Pretraga

LiDraNo iz perspektive jedne učenice

A- A+

Prošli je tjedan u očima učenika i profesora bio rezerviran samo za jednu stvar: državnu smotru LiDraNo. Prvog dijela tjedna svoje su radove pokazali osnovnoškolci, a u srijedu se dogodila smjena – u Šibenik su pristigli autobusi puni srednjoškolaca željni pokazati što znaju i što su radili. Smisao LiDrana upravo i jesu učenici koje rijetko tko pita za mišljenje, a još rjeđe ih posluša, stoga je upravo ovo komentar iz pera (ili tipkovnice) jedne učenice i sudionice LiDraNa 2015. godine.

foto:srednja.hr

Izdvojeni članak

LiDraNo otkrio buduću kremu hrvatske kulture, umjetnosti i novinarstva

Sam LiDraNo funkcionira na način da se učenici natječu u nekoliko
kategorija: samostalni ili skupni scenski nastupi, novinarski članci,
školski list, radijske emisije i literarni rad. Niti u jednom dijelu
natjecanja, bilo to na školskoj, županijskoj ili državnoj razini, nema
poretka, već se samo iznose mišljenja i sugestivni komentari komisije.
Iako se nađu oni kojima to ne odgovara, jer to znači da se za
sudjelovanje na LiDraNu ne dobiju nikakvi bodovi za daljnje školovanje,
neki su bili iznenađeni i pohvalnicama koje smo dobili. Moramo biti
svjesni činjenice da u ocjenjivanju nečijeg spisateljskog ili glumačkog
rada ocjenjivači ne mogu biti objektivni. Sve što mi radimo i što
pripremimo za ovo umjetničko natjecanje bez natjecateljskog duha i jest
zapravo pucanj na tuđe osjećaje; svima nam je cilj ‘dotaknuti’ onoga
koji nas sluša, gleda, čita ili već nešto treće. A znamo i da se o
ukusima ne raspravlja – nečiji je jednostavno grozan.

Šalu na stranu,
ali upravo zbog te subjektivnosti ne može i ne bi trebao postojati
poredak na smotri LiDraNa. Ona je uostalom osmišljena i prezentirana kao
skup mladih nada Lijepe naše u različitim granama umjetnosti pisane i
izgovorene riječi. A takvom skupu ne bi pristajao natjecateljski duh,
već najljepša i najčišća sklapanja prijateljstava, razmjena ideja i
telefonskih brojeva.

Iako se smotra službeno održavala u Šibeniku, smještaj nam je bio udaljen od samoga grada. U Solaris Beach Resortu, gdje se sve održavalo, imali smo zbilja sve. Ponuda im je više nego raznolika, a ono što je nama najbitnije da su nam dali jest – sloboda. U tom su polju svi bili i više nego kolegijalni: nije postojalo ‘povečerje’, dopuštena su nam kasnonoćna okupljanja po sobama uz gitaru (ponekad i dvije), a kada smo postali prebučni, jednostavno su nas zamolili da se premjestimo – na plažu. Tu se nije isprsilo samo osoblje hotela, već i naši mentori čije sobe nisu bile osobito udaljene od naših. Poseban ‘shoutout’ definitivno ide kuharima i kuharicama hotela – svima će ostati u lijepom sjećanju.

Udaljenost između Šibenika i Solarisa nije nepremostiva, ali nije ni malena. I ona ne bi bila toliki problem – postoje taksi službe i autobusi – da nije postojao problem s vremenom. Organizacijski je naime sve teklo kao po špagi; za razliku od Hrvatskih željeznica, sve što je imalo svoj vremenski raspored ga je i poštivalo. Ali LiDraNo je mogao i trebao trajati dulje, i to iz više razloga nego što je sam posjet Šibeniku.

Osim što bi se dodavanjem još kojeg dana u trajanju LiDraNa mogao u raspored uvrstiti i skupni poludnevni izlet do Šibenika, u čemu bi uživali i učenici i mentori, mogli su rasteretiti obaveze i komisiji i nama. Program je započeo istog popodneva kada smo stigli i trajao do ručka na dan odlaska. Trodnevno trajanje smotre značilo je da će se mnoge aktivnosti održati istovremeno. Ergo, osobno sam bila spriječena pogledati skupne i pojedinačne scenske nastupe, jer sam u to vrijeme prisustvovala okruglom stolu literarnih radova, jer je to bilo područje u kojem sam se natjecala.

Popodnevnu radionicu našeg pisca kratkih priča Zorana Ferića mogli smo pohoditi samo mi iz literarne skupine, jer su ostali bili zauzeti svojim okruglim stolovima ili nastupima. Upravo tu radionicu smatram istovremenim velikim plusom i propustom – radionica je bila izvrsno odrađena i odlična je ideja to ubaciti u program, ali i među ostalim se učenicima mogao pronaći netko koga to zanima, a bio je spriječen sudjelovati.

foto:srednja.hr

Najveći propust ovogodišnje smotre nije nešto iz organizacijskog dijela, niti se tiče smještaja; radi se o sveopćoj medijskoj nezainteresiranosti. Jedan novinar s jednog portala namijenjenog upravo učenicima je prisustvovao čitavoj smotri. I tu se ne radi samo o zanemarivanju LiDraNa, nego uopće o zanemarivanju naše kulture kao prostora zanimanja medija. Koliko ćete često vidjeti prilog o mladim sportašima, a koliko o mladim piscima, pjesnicima i glumcima? Razlika je enormna. I upravo zato nam serije izgledaju poput vječne emisije ‘Krv nije voda‘. Bilo je na ovogodišnjem LiDraNu što za vidjeti i čuti – od recitala vječne poezije pune patetike do dramskih djela nakon kojih još tri dana poslije o njima razmišljate. Da to prikazuju na našim programima, možda nam društvo ne bi izgledalo ovako kako izgleda.

LiDraNo se završio u petak i nakon predugog puta kući možemo samo čekati da nam se dojmovi slegnu i krenuti u nove školske i životne pobjede. Mnogi će ostati u kontaktu, neke nećemo nikada više vidjeti, no prekrasne uspomene će nas pratiti, pa ako ne cijeli život, dok ne posenilimo. Nažalost neću prisustvovati idućem LiDraNu, moje je vrijeme za to isteklo, no nadam se da će ga svi pamtiti baš kao što ću ja pamtiti ovaj.

LiDraNo iz perspektive jedne učenice
Share via
Copy link
Powered by Social Snap