Pretraga

Kako funkcionira tinejdžerski mozak i kako bi se s tim trebali nositi profesori

A- A+

Imaš 13 do 19 godina, impulzivno donosiš odluke, kladionica je vrh adrenalina, nije ti baš jasno ljuti li se stara na tebe ili je šokirana, i nikako se ne možeš naspavati. I sve to pridonosi problemima na nastavi. Psihologija je uspjela objasniti zašto je tome tako.

Foto: flickr

Psiholog Bradley Busch je u članku za The Guardian objasnio principe na kojima funkcionira mozak tinejdžera i uz pomoć biologije i psihologije opravdao ponašanje koje stereotipno zovemo mušićavim, nezrelim i prevrtljivim. Uz to nije ponudio čarobno rješenje kako da tinejdžeri ‘smire hormone’ već je dao nekoliko savjeta profesorima kako bi poboljšali kvalitetu nastave u skladu s ponašanjem učenika.

Izdvojeni članak

Maturant se kladio s profesoricom za veliki ulog!

Sklonost rizicima

Dobijete pet funti. U vrećici su crveni i plavi žetoni. Ne znate koliko ima crvenih, a koliko plavih. Ako izvučete plavi žeton, udvostrućit ćete novac. Ako izvučete crveni žeton, gubite i besplatnih pet funti. Hoćete posegnuti u vrećicu?

Ovo je pitanje postavljeno tinejdžerima i odraslima u istraživanju sklonosti rizicima kod obje skupine, i rezultati su pokazali da će tinejdžeri više iskušavati svoju sreću u situacijama u kojima ishod nije poznat.

Rezultati istraživanja nisu pojašnjeni tinejdžerskim buntovništvom, željom za eksperimentiranjem ili kockanjem, već činjenicom da se prefrontalni korteks, dio mozga zadužen za samoregulaciju i prosuđivanje, razvija do naše 25. godine. Ergo, čak i kada znaju da je nešto visoko rizično, tinejdžeri se ne mogu kontrolirati, već samo ulaze u rizičnu situaciju.

Profesori ovime mogu zapravo puno više benefitirati. Isto kako riskiraju pet funti u ispitnom slučaju, tako učenici mogu riskirati i hvatajući se u koštac sa zahtijevnim zadacima s nastave. Jedino je potrebno, sa strane profesora, malo motivacije i stvaranje sigurnog okoliša u kojem će učenici biti svjesni da, čak i ako ostvare neuspjeh, neće biti izrugivani ili kritizirani.

Izdvojeni članak

Načini spavanja koji vam ostavljaju više vremena za učenje

Nemoguća misija: Naspavati se

San je zdrav. San je potreban. Oni koji dovoljno spavaju imaju bolje uspjehe.

Prema podacima The National Sleep Foundationa, tinejdžerima treba od osam do 10 sati sna. Ako se prosječni srednjoškolac budi u sedam ujutro kako bi na vrijeme stigao u školu, trebao bi leći najkasnije u 11 navečer, ne uzimajući u obzir one koji se zbog prijevoza moraju buditi i prije šest. Odrasloj osobi se oko 10 sati navečer javi pospanost zbog pojačanog lučenja melatonina, hormona spavanja, dok se kod tinejdžera to događa kasnije i jednostavno im se ne spava.

Profesori ne mogu dopustiti učenicima da nadoknade san za vrijeme nastave, no mogli bi više pažnje posvetiti problemu nedovoljnog spavanja, lošim navikama pred odlazak u krevet, kao i udijeliti savjete.

Izdvojeni članak

Tinejdžeri izmislili program koji prepoznaje ljudske emocije

Ljutnja, strah, nevjerica – ma sve je to isto

Upravo zbog toga što je prefrontalni korteks u glavama tinejdžera još uvijek u stadiju razvoja, oni svoje reakcije prilikom iščitavanja emocija temelje na limbičkom sustavu – dijelu mozga zaduženom za nesvjesne funkcije koji djeluje instinktivno.

U drugom su testu tinejdžeri i odrasli dobili zadatak prepoznati emociju s fotografije: ljutnja, strah ili nevjerica. Dok su sve odrasle osobe točno prepoznale da se radi o ljutnji, samo pola ispitanika tinejdžera je uspjelo točno odgovoriti. Ako učenici ponekad i pretjeraju u svojim reakcijama, to je vjerojatno jer nisu dobro protumačili vašu.

To profesorima znači da ne bi trebali ništa odlučivati na brzinu i da bi se trebali naoružati strpljenjem i razumijevanjem. Budite jasni i glasni oko onoga što tražite od učenika, jer oni ipak nisu krivi ako ne shvate i reagiraju suprotno vašim očekivanjima.

Što na umu, to na drumu

Suprotno potrebama, tinejdžeri imaju najmanje samokontrole upravo kada je treba imati najviše – u usijanim situacijama. Djelomično je to zbog već spomenutog razvoja prefrontalnog korteksa, ali i zbog pojačanog rada regije mozga koja je popularno zvana ‘centar za nagradu’ i želje za novim iskustvima

Ono što se treba učiniti jest za vrijeme rada ukloniti sve što bi moglo učenicima odvuči pažnju, možda čak zahtijevati da sve mobilne uređaje stave na jedno mjesto.