[Japanac u Zagrebu] Hrvatsku sam ‘guglao’ zbog posla, a pronašao sam ljubav i mir
Shinichi Takahashi prije nekoliko godina u Hrvatsku došao je u vođen poslom i privučen fotografijama s interneta, a naposljetku se zaljubio u Hrvaticu i zasnovao obitelj. Danas živi u Zagrebu, a evo što on kaže o Hrvatima, Americi i Japanu.
privatna arhiva
Lijepa naša prilično je etnički homogena. Europljani i uglavnom katolici. Nema tu one zapadnjačke raznolikosti i šarenila. Ali takva kakva – naša je. Ono što bi nas više trebalo brinuti je da Hrvatska nije država koja glasi kao sjajno mjesto za život.
Istina, prirodnih ljepota nam ne manjka, sunca, mora i sličnih životnih začina, no kriza, besparica i ekonomska depresija uglavnom odbijaju potencijalne novopečene Hrvate. Ipak u mnoštvu onih koji lutaju svijetom u potrazi za iznenađenjima i životom drugačijim od onog što okolina njih predviđa pronađe se netko tko se zaljubi u Hrvatsku, Hrvatice, Hrvate i tko nas uz sve naše vrline i usprkos manama voli kao svoje.
Jedan od takvih jeste 35 – godišnji Japanac Shinichi Takahashi. Ovaj mladić s juga zemlje izlazećeg sunca i prije dolaska u Hrvatsku imao je interesantan životni put. Iz SAD-a gdje je proveo osam godina studirajući u Lijepu našu ga je dovela kiropraktika i istraživački duh, a zadržala ljubav.
Nakon šest godina Shinichi ima svoju kiropraktičarsku praksu u Zagrebu, poprilično je savladao hrvatski, a ima i suprugu Hrvaticu te prekrasnu dvogodišnju kći.
Shinichi Takahashi jedna je neobična, osebujna zagrebačka ličnost, a mi smo porazgovarali s njim i saznali kako Japanac školovan u SAD-u gleda na mentalitet, hranu i radne navike kod Hrvata.
S: Sa samo 18 godina ste napustili rodni grad i s juga Japana otišli na studij u SAD. Kako ste se odlučili na takav potez i koliko je teška prilagodba bila na američki stil života?
Otac mi je rekao da je situacija loša da trebam znanja koja će me razlikovati. Shvatio sam kako bi mi kiropraktika bila dobar izbor. S obzirom da je Amerika domovina te vještine bilo je logično da odem tamo. Kada sam stigao u SAD uspio sam se upisati u jedan od najboljih i najstarijih fakulteta za kiropraktiku onaj u Davenportu u Iowi.
Kako bih uopće studirao, prvo sam morao naučiti engleski jezik. S obzirom da sam se aktivno bavio džudom kroz sport sam naučio malo taj jezik, ali ne dovoljno. Cijelu sam godinu učio intenzivno engleski, a potom dvije godine osnove anatomije da bih nakon toga tek počeo s fakultetom.
Već prije nego što sam završio faks počeo sam razmatrati opcije koje su mi bile na raspolaganju. Većina mojih kolega sa studija preferirali su ostanak u Americi zbog sjajnog tretmana i dobrih uvjeta. Ali ja nisam volio Ameriku previše…
S: Zašto? Što vam je smetalo u Americi?
Bio sam tamo već osam godina i sve je bilo uredu – velike kuće, veliki auto i to je to. Ali to za mene ne znači previše. Ja nisam iz siromašne zemlje pa da me takve stvari impresioniraju.
SAD je sjajna za prve dvije godine dok je upoznaješ. Nakon toga postane dosadno. Oni nemaju povijest. Odnosno imaju, ali kratku – svega 400 godina.
Posebno bitan trenutak je bio 11. rujna 2001. godine. Ljudi su se nakon toga jako promijenili. Nacionalizam i strah kod Amerikanaca je naglo porastao. Zastave na svakom uglu, veličanje nacionalnog jedinstava i slične stvari. Tako velika zemlja , pri tom demokratska, odjednom je postala jako opasna.
U SAD-u je jako puno problema no oni se ignoriraju i skrivaju.
Slika koja se u svijetu plasira putem filmova nije stvarna. Realnost u Americi je nešto sasvim drugačije. Jako je puno korupcije i drugih problema kao što su rasizam, nedostatak zdravstvenog osiguranja. Ukratko, tamo se polako gube ljudska prava.
Inače, moje kolege Japanci su se ili vraćali kući ili ostajali u SAD-u. Meni ni jedno od toga nije bila prihvatljiva opcija. Nisam se htio vratiti u Japan da mi mama i tata opet peru veš. Sve je to lijepo i krasno, ali kad se vratiš putovanje je gotovo.
S: Dobro, ali kako Hrvatska?
Kao što sam rekao – Amerika i Japan nisu bile opcije. Preostala mi je Europa. Tražio sam posao i stvari mi je olakšavala činjenica da vam je diploma jako cijenjena i stabilna kada studirate u SAD-u. Ljudi u struci prepoznaju kvalitetu mog obrazovanja. Tako sam vrlo brzo dobio ponude iz Njemačke, Nizozemske i Hrvatske.
Za ove dvije države sam čuo, ali za Hrvatsku nisam. Guglao sam je i izbacilo mi je mnoštvo fotografija Dubrovnika, Trogira, Splita… nigdje na fotografijama nije pisalo Mamiću, odlazi iz svetinje (smije se Shinichi).
Sve to skupa me se jako dojmilo iako mi je bio malo neobičan ambijent. Odbio sam ponude iz Njemačke i Nizozemske i došao tu. Imao sam prijatelja Amerikanca koji je živio ovdje u Puli. Htio je proširiti djelatnost odnosno trebao mu je još jedan kiropraktičar.
Moje konačno odredište je bila Pula, no prvo sam tjedan dana ostao u glavnom gradu. Imao sam neke prijatelje koje sam poznavao preko džuda.
Otišao sam na Mladost, upoznao puno srdačnih ljudi. Shvatio sam da sam u tjedan dana u Zagrebu pronašao više prijatelja nego u osam godina u Americi. Jednostavno je drugačiji mentalitet.
aprivatna arhiva
S: Kakav je bio prvi vaš susret s Hrvatima i Hrvatskom?
Kada sam došao prvi put u Zagreb jedan moj prijatelj je bio jako uzrujan zbog činjenice da Amerika nije potpisalo Sporazum iz Kyota kojim se regulira emisija štetnih plinova u atmosferu. Moja reakcija je bila ‘Što?! Zašto znaš za to?!’, jer kada sam bio u Americi takve stvari nisu interesirale nikoga. Razgovarao sam mnogo s ljudima u SAD-u, no njih nije bilo briga ni za što, jer smatraju je centrom svijeta.
S: Otkada ste došli, jeste li se susreli s predrasudama od strane Hrvata?
Hrvatska je zemlja u kojoj su svi uglavnom koncentrirani na EU. Japan nije dio Unije i stoga mi je bilo jako teško doći do vize. Ne želim da se pogrešno shvati, ali tretiraju me kao da dolazim iz Kine, neke afričke zemlje ili drugih siromašnih dijelova svijeta samo zato što nisam iz EU.
Pravila za dobivanje vize se stalno mijenjaju. Uvijek se nešto promijeni u zadnji čas. Nije moje da se žalim, ali situacija je jako nestabilna. Osim toga stalno se traži potvrda razine prihoda, zapošljavanje hrvatskih građana…
S: Kakva je situacija s običnim ljudima?
Hrvati su, usprkos želji da ih se svrsta na zapad, i dalje balkanskog mentaliteta. Ljudi nisu tako zatvoreni i rezervirani kao na zapadu, ali nisu ni tako otvoreni kao na primjer Srbi. U Srbiji je taj mentalitet još izraženiji. Čuo da na njihovim svadbama se čak i puca. Hrvatska nije takva, ali nije ni poput zapadnih zemalja.
Znam da u ovdje dosta ljudi ne voli Srbiju zbog rata. No vidim da se Hrvati na individualnoj razini ipak puno bolje slažu sa Srbima nego na primjer sa Slovencima. Imaju sličniji način zabave.
Hrvati imaju pomalo nestabilan mentalitet. Nekad su jako slobodoumni i otvoreni, a nekad pak primitivni. Ovisi na koga naletite. Za mene nije problem. Kad me netko vrijeđa ili viče na mene, ja ga mogu ignorirati ili uzvratiti, ali vjerujem da postoje ljudi – stranci koje se osjećaju povrijeđenima takvim odnosom.
S: U čemu su najveće razlike u mentalitetu i stilu života u Japanu, Americi i Hrvatskoj?
Za mene Hrvati su puno sličniji Japancima no što su to Amerikanci. Ljudi ovdje su sramežljivi. Nemojte krivo shvatiti, komunikativni su no na primjer kada treba govoriti engleski počnu se smijati, ispričavati kao da njihov engleski nije dovoljno dobar. U Americi se to ne događa, jer se oni ne srame svog neznanja.
Meni se više sviđaju Hrvati. Povijest je još jedna stvar koja povezuje te dvije zemlje. Puno je različitosti, no ima tu zajedničkih stvari.
Na primjer ni jedni od nas ne misle da su centar svijeta. Sada ćete vi reći, ali Japan je velika zemlja no mi ne smatramo da smo velika zemlja. Smatramo da smo mala zemlja i jako smo sramežljivi. Eto na primjer nitko ne ističe zastave na kućama u Japanu kao ni ovdje. Nama je to previše.
privatna arhiva
S: Što vam se sviđa u mentalitetu Hrvata?
Hrvati ne glume. Postoje dvije vrste ljudi. Oni koji viču i ne vole i koji to ne kriju. A s druge strane su oni koji te vole i to ti pokazuju. Nema onih između. Hrvati ne glume, ne drže figu u džepu. Nije im u prirodi da ti se smiješe od uha do uha, a da u džepu drže pištolj.
S: Iz vaše perspektive što je najveća mana Hrvatima i njihovom životnom stilu?
U principu Hrvati i Hrvatice su jako lijepi, imaju jako lijepo tijelo i potencijal da žive kvalitetan i dug život. visoki su, jaki i zdravi. I kad imaju 80 svježi su i mozak im radi sjajno. Imaju potencijal biti onakvi kakvi bi ljudi trebali biti.
No usprkos tom potencijalu ne funkcioniraju zbog loših navika. Jedu previše, piju, puše. Ne vodi se računa o kvaliteti hrane već je jedini kriterij cijena.
Ljudi misle da se u Japanu živi jako dugo. Istina prosječna očekivana dob je visoka. Ali postoji trik.
Ti ljudi ne žive kvalitetno posljednju četvrtinu života. Zadnjih 15-ak godina netko se mora brinuti za njih jer ništa ne mogu sami. Za mene je puno bitnije kakva je kvaliteta života već koliko godina živite.
Hrvati imaju puno dobrih osobina. Žene su prekrasne, dobro su obrazovani i znatiželjni. Jedina mana je što je jedan dio njih lijen. Gledajte, ljudi ovdje su sjajni prijatelji, ali problematični su u poslu.
S: Zašto je to tako?
Moj mišljenje je da se odgovor o radnim navikama krije u prošlosti. Hrvati su pametni i dosjetljivi i osjete kada i gdje mogu ‘zabušavati’. Mislim da su korijeni takvog ponašanja u povijesti. Bili su uvijek pod nekim drugim silama od Rimljana do modernog vremena.
Imam osjećaj da se bolje snalaze u situaciji kada oni rade za nekoga nego da su oni ti koji vode. Vrlo su fleksibilni i sposobni prilagoditi se velikim silama i zbog toga su naučili kako pronaći rupe.
Nemaju visoku razinu odgovornosti jer dominira stav kako će netko drugi odraditi, ako oni to ne učine. Također, vjerujem da je pristup radu djelomično uvjetovano i socijalizmom koji bio prisutan ovdje. Jednostavno Hrvati se teško prilagođavaju na kapitalizam.
S: Kakvi su planovi za budućnost?
Meni je ovdje lijepo. Vjerujem u ovu zemlju i ljude. Moja obitelj je tu tako da odavde ne idem nikuda.
