[Mišljenje učenika i studenata] Podijeljeni oko štrajka profesora
Prije tri dana (18. rujna), četiri sindikata iz sustava obrazovanja i znanosti su donijela odluku da će štrajkati i to od 25. rujna, što znači da toga dana u osnovnim i srednjim školama te na fakultetima nema nastave. Naime, neuspješni pregovori s Ministarstvom znanosti, obrazovanja i sporta oko povećanja plaća u prosvjeti uvjetovala su ovakav potez. Stoga smo odlučili pitati nekoliko učenika i studenata, kakvo je njihovo opće mišljenje o ovoj problematici, kao i da se izjasne podržavaju li prosvjede praćene štrajkom ili ne.
Obzirom da su u petak sindikati najavili prosvjed u školama i na fakultetima, koji bi trebao startati 25. rujna, odlučili smo pitati nekoliko studenata i učenika kakav je njihov stav o tome. Svoje mišljenje nam je dala studentica, koja je na učiteljskom smjeru na Fakultetu za odgojne
i obrazovne znanosti u Osijeku pa je dakle s više strane involvirana u priču, zatim predsjednik Nacionalnog vijeća učenika Karlo Horvat, Tin Puljić, odnedavno svjetski prvak u debati te student Fakulteta političkih znanosti i maturant VII. gimnazije, koji ima u svojoj obitelji profesora pa je osim ove opće, upoznat sa situacijom u kojoj se nalaze prosvjetari i s jedne osobnije strane.
Veća primanja stvaraju i donose i veću poslovnu motivaciju
– Podržavam štrajk svakako. Biti učitelj nije samo posao nego i poziv. To su ljudi koji ostave značajan trag u zivotima svojih učenika. Najčešće ucitelji budu uzor i imaju veći utjecaj na dijete i njegovo ponašanje i razmišljanje nego sami roditelji. Biti učitelj nije zanimanje koje se može raditi bez usavršavanja, konstantnog učenja te prilagođavanja novim uvjetima i problemima.
Na fakultetu stalno slušamo o važnosti usavršavanja i cjeloživotnog učenja, a kao u svemu, bitno da je čovjek motiviran. Učitelji su marginalizirani u društvu i definitivno potcijenjeni, a k tome im plaće nisu zadovoljavajuće s obzirom kakav odgovoran i važan posao rade. Svatko za svoje dijete želi izvrsnog učitelja, a takav učitelj mora raditi na svom učenju i napredovanju stalno.
Dakako to mu nije teško ako uistinu voli taj svoj posao, ali svakako je puno lakše ako ima i financijsku sigurnost i stabilnost primanja koja mu onda omogućuju da se profesionalno usavršava. Ne bih uspoređivala primanja s drugim zanimanjima, ali mislim da bi plaće trebale biti proporcionalne odgovornosti i težini koju posao nosi. Jedino što u našem društvu nitko ne uviđa koliko je važna uloga učitelja u životima svih generacija, a pogotovo ovih novih kada postaje sve teže odgojem i obrazovanjem, i u obitelji i školi, usaditi prave vrijednosti u te još neoblikovane osobe. A dodala bih još i da roditelji imaju sve manje vremena za svoju djecu, a onda bi se trebali zauzeti da barem ljudi koji provode s njihovom djecom nekad više vremena nego oni sami, budu privatno zadovoljni i motivirani kako bi mogli raditi svoj posao što bolje i kvalitetnije, opsežno nam svoje opservacije, a kako zaključujete i podršku štrajku iznosi Marijana Jozefčak, koja studira na učiteljskom smjeru Fakulteta za odgojne i obrazovne znanosti u Osijeku.
Na tragu njenog razmišljanja što se tiče argumenata, ali i podrške štrajku je i predsjednik Nacionalnog vijeća učenika Republike Hrvatske.
– Prije svega, smatram da hrvatski profesori puno rade, trude se nama učenicima što bolje objasne gradivo koje trebamo savladati i na tome im svaka čast. Smatram da bi se povećanjem plaća profesorima stvorila dodatna motivacija za što bolje objašnjavanje i prezentiranje gradiva koje je zadano kurikulumom.
Isto tako, više bi se trudili na dopunskim i dodatnim satima s učenicima individualno raditi i pomoći im da što bolje svladaju gradivo koje ne mogu svladati na satu ili da usavrše i dodatno prošire znanje sa sata. Prema tome, profesore bi svakako trebalo dodatno stimulirati i motivirati da ne posustaju u tome jer je to zaista ogroman rad, trud i odricanje.
Stoga, trebalo bi ih nagraditi da i dalje ustraju u tome. Ukoliko se sindikati u pregovorima s MZOS-om ne dogovore oko povećanja plaća, siguran sam da će poduzeti sve pravne mjere koje su im dostupne pa i štrajk. Profesori imaju moju potpunu podršku u svom radu i smatram da se trebaju boriti za svoj status, naglašava Karlo Horvat, učenik Gimnazije Daruvar i predsjednik Nacionalnog vijeća učenika RH.
Razumljivo je da bi profesori trebali imati veće plaće, ali štrajk ne podržavam
Ideju da bi se materijalni status prosvjetara trebao poboljšati naš sjajni debatant sa svjetskim zlatom Tin Puljić, ne dovodi u pitanje. No štrajk kao sredstvo postizanja tog cilja, ipak ne podržava.
– Da bi profesori trebali imati veće plaće je neupitno. Radi se o ljudima koji obavljaju posao odgoja i obrazovanja, to jest stvaranja budućih generacija koje na društvenoj, političkoj i ekonomskoj razini trebaju uzdržavati ovu državu i na njima je ogromna odgovornost. Ako pogledamo neke od najboljih obrazovnih sustava na svijetu, uvidjet ćemo da oni tu odgovornost zaista prepoznaju.
Uzmimo, na primjer, Finsku. Radi se o sustavu koji po svim vanjskim analizama, bilo PISA testovima ili čemu drugome, pokazuje iznimno dobre rezultate. U Finskoj profesori spadaju među najcjenjenije članove društva i imaju plaće prilično više od prosjeka. Slijedom toga, profesorski je posao cijenjen i tražen, obnašaju ga ljudi s izuzetno visokim kvalifikacijama i, što je najbitnije, izuzetno velikom motivacijom. Dakle, svakako je istina da naši profesori rade u uvjetima daleko lošijim od onih koje zaslužuju s obzirom na odgovornost koja im leži na leđima.
Što se štrajka tiče, mislim da je razumljivo da se profesori osjećaju zanemareno od strane Vlade i da žele da im se status poboljša, ali ipak ne mogu reći da podržavam taj štrajk. Razloga je više.
Prvi razlog je što štrajk naprosto neće biti efikasan u poboljšanju statusa profesora. Ovo je još jedan u nizu štrajkova prosvjetara zadnjih godina, i niti jedan nije urodio plodom niti doveo do značajne promjene, dakle očigledno se radi o obrascu koji ne funkcionira. Nadalje, treba se uzeti u obzir da nisu svi profesori okupljeni u jedan sindikat već u njih četiri, te da štrajk podržava, po zadnjim anketama, nešto manje od 70 posto prosvjetnih radnika – ovo znači da bilo kakav štrajk neće biti organizirana zajednička inicijativa svih ili velike većine radnika u prosvjeti i to značajno smanjuje efikasnost štrajka kao metode.
Drugi razlog je taj što je obustava rada u prosvjeti vrlo problematična sama po sebi – učenici tada gube od nastave, ti gubici se moraju krpati i nadoknađivati, poremećuje se satnica što otežava učenicima, a na kraju dana otežat će i samim profesorima da prenesu gradivo učinkovito i u potpunosti, što je, kao što sam već naglasio, uloga koju obrazovni sustav ima odgovornost obnašati.
U konačnici, profesori svakako trebaju dobiti veće plaće i bolje uvjete radi, ali štrajk je neefikasna i problematična metoda u postizanju tog cilja. Ono što je nužno je da se, pogotovo u predizborno vrijeme, pitanje obrazovanja počne kontinuirano nametati strankama kao važno predizborno pitanja; to jest da se na to pitanja kroz javne istupe i razne inicijative usmjeri pozornost i da se od njega učini pitanje na kojem se mogu gubiti ili dobivati izbori. To je metoda koja bi, po mojem mišljenju, mogla potaknuti temeljniju reformu unutar obrazovnog sustava. Sporadičnim štrajkovima koji nisu ni pod stijegom jednog sindikata niti ih podržava više od 70 posto prosvjetara neće se ništa postići, smatra brucoš FPZG-a Tin Puljić.
Profesorsko zanimanje je krvav posao
Luka naš četvrti sugovornik, također je imao dosta toga reći o položaju i financijskim (ne)prilikama prosvjetara. Naime, jednog takvog ima i u svojoj kući.
– Veliki problem s kojim se RH nosi je sustavno neulaganje u obrazovanje, krenuvši od najranijih dobi svi smo svjedoci toga da novaca u obrazovanju treba. Profesori se danas susreću s konstantnim omalovažavanjem i ukidanjem prava. Gledajući širu perspektivu, zašto bi netko radio posao u kojem on nema nikakav oblik zaštite, nikakve financijske koristi ili išta slično. Stvaramo sustav obrazovanja koji nikako ne može biti funkcionalan; profesori u razredima imaju enorman broj učenika, ogroman kurikulum koji rijetko koji profesor uspije obraditi, roditelje koji ih pritišću, plaće manje od prosjeka i tako dalje.
U trenutku tolikog nezadovoljstva dobivate nemotiviranog radnika koji neće davati svoj puni potencijal u budućnost naše zemlje, već će posao odrađivati kako bi dobio tu nedovoljnu naknadu. Iz iskustva svoje uže obitelji naučio sam kako je profesorsko zanimanje krvav posao koji nije nimalo cijenjen ni na kojoj razini. Bilo to u osnovnim školama kada profesori su ti koji su zaduženi za odgoj i usmjeravanje djece, srednjoj školi kada su tu da nas usmjere u životu i daju dovoljnu širinu znanja da odaberemo buduće zanimanje, do fakulteta kada vidimo da nismo ni svrstani među prvih 500 sveučilišta. Problem na koji se nailazi pri rješavanju tog problema je mišljenje da će obrazovni sustav neke druge zemlje biti jednako primjenjiv u Hrvatskoj, prvenstveno Skandinavske zemlje. Realnost je da njihov sustav odgovara samo njima ono što mi od njih možemo naučiti je da profesorsko zanimanje treba iznimno poštovati, u njega ulagati, usavršavati i kreirati profesora koji će biti dovoljno objektivan da mlade može naučiti kako funkcionirati u ovoj zemlji. Činjenica koju nitko ni ne spominje su i mirovine profesora, no očito taj problem nije u središtu interesa.
Slažem se s mišljenjem da je ekonomska situacija još uvijek teška i da treba proći još puno vremena da bi RH se oporavila od krize, no krivo je mišljenje da treba štedjeti na onom što gradi ovu zemlju, a to upravo jesu profesori. Kada motiviramo profesore i stvorimo krug u kojem će oni biti zadovoljni sa svojom pozicijom dobit ćemo i puno kvalitetniji obrazovni sustav, a cijena toga je povećati njihove plaće i nagraditi ih što razvijaju mlade, zaključuje svoje opsežno izlaganje maturant VII. gimnazije Luka Ignac.
