Lajk naš svagdašnji: Iz škole u štalu – basna iz Hrvatske

Naša draga bivša ministrica Okoliša i zelenila Mirele Holly, ona koja je puno previše puta gledala Bubimira, bila bi presretna da čuje ono što sam ja čuo! Naime ona je uvijek bambala o zaštiti okoliša i poštivanju prirode i životinja i tim pizdarijama. E draga Mirela, ne samo da mi mladi hrvati poštujemo prirodu i životinje nego je moj prijatelj čak i poželio bit jedna, i to taman krava. S druge strane kada mladi inženjeri brodogradnje požele bit krave zna se koja je ura došla.

www.korzo.net

Razina prosperiteta i znanja u ovoj ‘državi znanja’ toliko je uhvatila maha da je postala nehumana. Ljudi hoće bit krave. Nije točno dakle da mladi Hrvati nemaju nikakve perspektive i da svi žele otići odavde. Eto moj prijatelj, mlad i visoko obrazovan, bi rado ostao na ovoj grudi svete zemlje, busenu svete trave – i popasa je!

Lajk naš svakdanji: Ja sam žrtva silovanja

Kad narastem bit ću krava

Stojim neki dan na splitskom Marjanu s prijateljima i tako gledamo u daljine, sanjarimo, govoruckamo na ugodnom povjetarcu i priodnoj travi… I negdje usred svega ja sam upotrebio krivu sintagmu. Naime želio san pitati prijatelja Petra gdje on sebe vidi u budućnosti, ali san ga umjesto toga pitao što bi on volio biti u budućnosti ? Ja san već imao spremljen svoj odgovor kako bi volio pisati – kao Smoje. I dok san ja zamišljao sebe za pisaćom mašinom u nekim prošlim vremenima sanje mi propara jedna krava!

Krava

A? Di je krava, koja krava? Volija bi bit krava! – Rekao mi je Petar i dobro me iznenadio. Moj prijatelj Petar osebujan je čovjek, da nije družio bi se s nekim normalnim, svašta san od njege i mogao očekivati, ali ova me krava Bogami iznenadila. – Petre ti si inženjer brodogradnje, mlad si, zgodan čovik, malo proćelav, i govoriš mi da bi tija bit krava! – Jest, krava! O čemu one brigaju? Probudiš se lipo ujutro, toplo ti je, pođeš na ispašu, jedeš travu, jedino te pčele bodu oko guzice i to je sve! Ako će te i zaklat, jebiga svi moramo umrit kako tako. Ma prije nego svi umremo gleda se kako smo živili, a ja bi volija eto živit tako, bezbrižno, ka’ krava! – nastavio je moj prijatelj krava wannabe!

Lajk naš svakdašnji: Naš mali Sulejman Veličanstveni

Kreditno neopterećene krave

Jedan moj susjed potpisao je s bankom kredit pod njihovim uvjetima, i kad ga je pokazao mom ocu ovaj mu je odbrusio da ni vol ne bi pristao na ovakovo što. I to je zapravo točno. Kada je itko čuo da je krava dignula kredit za pojest busen trave, pa vratila dvije livade u švicarskin alpama? I još je morala molit vjenčanu kumu kozu da joj bude jamac, a kozi su od briga kasnije narasli rogovi na glavi.

Kada je itko čuo da je kravi banka uzela štalu, da ju je izbacilo iz nje? Ma da ni to ne bi bilo čudo što sve ove banke danas rade! Muzu ljudi krave, ali ovo kako banke muzu ljude i za ovu je vrstu previše. Krava još nikad nije dobila otkaz. Je li itko ikad čuo da je neka krava otpuštena i da više nije krava, nego su je poslali na zavod za zapošljavanje da čeka koji sezonski posao? Da se prekvalificira u kokošku ili tako nešto.

Krava je uvijek krava! A čovjek je čovjek samo dok može poplaćat sve dugove i spojit kraj s krajem. Nakon toga postane najgora vrsta na ovoj planeti – siromašan čovjek. Krava uvijek ima svoje ime, zove se Barica, Milkica ili po susjedovoj kćeri kako se na Korčuli prakticira. Znate li ime jednog prosjaka, čovjeka koji traži boce, šeće bez cilja i tako to?

Lajk naš svakdašnji: Lažite svojim roditeljima

Kravlja misao o ljudima

Tko zna da li i krave ponekad ‘muuču’ jedna drugoj što bi htjele bit kad odrastu. Pa možda nabrajaju ptice, delfine, zečeve, origano, mango, Jelenu Rozgu, ma sve osim čovjeka. Bit čovjek možda je najgora kletva koju jedna krava drugoj može poželit! A mi svi tako važni i ponosni šta smo ljudi. Nećeš ti napredne vrste.

Probudimo se ujutro i do navečer morimo brigu šta ćemo taj dan pojesti, hoće li nam banka sjesti na plaću, na kuću, na stolicu. Hoće li nam u ovrsi zaplijenit zadnje novce, mater, oca, pasa, mačku. Hoćemo li dobit otkaz i onda noću ni ne spavamo! Tko bi to želio biti?!

Mora da nam se sve životinje smiju ovakvo blesavima. Završimo velike škole, pet godina crtamo nacrte brodova, učimo zakone, pritišćemo po kompjuteru i onda se onako bitni okrenemo oko sebe i shvatimo da bi ipak bili krave.
Ispada da Hrvatska možda nije zemlja iz bajke, ali bi komotno mogla biti zemlja iz basne! Što ćete vi biti kad završite svoje studije? Sove, dupini, pauci, ima beštija koliko god ti duša želi, bar toga još ima.

Odgovori