Lajk naš svakdašnji: Pornografija je u očima promatrača
Razumijem potrebu roditelja da djecu zaštite od nečega što smatraju neprikladnima za njihovu dob, no zaista nema nikakva smisla lagati sebe i napadati nevinu osobu! Provoditi teror kakav sam i ja provodio u svojoj obitelji. Ne aludiram da djeci treba izložiti čitav ovaj svijet kakav smo stvorili, dapače. Treba ih naučiti razlikovati poželjno od nepoželjnog te da sami biraju što je ispravno a što nije, u ovom svijetu slobodnog protoka informacija.
Kad san bio mali imao sam problema s ishranom, zapravo sam više imao problema sa neishranom jer nisam ništa jeo. Za prvi razred osnovne nas se svih vagalo da se vidi imamo li dovoljno kilograma. Kada je moja mater to čula rekla mi je da je danas veliki dan za mene i stavila mi par kamena za sreću u džepove, ali to nisam smio nikome reći jer onda će sreća nestati. Razlog što sam ja sa sedam godina imao otprilike isto toliko kilograma i što sam na vaganje za prvi osnovne išao sa aramaturom u džepovima bila je moja abnormalna razmaženost!
Iako se mater trudila svim silama da pronađe neko jelo koje meni odgovara ja bi svemu našao milijardu mana. Bio sam toliko neuhranjen da su susjedi ogovarali moje roditelje kako to maloga tako loše hrane.Čak je jedna žena donijela i malo hrane za obitelj. Recimo ako bi majka skuhala meso ja bi u njemu odmah našao žilice! Bio je to moj ritual.
Majka je secirala ono meso kao kirurg, svaku je žilicu u svakom komadu životinjskog mesa znala pronaći, ali ja bi uvijek našao jednu koja je zaostala pri operaciji.
U podne i ponoć je znala plan krvožilnog sustava većine domaćih životinja. Ukoliko žilica nije bilo meso mi je bilo pretvrdo! Znalo se u selu kada mi imamo meso za ručak da se majka morala ustati pred zoru i početi udarati ono meso da omekša, čak je i autom jadna jednom prešla preko bifteka.
Zelenilo mi pak nije moglo proći ni blizu usta. Mater čak nije smjela ni spremati povrće, kao prilog, jer bi meni pretvrdo meso puno žilica uhvatilo njegov miris. Sve mi je smetalo i nitko u kući od moga terora nije mogao normalno jesti. Mater je radi zdravlja potajno jela blitvu u drugoj sobi pošto je žena postala anemična sa mnom.
Možda je takova situacija i s grupom vjernika koja ovih dana napada djelo i rad autorice Silvije Šesto. Ne mislim sada da je i njima mater anemična, već da i njima baš sve smeta što nije točno onako kako su sebi zamislili. Mora biti po njihovu i gotovo i zbog toga stvaraju određenu sliku o čitavoj zajednici. Ovog puta buna se podigla na izbornu lektiru ‘ Bum Tomica ‘ za četvrti razred osnovne škole, nagrađivane autorice Silvije Šesto. A sve zbog toga što se u knjizi spominju cicke i gaćice!
Cicke van konteksta
Prije nego li je ona susjeda donijela hrane za pomoć našoj familiji, pitala me je zašto sam ja tako mršav? Rekao sam dragoj teti da sam tako mršav jer nemam što za jesti! To naravno nije bila istina, niti blizu. Problem je bio što meni sva ta silna hrana nije odgovarala i ja zaista, tako gledajući, nisam imao što za jesti. Recimo da sam istinu izvadio iz konteksta.
Tako je slično postupila i ova navedena grupa s cickama i gaćicama.Izvukla ih je iz konteksta dječjeg romana i naravno da su sada postale trn u oku mnogim zabrinutim roditeljima. Baš kao što sam i ja rekao onoj dobroj teti da nemam što za jesti i time mater za vijeke vjekova obrukao da je sve vode svijeta ne mogu više oprati.
Istina je da je autorica romana i sama majka troje djece i da je napisala ovaj roman da djeci te dobi bude blizak, jer majke poznaju djecu. Nije to nipošto roman pornografskog sadržaja kako dotična udruga tvrdi. Razumijem potrebu roditelja da djecu zaštite od nečega što smatraju neprikladnima za njihovu dob, no zaista nema nikakva smisla lagati sebe i napadati nevinu osobu! Provoditi teror kakav sam i ja provodio u svojoj obitelji. Ne aludiram da djeci treba izložiti čitav ovaj svijet kakav smo stvorili, dapače. Treba ih naučiti razlikovati poželjno od nepoželjnog te da sami biraju što je ispravno a što nije, u ovom svijetu slobodnog protoka informacija.
Danas je odgovornost i posao roditelja da odgoje svoju djecu veći i teži nego ikada. To ipak ne znači da ih mogu jednostavno odvesti negdje u Liku dok ne navrše šezdeset godina i tako ih zaštititi od svijeta. To ne znači da čitava obitelj mora jest puding od mesa bez ijedne jedine žilice krvožilnog sustava.
Kamene uspomene
Istina i ja sam u tim godinama počeo na drugačiji način primjećivati curice. Jednom sam čak toliko razmišljao o jednoj, kojoj su uzgred rečeno počele rasti i cicke, da sam za ručkom pojeo komad mesa a da ga nisam umrvio na čestice atoma. Kako je bila mnogo veća i jača od mene, jedno trideset kila, odlučio sam radi nje početi jesti sve od reda.
Majka je prizdravila, a bicepsi na njenoj desnoj ruci su jako oslabili od kada više nije tukla meso sedam sati dnevno. Danas se divim njenoj volji i izdržljivosti dok je pratila moje prehrambene navike. Za to roditelji i služe, da budu tu bez obzira na sve. Stvarnost se sama dogodi, ne možemo je spriječiti ali možemo biti tu uz svoju djecu dok se ona događa. Niti je moja majka mogla vječito tući onaj komad mesa niti roditelji iz ove udruge mogu vječito tući po stvarnosti dok ne omekša po njihovu ukusu.
Djeca će odrasti svojim tempom koji je često za ukus roditelja prebrz. Na kraju su bitne samo uspomene koje ćemo mi djeca i roditelji iz tog vremena sačuvati. Eto ja i dan danas na ispite idem sa kamenom za sreću džepu. A moja majka i dalje ima najjaču ruku od svih seoskih žena.
