I odrasli pišu hejt komentare, što itekako može utjecati na djecu: ‘To postaje model ponašanja’
Zavirimo li u Facebook komentare, na društvenoj mreži koja zadnjih godina slovi kao ona ‘za starije’, naići ćemo na pregršt komentara punih mržnje. U današnju kulturu hejta nisu uključeni samo mladi, dapače, ima i onih odraslih. Kada djeca vide odrasle kako na društvenim mrežama vrijeđaju, generaliziraju i dehumaniziraju, govori nam dopredsjednica Centra za nenasilnu komunikaciju Sanjica Ćaćić Hećimović, to postaje model ponašanja.
Sanjica Ćaćić Hećimović | foto: privatna arhiva, Canva
Bilo je vrlo zanimljivo pratiti komentare na naš videozapis o povratku vojnog roka ovog lipnja uspoređujući one na Facebooku i TikToku. Sve se više govori kako je Facebook društvena mreža za starije koju koristi sve manje mladih jer su oni otišli na TikTok. I dok su na tom TikToku ispod videozapisa prevladavali komentari s konkretnim pitanjima poput toga hoće li vojnog roka biti oslobođeni oni koji idu na fakultet i hoće li ročnici moći vikendom kući, uz dakako i pokoji ‘hejterski’ na račun autora koji je prezentirao vijest, na Facebooku je prevladavala puno negativnija priča.
– ‘Takvom ko tebi bi dobro došao , škrnicl, a ne muško … bitno da ste vi svi trendy i fancy online’. ‘Ne samo vojna obuka nego i u radione poslat na godinu dana da se osnove života nauče.’. ‘A jesuu našli tko će objasnit’. ‘Ti ćeš morati kod ginekologa’. ‘Nek ti ide ćaća’. ‘Gledan ovog mazguna priča o vojsci a vjerovatno ni biciklu nezna vozit’, stajalo je u nizu hejterskih komentara na račun mladih općenito ili račun autora videozapisa, a neke od njih zbog kršenja pravila zajednice morali smo i obrisati jer su izravno pozivali na mržnju.
‘Ne možemo očekivati od mladih da komuniciraju nenasilno ako mi to ne živimo pred njima’
Ova priča uvod je u naše razmišljanje koliku ulogu imaju odrasli kada i sami nasilno komuniciraju na društvenim mrežama. Da je ona ogromna, govori nam Sanjica Ćaćić Hećimović, dopredsjednica Centra za Nenasilnu komunikaciju Hrvatska gdje educiraju o upravljanju odnosima i rješavanju sukoba.
– Kada djeca vide odrasle kako na društvenim mrežama vrijeđaju, generaliziraju i dehumaniziraju, to postaje model ponašanja. Ne možemo očekivati od mladih da komuniciraju nenasilno ako mi to ne živimo pred njima, objašnjava nam Ćaćić Hećimović.
Što uopće znači izraz nenasilna komunikacija? U njoj, izdvaja Ćaćić Hećimović, ne tražimo krivce niti se bavimo osuđivanjem jer ono rijetko donosi promjenu. Umjesto toga, ističe, učimo odgovornosti, kako naše riječi i ponašanja utječu na druge i kakav svijet njima gradimo.
– Nenasilnu komunikaciju razvio je Marshall Rosenberg, a ona uči vrlo jednostavnim, ali dubokim vještinama. Kako prepoznati osjećaje, razumjeti potrebe i izraziti se bez napada i optuživanja, uz istovremeno slušanje druge osobe. U radu s djecom često koristimo metaforu Vuka i Žirafe. Vuk simbolizira govor koji napada, okrivljuje i traži krivca, dok Žirafa, sa svojim velikim srcem, predstavlja govor empatije, odgovornosti i povezanosti. Djeca taj jezik vrlo brzo razumiju i nauče prepoznati kada reagiraju iz ljutnje, a kada biraju razumijevanje. Nenasilna komunikacija danas je integrirana u brojne obrazovne i socijalne sustave diljem Europe, posebno u radu s djecom i mladima, ne kao teorija nego kao svakodnevna praksa prevencije nasilja. Iskreno se nadam da će i u Hrvatskoj ovakvi programi postati dio obrazovnog sustava i javnih institucija, jer nasilje ne rješavamo kaznama, nego učenjem odnosa, empatije i odgovornosti. Jer iza svakog ‘hejta’ često stoji netko tko nije naučio drugačije reći da mu je teško, oslikava Ćaćić Hećimović.
‘Dijete koje vrijeđa online ne vidi posljedice svog ponašanja, nego vidi lajkove, smijeh i podršku okoline’
Veliko značenje u širenju i pisanju hejterskih komentara zasigurno ima i koliko će lajkova ili divljenja drugih prikupiti. Ako netko napiše zlonamjeran komentar i dobije desetke ili stotine lajkova, pojašnjava Ćaćić Hećimović, to može učvrstiti uvjerenje da je takvo ponašanje moćno i poželjno.
– Rijetko se tada postavlja pitanje ‘Kako je osobi s druge strane ekrana?’. U nenasilnoj komunikaciji ne pitamo tko je kriv, nego tko je povrijeđen i što je potrebno da se osjećaj sigurnosti i odnos ponovno izgrade. Taj pomak s osude na odgovornost ključan je za stvarnu prevenciju nasilja. Djeca su se oduvijek zadirkivala i govorila ružne stvari, no ključna razlika danas je kontekst. Kada se to događa uživo, dijete vidi reakciju drugog djeteta a to je sram, tuga, bol i često se tada prirodno zaustavi. Ne zaboravite da smo svi mi suosjećajna i odgovorna bića i kontakt oči u oči budi osjećaje. U online prostoru toga nema, kaže Ćaćić Hećimović.
Naime, nastavlja da online i offline svijet nisu dva odvojena svijeta. To su isti ljudi i iste emocije, izdvaja, samo je pozornica drugačija.
– Kada se dijete ili mlada osoba mjesecima ismijava, vrijeđa ili izopćava online, to ne ostaje ‘na ekranu’. Ulazi u školu, u razred, u tijelo, u osjećaj srama, straha i nesigurnosti. Dijete koje vrijeđa online ne vidi posljedice svog ponašanja, nego vidi lajkove, smijeh i podršku okoline. Dobiva poruku da je takvo izražavanje prihvatljivo i vrijedno pažnje, pa se granice postupno pomiču i nasilje postaje sve grublje. Istovremeno, dijete koje je meta hejta to ne doživljava pred nekoliko vršnjaka, nego pred velikim brojem ljudi, kroz poruke i objave koje se šire dalje. To pojačava osjećaj srama, straha i izolacije, opisuje Ćaćić Hećimović.
‘Mladima ne trebaju savršeni uzori, nego odrasli koji znaju stati, udahnuti i kontrolirati svoje reakcije’
Internet i društvene mreže, smatra Ćaćić Hećimović, snažno su pojačalo vršnjačkog nasilja. Internet ne stvara nasilje iz ničega, dodaje, već ubrzava, širi i čini vidljivim ono što već postoji. Posebno je zabrinjava narativ u kojem su etiketiranje, ismijavanje i logika ‘mi protiv njih’ postali svakodnevni jezik.
– Mladima ne trebaju savršeni uzori, nego odrasli koji znaju stati, udahnuti i kontrolirati svoje reakcije. Djeca uče najviše iz onoga što vide. Ako vide odrasle koji se znaju zauzeti za sebe bez vrijeđanja, koji znaju reći ‘ne’ bez prijetnji i koji slušaju da bi razumjeli, a ne osudili, tada uče da snaga nije u glasnoći ni grubosti, nego u sposobnosti da ostanemo povezani i kad je teško, zaključuje Ćaćić Hećimović.
ISTRAŽIVANJE POKAZALO – ŠTO SMO STARIJI, SPREMNIJI SMO PISATI HEJT KOMENTARE
Da što smo stariji, raste vjerojatnost pisanja govora mržnje, pokazalo je istraživanje skupine autora Hilte, Markov, Ljubešić, Fišer i Daelemans objavljenom u časopisu Frontiers in Artificial Intelligence pod naslovom ‘Who are the haters? A corpus-based demographic analysis of authors of hate speech’. Bavili su se analizom hejtera tako što su analizirali komentare ispod Facebook objava o migrantima i LGBT+ zajednici. Konkretno, ispod članaka engleskih, nizozemskih, slovenskih i hrvatskih medija. Osim što su zaključili da što smo stariji, to smo spremniji proizvoditi više govora mržnje, uočeno je da muškarci pišu više hejterskih komentara negoli žene.
Istraživanje o hejt komentarima | screenshot: Front Artif Intell
Za hrvatski primjer izdvojeno je da se vjerojatnost pisanja hejterskih komentara značajno povećava nakon 25. godine sve do 35. i onda se lagano povećava i do 65. godine, kada stagnira ili čak pada. Za razliku od engleskih i nizozemskih hejtera, kod slovenskih i hrvatskih značajnije je primijećeno da u dobnoj skupini 65+ broj negativnih komentara opada, odnosno da se tu moguće krije još jedna varijabla izuzev dobi i spola. Autori tek nagađaju kako to može biti posljedica njihova života u nekadašnjem socijalističkom režimu gdje nije bilo posve dopušteno otvoreno izražavati svoje mišljenje, ili pak što se u bivšoj Jugoslaviji aktivno promicala multikulturalnost, budući da su predmet istraživanja bile teme migranata i LGBT+ osoba.
Istraživanje o hejt komentarima | screenshot: Front Artif Intell
Ako si žrtva zlostavljanja ili misliš da se ono događa nekome koga poznaješ, slučaj možeš prijaviti policiji putem aplikacije Red Button na ovoj poveznici. Ukoliko hitno trebaš pomoć ili intervenciju policije, nemoj slati poruku putem ove aplikacije – umjesto toga odmah nazovi policiju na broj 192 ili obavijesti odraslu osobu u koju imaš povjerenje da nazove policiju ili s tobom dođe u najbližu policijsku postaju gdje možeš zatražiti pomoć policije.
Ako ste žrtva nasilja ili zlostavljanja, bilo obiteljskog, vršnjačkog ili od strane treće osobe možete se javiti i Hrabrom telefonu na 116 111 (za djecu), odnosno na 0800 0800 (za mame i tate). Informacije o postupku prijave možete dobiti na besplatnoj i anonimnoj liniji Nacionalnog pozivnog centra za žrtve kaznenih djela i prekršaja na 116 006 koja je otvorena svaki dan od 0 do 24 sata. Potonja, napomenimo, radi samo s odraslima.
U slučaju da vi ili netko koga znate ima suicidalne misli ili je žrtva cyberbullinga i druge vrste nasilja, možete se obratiti psihološkom centru TESA. Psihološko savjetovanje je dostupno putem telefona za psihološku pomoć na 01 48 28 888 svakog radnog dana od 10 do 22 sata.
Pridružite se našem Instagram kanalu.
