osoba na cijelom svijetu. Mrzio sam i školu, i profesore i sustav i sve. Mislio sam da sve radi protiv mene i da nikome nije stalo što sam ja ovdje. Djelomično sam bio u pravu, a djelomično (i to onim većim dijelom) sam bio neiskusni klinac koji nema pojma o ičemu. Konkretno, mrzio sam svoje profesore. Mislio sam da me svi mrze, čudio se kako imaju nultu toleranciju na moje gluposti i ne izvršavanje svojih obaveza i netoleranciju na moje strahove i probleme. I to je zaista bilo tako. Bili su baš takvi kakvima sam ih tada smatrao. Samo što je razlika u tome što sam ih ja u prvome srednje mrzio i smatrao kako bi radije sjedio na kavi sa sotonom nego imao ikakvog kontakta s njima. I kada sam
padao određene predmete za koje sam znao da mi nikada neće trebati u životu mislio sam da nemaju sluha na to i da me namjerno ruše jer su loše osobe. Da, zaista sam se smatrao važnijima od njih. Smatrao sam se pametnijim, socijalno osjetljivijim i na koncu, inteligentnijim od svih profesora u školi. Od profesora sa godinama radnog staža i stručnjacima u svome području. Od profesora koji ne bi trebali imati nikakve empatije prema meni kada dođem u lipnju žicati ocjene, a vjeruj mi prijateljice, u lipnju svi žicaju ocjene. Od profesora koji svakodnevno čuju i ogluše se na milijun naših gluposti i ponekad neugodnih komentara. Mislio sam da ću nešto promijeniti, okrenuti stvari o svoju korist, pisati pisma vladi, sustavima svima. Mislio sam da znam nešto što drugo ne znaju.

No postojala je stvar koju ja nisam znao, a to je da ja ne znam ništa. I da nije bilo sudbine koja me ne neki način odvukla od javnog istupanja i borbe za sebe najvjerojatnije bi napisao puno agresivnije i otvorenije pismo nego mlada djevojka. Učenica koja je pismom osudila prosvjednike govori o tome da profesori pokazuju nultu toleranciju prema učeniku koji ima strah govoriti pred drugima ili se samostalno javljati za odgovore. Kada ta osoba jednoga dana postane „građanka svijeta“ i vjerujem uspješni poslovni čovjek hoće li ga tada itko pitati imali on problem sa socijalnom anksioznošću. U redu, možda odlazim malo predaleko, no za četiri godine kada ta osoba upiše faks i mora održati seminar ili prezentaciju pred punim auditorijem kolega koji samo čekaju pogrešku misliš da će nekoga zanimati što je njegova neuspješna prezentacija proizašla zbog njegove pogreške u govoru koja je uvjetovana socijalnom anksioznošću? Neće, dobit će negativno iz te prezentacije i morati ići ponovno, i ponovno i ponovno. Jer, draga učenice srednja škola je mjesto gdje se isključivo pripremaš za život u budućnosti. I da, baš tih 7 sati, nakon kojih slijedi isto toliko sati učenja ili pripremanja materijala za sljedeći radni dan te pripremaju za ono što dolazi nakon četiri godine. Samo što sada, a to si vjerojatno i sama shvatila, postoji određena tolerancija na sve probleme koje predočiš profesorima. Navedeni su i primjeri gdje je problem to što se moraju poštivati određena pravila u vezi prisustva na tjelesnom odgoju. Mnogi roditelji rade u uredima gdje postoji određeni odjevni kodeks i vjerujem da se nitko od njih ne buni. A znate li zašto? Zato što su tako naučeni, naučeni su se ponašati u skladu s ustanovom u kojoj se nalaze ili u skladu sa zahtjevima njihovog nadređenog.

Naime draga, učenice želio bi ti poručiti da nema osobe koja se više slaže sa tobom od mene. Nema osobe koja je, usudio bi se reći ponosnija na tebe od mene jer si odbila šutiti i rekla si što ti je na duši i što te smeta. Da je više takvih kao što si ti draga učenice sustav bi se odavno promijenio i ne bi bilo niti najmanje potrebe za prosvjedima ili ovakvim pismima. No želim ti poručiti još da kao što si rekla da su profesori sami birali posao, tako si i ti sama birala srednju školu. Jer vjeruj mi ti si u srednjoj isključivo zbog pripreme za daljnji okrutni i bez empatijski život. Sve ostalo što dolazi uz srednju školu, sva prijateljstva, ljubavi, izlasci i događaji su samo bonus koji ćeš postići samo uživanjem u svakoj prilici koja ti se nudi. Jer ne pišem ovo radi tvog pisma ili zato jer sam #jafranjo ili želim biti Franjo. Pišem zbog ljudi koji su Franjo svakog dana, i trude se da se više nikada ne ponovi niti jedan Franjo. A ti i ja draga učenice možemo samo dati sve od sebe da se nešto promjeni i da naša budućnost postane bolja. A to nećemo postići
boreći se nakon samo tri mjeseca iskustva.

Profesorica ošto oplela po prosvjednicima koji podržavaju profesora Franju: U krivu ste - nazovite stvari pravim imenom

Još se jedna čitateljica, učenica, osvrnula na pismo srednjoškolke Ane iz Vinkovaca, i iznijela svoje iskustvo iz škole, i to s obje strane priče, i profesorske i učeničke.

Potaknuta pismom i još više komentarima na pismo koje je napisala Ana Novosel, učenica Turističke gimnazije u Vinkovcima, kao odgovor na #ijasamfranjo pobunu odlučila sam iznijeti svoje iskustvo i to s obje strane priče.

S obzirom da mi je majka učiteljica svakoga dana slušam nove ”dogodovštine” iz škole. To su djeca od 6 do 10 godina i moram priznati, vrlo širokog vokabulara i visokog mišljenja o sebi. Da ne bih dužila o ovome nepotrebno, ukratko ću reći da djeca prijete da će se baciti kroz prozor ako budu morali prepisati nešto s ploče, ometaju nastavu na način da vrište ili lupaju nogama o pod dok učiteljica priča, udaraju ih, vrijeđaju itd. A ovo se jedva smatra zlostavljanjem. Uostalom, možete i sami vidjeti što se sve događa ako u tražilicu upišete #ijasamfranjo. Sada će netko reći da su to samo djeca, oni su iz vrtića došli prvi put u školu i ne razumiju ništa. Vama postavljam ova pitanja: Tko tu djecu odgaja? Kada dođu kući, od koga uče kako se ponašati? Tko ih uči što je poštivanje starijih?

Ispravite me ako griješim, ali djecu odgajaju roditelji i skrbnici, a ne učitelji. Učitelji su tu da ih obrazuju, a njihov trud da ih odgoje i od njih naprave ljude je njihova dobra volja. Djeca uče oponašanjem, tako da je svako ponašanje djeteta preslik onoga što se događa kod kuće (googlajte, većini će dobro doći malo edukacije o odgoju djece, a i sebe samih). Ono od roditelja vidi obrasce ponašanja koje oponaša i ako nije opomenuto ili naučeno da takvo ponašanje nije prikladno za djecu, usvaja ih i tako se ponaša svugdje. Svatko od nas se našao u situaciji gdje roditelj potpuno zanemaruje neprikladno ponašanje djeteta; one situacije kada dijete npr. ruši artikle s polica u trgovini, trči, vadi stvari iz tuđih košara i sl., a sa strane stoji mama koja udara selfie za Instagram. Sama sam svjedočila slučaju kada se jedna mama na trajektu ”dopkala na whappu”, a malo dijete je trčkaralo samo po palubi i došlo do ograde te se krenulo provlačiti kroz nju i bilo bi palo da ga neki čovjek nije uhvatio za majicu i povukao.

Eh pa, dragi roditelji, sve to utječe na vaše dijete, ali naravno najlakše je okriviti učitelje i profesore jer VAŠE dijete je DOBRO, kod kuće NIKADA NIJE NEPRISTOJNO, i naravno nikada, ali baš NIKADA NE LAŽE i vi VJERUJETE vašem djetetu. Nastavnici su ti koji izmišljaju, lažu, lažno optužuju i najviše od svega, podcjenjuju sposobnosti vašeg djeteta i nepravedno mu zaključuju manje ocjene. A da se vi maknete od mobitela, fejsa, instagrama i ostalih gluposti i odvedete dijete u park da se nauči igrati s drugom djecom, da obratite malo više pažnje na svoje dijete, da predvečer sjednete s njim i crtate, igrate igre i sl., primjetili biste puno više toga. Najgore od svega je što ćete zanemarivati svoje dijete, ali ćete doći u školu i prijetiti nastavnicima i vrijeđati ih. Oni imaju 20 djece koju moraju paziti i od njih napraviti ljude, a vi niste u stanju 2 sata dnevno posvetiti kvalitetnom druženju sa svojim djetetom. Kada ste zadnji put proveli vrijeme s djetetom bez laptopa i TV-a? Kada ste ga VI upitali možete li mu pomoći s učenjem ili domaćim radom ako mu nešto nije jasno?

Kada dijete s ovakvim kućnim (ne)odgojem uđe u pubertet naravno da dođe do toga da će se fizički obračunavati s profesorima, vrijeđati ih i prijetiti im. Zato što može. Zato što nema kod kuće majku ili oca koji će mu reći da se ne može tako ponašati. Oni ga ne mogu naučiti jer vjerojatno ni oni jadni ne znaju. Umjesto toga, oni će podržati dijete jer ipak dijete zna bolje. Uostalom, nikad ne laže.

I sama sam doživjela situacije u srednjoj školi kada bi učenici vrijeđali profesore. ”Glupačo!”, ”Umri!” i ”Jebi se!” su već klasika, a sada su uvrede sve kreativnije.

Baš je zanimljiv taj odnos društva prema nastavnicima. Zamislite situaciju da klinac od 15 godina uđe u banku, dođe na šalter, izvrijeđa bankaricu i krene se s njom obračunavati fizički. Što bi se dogodilo? Što bi se dogodilo da isto napravi u kafiću? U restoranu? U trgovini? U nečijem uredu? Bio bi izbačen i pozvali bi policiju i roditelje.

A sada, druga strana priče. Što je s nastavnicima i kakvo je njihovo ponašanje?

Toliko je ljudi izvrijeđalo pismo koje je Ana poslala i to s komentarima kao ”mogla si napisati zadaću umjesto ovoga”, ”odakle ti vremena za ovo kad se žališ da nemaš slobodnog vremena zbog škole”, i sl. Kao prvo, što vi znate? Možda je cura napisala zadaću i odlučila spavati manje kako bi napisala ovo. Drugo, ona je u pravu. Nisu ni nastavnici savršeni.

Velik dio kritike upućen je tome što se dosta referira na školski sustav, a ne isključivo na nastavnike tako da sam se ja odlučila fokusirati isključivo odnos nastavnika i profesora prema učenicima i to iz osobnog iskustva.

Svjedočila sam ispadima profesora kada bi oni uzeli krede ili pernice i gađali nas, udarali učenike knjigom po glavi i vrijeđali ih. Razlika je u tome što bi, barem ja tako smatram, učitelj trebao znati kako se ponijeti u situaciji kada učenici pretjeraju. Postoje različite pedagoške metode kojima se mogu sankcionirati problematični učenici. Ipak, sudeći prema onome što sam pročitala, ravnatelji i ostali ne dopuštaju da se takvi problemi riješe zbog previše papirologije i sl. Jadno. Jasno mi je da nakon godina i godina zlostavljanja na poslu nije lako nositi se sa svim tim, pogotovo kada se nemate kome obratiti i kada vam nitko neće pružiti pomoć, ali isto tako to ne daje pravo da se na nasilje uzvraća nasiljem.

Također, često se događa da profesori iskorištavaju svoj položaj. To su oni koji su vjerojatno preko veze u školi i to su oni koji su zaštićeni od strane ne znam koga i misle da mogu što god hoće. I mogu. Doživjela sam to i bilo kakva žalba na profesoričino ponašanje nikada nije izašla iz škole jer joj se ne može ništa. I što da učenici naprave? Trpe. Došli bi kući plakajući jer padaju predmet. Rekli bi nam da učimo, a kada objasnite da to gradivo profesorica nije tumačila iako joj je u planu i programu nastave, a svejedno to pita određene učenike onda roditelji plaćaju repeticije jer se s profesoricom ne može razgovarati. Jednostavno nikada nije u mogućnosti održati primanja za roditelje. Zašto? Ne da joj se i ne želi. Mnogi će reći kako ovo nije ništa, jer prije je bilo normalno da vas profesor istuče jer ste nešto krivo napravili ili rekli, pa bi vas onda i doma istukli što ste osramotili roditelje svojim ponašanjem. Da, i na kukuruzu ste klečali. Pa jesmo li prerasli to? Je li vrijeme da se odnos učitelja i učenika temelji na međusobnom poštovanju? Je li vrijeme da se sagledaju svi problemi i da se nađe rješenje koje ne uključuje nasilje i iskorištavanje?

Zašto je priča o Franji ovako odjeknula? Zato što on nije zaštićen od stane nikoga, a mnogi su se prepoznali u toj situaciji i odlučili da će sami biti svoja zaštita. Sve u svemu, ovo bi trebala biti pobuna protiv cijelog školskog sustava u kojem velika većina učitelja nije zaštićena, a oni koji jesu se iživljavaju na učenicima. Na kraju imamo međusobno zlostavljanje i jednih i drugih i svi su nesretni i isfrustrirani, a tako će i ostati dok se cijeli sustav ne promijeni.

Ako imate svoje iskustvo i želite ga podijeliti, pošaljite ga na pismo@srednja.hr, a više informacija pročitajte ovdje.

Prethodno objavljeni tekstovi na ovu temu:

Slavonska učenica obratila nam se potresnom pričom o pritisku u školi: ‘Hoće li me škola i okolina opet dovesti do pokušaja suicida?’

Profesorica ošto oplela po prosvjednicima koji podržavaju profesora Franju: U krivu ste – nazovite stvari pravim imenom

[INTERVJU] Učenica I. razreda koja je prva progovorila o nasilju nad učenicima: ‘Nasilje je nasilje, nebitno od koga je počinjeno’

Ispovijest učenika: ‘Pokušavaju saznati tko ih je cinkao razrednici, a počeli su prijetiti batinama i vrijeđati druge’

Učenica I. srednje otvorenim pismom oštro odgovorila #ijasamfranjo prosvjednicima

Prekinuta šutnja iz klupa: O incidentu u Čakovcu progovorili učenici i ispričali svoja slična iskustva

Organizatori prosvjeda odgovorili učenici Ani: ‘Kapa dolje na hrabrosti i dođi na prosvjed’

Poznato kakvu kaznu dobiva čakovečki profesor koji se fizički obračunao s učenicima

Odluka je pala: Nastavnici prosvjeduju zbog nasilja u hrvatskim školama

Šire se horor priče nastavnika iz hrvatskih škola: ‘Učenik mi je stavio nož na vrat uz prijetnje ubojstvom’

Profesor kojeg optužuju da je tukao učenike otkrio svoju stranu priče: ‘Opet bih to napravio da moram’

Odgovori