Pretraga

‘Nasilje nije rješenje’ u pismu poručila 20-godišnja Sarajka

A- A+

Neimaština, jad, bijeda je dosegla neizdrživu kotu u susjednoj Bosni i Hercegovini, što pokazuju eskalacije nereda od Tuzle, Zenice, preko Sarajeva do Mostara. Posvuda su se jučer odvijale nemile scene, paljenja, razbijanja te sukoba prosvjednika i policije. Nekolicina medija u BiH pa i u okolnim zemljama su podržali ovakav radikalan obračun s vladajućom elitom. Stoga čudi trezvenost i pacifizam koji je u svome pismu o neredima iskazala 20-godišnja studentica iz Sarajeva Smirna Kulenović.

Screenshot: You Tube

Obračuni prosvjednika i policiji u Bosni i Hercegovini, isprva započeti u Tuzli, obišli su svijet. Nedugo nakon Ukrajine i tamošnjih socijalnih nemira, eskalacija nezadovoljstva naroda došla nam je u susjedstvo. Naravno među zagovornicima zdravih i pozitivnih ideja promjene, na ulice se uvijek ‘upetlja’ skupina piromana, huligana, kradljivaca i sličnih devijantnih tipova ljudi. Protiv takvih se usprotivila 20-godišnja Sarajka znakovitog imena Smirna Kulenović, koja je bila razočarana i uplašena jučerašnjim izgledom svoga, ne tako davno razrušenog grada. Njeno pismo, objavljeno na portalu Radiosarajevo.ba prenosimo u cijelosti. Smirna je studentica i svjesna je da mnogo toga ne štima, ali smatra da je krivi način odabran za promjene, a k tomu još u nasilju prednjače njezini vršnjaci.

Izdvojeni članak

Studentica teologije uputila pismo javnosti, zabrinuta ‘protuhrvatstvom’ vlasti

Nisam vidjela kako je izgledao moj grad 1992. godine jer sam rođena 1994.

Vidjeti kako gori dio mog grada danas, najgori je prizor koji sam ikada vidjela. Vidjeti kako gore auta, zgrade, kiosci, kako nevini ljudi hodaju ulicama krvavi jer su pokušali da se protive nasilju – boli me i osjećam se bespomoćno. Šta se promijenilo za ovih 20 godina u našem mentalitetu? Šta se promijenilo u neodoljivoj želji za nasiljem, ubijanjem i uništenjem? Šta smo mi, mladi, naučili iz “grešaka” naših prethodnika koji su palili i ubijali tada?

Rekli smo “nek’ se nikad ne ponovi”. Nije nam dovoljno što su nas ubijali nedavno, pa smo digli ruku sami na sebe danas? Zapalimo svoj grad, ubijmo jedni druge, i stvari će biti bolje. Imat ćemo plaće i godišnje odmore.

Izdvojeni članak

Pismo razočaranog studenta: U domu na Savi netko vrši veliku nuždu u tuš kabinu

Pišem ovo jer sam ljuta i povrijeđena. Prvenstveno jer vidim svoje prijatelje na ulici kako pale i uništavaju svoj grad, moj grad, kako udaraju i vrijeđaju svoje sugrađane. Gledam u svoje vršnjake i pitam se – kakva nas budućnost čeka? Danas su ulicama Sarajeva najviše rana nanijeli moji vršnjaci.

Ako je itko trebao da zna za mir, ako je itko trebao da gradi mir – onda smo to mi, rođeni u ratu. Sretna sam što sam rođena, sretna sam što je ljubav pobijedila rat, što se ispod granata koje su padale na Sarajevo ipak rađao život.

Zašto onda u miru na tu ljubav zaboravljamo? Zašto dižemo ruku jedni na druge, zašto svoj grad koji još uvijek plače od prethodnih rana, ponovo ranjavamo i uništavamo?

Dragi vršnjaci, molim vas za mir. Molim vas da ne pravimo iste greške ponovo. I ja sam ugrožena kao i vi, i ja sam student, i ja želim promjene. Ali promjene ka kojima sada idemo nisu promjene koje će nam donijeti dobro. Možemo samo, za 20 godina, sjediti na ruševinama i pepelu nečega što se nekada zvalo Sarajevo. Baš kao i danas.

“Blago ovoj zemlji, kakvu mladost ima”, rekao je jednom davno Drug Tito.

‘Nasilje nije rješenje’ u pismu poručila 20-godišnja Sarajka
Share via
Copy link
Powered by Social Snap