Pretraga

[LiDraNo ’18] Pita li itko djecu? Potresan intervju s djevojčicom Anom P. o bolnom odlasku iz Hrvatske

A- A+

Djevojčica koja je ove godine krenula s nama u šesti razred govori o razlozima dolaska u naš odjel. Razgovarala sam s Anom P. s kojom trenutno dijelim školsku klupu kako se osjeća među nama i što ju je dovelo u naš razred.

Piše: Nika Buljan

Foto: Inga Đuđik/srednja.hr

Gotovo svakodnevno neka obitelj odlazi iz Hrvatske u potrazi za poslom i boljim životom. To je bio razlog odlaska i Anine obitelji koja je upoznala tuđinu i vratila se nakon godinu dana. Nismo se prije poznavale jer je Ana P. godinu dana starija od nas. Naime, ona se nakon povratka iz Njemačke morala ponovno upisati u isti razred koji je pohađala prije odlaska tako da je preseljenjem izgubila godinu dana školovanja. Da nije odlazila, sada bi išla u sedmi razred Osnovne škole u Cerni, selu na istoku Hrvatske, smještenom u Vukovarsko-srijemskoj županiji.

Anini su roditelji pronašli posao u Stuttgartu, gradu na jugu Njemačke. On je i glavni  grad savezne pokrajine Baden-Württemberg. Šesti je grad po veličini u Njemačkoj.  Nakon godinu dana provedenih u Njemačkoj, Ana se s obitelji vratila nazad u Cernu.

Podijelila je sa mnom svoje iskustvo i otkrila nam djelić svojih osjećaja, strahova i nada.

Kako si se osjećala kada su ti roditelji rekli da se selite u Njemačku?

U početku sam bila jako uzbuđena što ću upoznati jedan potpuno novi svijet, ali sam kasnije, kad sam shvatila situaciju, bila užasnuta od same pomisli što ostavljam svoje  prijatelje i rodbinu.

Kako su tvoji prijatelji reagirali kada si im javila tu vijest?

Bili su tužni znajući da se možda više nikada nećemo vidjeti. Zbog toga smo se posljednjih dana, prije mog odlaska u Njemačku, svi intenzivno družili.

Kako se zvao grad u koji si otišla?

Stuttgart.

Kako ti se svidio grad kad ste stigli?

Djelovao mi je zastašujuće velik. Ispunjavao me nelagodom. Sve mi je bilo strano. Osjećala sam se kao u zamci.

Jesi li odmah krenula u školu ?

Da. Prva sam četiri mjeseca išla u integracijsku školu za strance i u njoj sam učila samo njemački jezik.

Izdvojeni članak

[LiDraNo ’18] Zagrebačka maturantica pita se kako danas ostati u Hrvatskoj: Nemoj mi reći kako otići, reci mi kako ostati

Kakvo si iskustvo imala u integracijskoj školi?

Sjećam se prvog trenutka kada sam ušla u zgradu. Hodala sam uskim hodnikom držeći čvrsto za ruku svojeg starijeg brata. Mislila sam da se u toj školi nikada neću uklopiti, no svi su bili jako ljubazni prema meni. Učiteljica me posjela pokraj Arefa, dječaka iz Turske, i Emine, djevojčice iz Arabije. Iako smo se teškom mukom sporazumijevali, uskoro smo postali pravi prijatelji. Zatim sam upoznala još dvoje djece, Francescu iz Italije i Anastasiju iz Bosne i Hercegovine i s njima se čujem preko poruka još i danas. Lijepa sjećanja iz tog razdoblja su mi kada sam s Francescom išla na dva gimnastička natjecanja koja su bila u sklopu škole i trenutci koje sam provela s Anastasijom u lunaparku, a pogotovo vožnja „vlakom smrti“ koju nikada neću zaboraviti.

Jesi li u četiri mjeseca uspjela savladati jezik?

Nisam. Naučila sam osnovnu konverzaciju, ali to nije bilo dovoljno za praćenje redovne nastave.

Koliko si dugo išla u redovnu školu?

Nakon 4 mjeseca integracijske škole, roditelji su me upisali u Schloss – Realschule  Stuttgart, u koju sam išla naredna 4 mjeseca. To je bila redovna škola za svu djecu iz Njemačke. Podrazumijevalo se da znaš govoriti njemačkim jezikom, ali ja ,nažalost, nisam u potpunosti savladala taj jezik i bilo mi je užasno teško sudjelovati u radu na nastavi.

Razlikuje li se škola u Njemačkoj od škole u Hrvatskoj?

Mislim da škola u Njemačkoj pruža učeniku više izbora. Ima više vrsta slobodnih aktivnosti od kojih se nude balet, karate, tehnički, likovni, tečaj za tetoviranje i domaćinstvo. Zanimljivo mi je bilo ići na domaćinstvo na kojem smo naučili peći pizzu, kolače i praviti shake od banana. Učila sam i francuski jezik, ali , kako sam kratko ostala u toj školi, uspjela sam naučiti samo : „Je suis“ što znači: „Ja sam“. Neobično mi je bilo što su u Njemačkoj ocjene od 1 do 6, s tim da je najbolja ocjena 1. U školi smo imali dva velika odmora koja su trajala po 20 minuta. Pod odmorom smo obavezno morali izići van na školsko dvorište, bez obzira pada li kiša ili ne.

Kakvi su učitelji u Njemačkoj?

Učitelji su strogi, zatvoreni i nepristupačni.

Izdvojeni članak

[LiDraNo ’18] Srednjoškolci-novinari predstavili se brojnim intervjuima, ali i otkrili što ih muči na pragu zrelosti

Kakva su prema tebi bila djeca u redovnoj školi?

Djeca su isto bila zatvorena i nepristupačna, ali to me i ne čudi s obzirom da ja nisam dobro govorila njemački jezik. Nitko se oko mene nije potrudio. Nisam imala niti jednog prijatelja u razredu. Cijelo sam vrijeme u školi bila sama i željela sam se vratiti u Hrvatsku. Pod odmorom ni s kim nisam razgovarala niti je itko sa mnom pokušavao uspostaviti kontakt. Sama sam stajala na hodniku i šutjela. Ponekad bih spontano zaustila nešto na hrvatskom,  ali sam odmah ustuknula. Bilo je to traumatično iskustvo i niti jednom djetetu ne bih poželjela da kroz to prolazi. Jedina misao, koja mi se motala po glavi, bila je : „Želim nazad u Hrvatsku!“

Jesu li tvoji roditelji odmah pronašli posao u Njemačkoj?

Jesu, roditelji su radili i po dva posla tako da ih nisam viđala do navečer. Cijele sam dane bila u školi u kojoj nitko sa mnom nije razgovarao, a ostatak vremena sam provodila sa svoja dva brata. Navečer bih s roditeljima razgovarala i uvijek se sve svodilo na razgovor o školi i mojoj želji da se vratim kući.

Bi li se ikada ponovno željela vratiti u Njemačku?

Ne! Nikada se ne bih željela vratiti jer se zbog jezika osjećam nesigurno i mislim da se nikada ne bih mogla u potpunosti uklopiti. Taj grad nisam osjećala kao svoj dom. S druge strane, čežnja za povratkom, unatoč tomu što su roditelji i braća sa mnom, bila je prevelika i zbog toga možda nisam ni željela, a ni mogla naučiti jezik. Mislim da možda nekim ljudima jezici jednostavno ne idu, ne znam.

Mjesec dana nakon ovog intervjua, Ana je saznala da će ponovno s roditeljima i braćom morati ići u Njemačku.

_________________________________________________

*Autorica intervjua je Nika Buljan, učenica 6. razreda Osnovne škole Matija Antun Reljković u Cerni. Svoj je samostalni novinarski rad predstavila na ovogodišnjoj državnoj smotri LiDraNo, pod mentorstvom profesorice Verice Špehar-Vratarić.

Fotografije omogućilo Gradsko dramsko kazalište Gavella.

Pročitajte i ostale tekstove s ovogodišnjeg LiDraNa:

[LiDraNo ’18] Srednjoškolci-novinari predstavili se brojnim intervjuima, ali i otkrili što ih muči na pragu zrelosti

[LiDraNo ’18] Potrgao izvedbom: Matej je dobroćudni div koji savršeno skida naglaske, a nakon srednje želi biti ‘teta u vrtiću’

[LiDraNo ’18] Uznemirujuća priča o sedamdesetima: Moja i Njegova…ljubav u doba heroina

[LiDraNo ’18] Zagrebačka maturantica pita se kako danas ostati u Hrvatskoj: Nemoj mi reći kako otići, reci mi kako ostati

[LiDraNo ’18] Nenad iz Crno bijelog svijeta je odrastao: Pogledajte kako sada izgleda ovaj maturant koji se sprema za ADU

Komentar: LiDraNo ’18. – Je li Thompsonu mjesto na državnoj smotri?

[LiDraNo ’18] ‘Da crkneš od smija’: Zadarski srednjoškolci donose najveće provale i šale u svom školskom listu

[LiDraNo ’18] Učenik šestog razreda o putovanju koje neće zaboraviti: Kako me zagrlila Bosna

[LiDraNo ’18] Ovo su najbolji školski listovi u državi: Krasi ih besprijekoran dizajn i osjetljiva socijalna tematika

[Fotogalerija] Bili smo na otvorenju državne smotre LiDraNo i vidjeli prve nastupe