Natječaji kasne, skupu opremu plaćaju roditelji: Pred slijepim učenicima su brojne prepreke
Slijepi učenici suočavaju se s nizom problema u obrazovanju, a za praćenje nastave potrebni su im adaptirani udžbenici i skupa oprema. Iako Ministarstvo obrazovanja raspisuje natječaje za adaptaciju udžbenika oni često kasne, a roditelji se moraju pobrinuti za nabavku naprednije opreme. O temi smo razgovarali s predsjednikom Udruženja za unapređivanje obrazovanja slijepih i slabovidnih osoba Zoranom Rogićem.
Slijepe osobe na nastavi koriste e-bilježnice | Foto: Unsplash
Svakog 15. listopada obilježava se Međunarodni dan bijelog štapa, odnosno svjetski dan slijepih osoba. HZJZ navodi da je u Hrvatskoj registrirano ukupno 22.765 osoba s invaliditetom zbog oštećenja vida, što čini prevalenciju od približno šest na 1.000 stanovnika, od čega 13.330 osoba ima dijagnozu sljepoće i slabovidnosti.
Slijepe osobe svakodnevno prolaze kroz brojne izazove, a jedan od njih je i obrazovanje. O preprekama i problemima s kojima se slijepe osobe suočavaju u školstvu, razgovarali smo s predsjednikom Udruženja za unapređivanje obrazovanja slijepih i slabovidnih osoba Zoranom Rogićem, pravnikom, koji je i sam slijepa osoba.
Zoran Rogić | Foto: LinkedIn
Natječaji za adaptaciju udžbenika često kasne
Rogić nam objašnjava da u Hrvatskoj postoje dva oblika obrazovanja slijepih osoba. Prvi je integrirana nastava, u kojem slijepa osoba pohađa redovnu školu. Ovaj oblik koristi većina slijepih osoba. Manji broj, oni s dodatnim teškoćama, pohađaju Centar za odgoj i obrazovanje ‘Vinko Bek’, koji ovog tjedna slavi 130. rođendan.
– Slijepe osobe su dužne pohađati nastavu kao i sva druga djeca i to po istom programu. Koriste se istim udžbenicima, koji su na brajici ili u digitalnom obliku. Upravo su ti udžbenici jedan od najvećih problema s kojima se slijepi učenici susreću, jer se moraju adaptirati, što ne znači da se samo pusti na brajični printer, jer su prepuni grafika i slika, i korišteni su različiti fontovi. Sve se to mora prilagoditi slijepim osobama, opisati ilustracije. Tablice morate prilagoditi da budu pristupačne, mora ih se preformulirati kako biste ih mogli prezentirati na A4 brajičnoj stranici, za što je potrebno razumijevanje gradiva udžbenika i prikazati ga na sistematičan način u digitalnom izdanju, priča nam Rogić.
Još jedan problem za slijepe učenike predstavlja i to što zadatke ne mogu jednostavno nadopuniti u radnoj bilježnici, već im je za to potreban drugi uređaj. Rogić navodi da na adaptaciji udžbenika radi četiri do pet udruga za potrebe osnovnih i srednjih škola te da se njihova izrada financira s pomoću natječaja Ministarstva obrazovanja. Međutim upozorava da natječaji nekad kasne, zbog sredstva ne mogu osigurati na vrijeme, pa udžbenici do učenika nekad dolaze nakon početka godine.
Kvalitetna oprema može biti skuplja od 10 tisuća eura
Slijepim učenicima za kvalitetno obrazovanje potrebna je i dodatna oprema. Mehanički pisači strojevi dodjeljuju se preko HZZO-a, no Rogić nam pojašnjava da su oni ekvivalent olovke, odnosno omogućuju samo pisanje, dok se djeca u školama danas koriste i drugim alatima, poput računala, tableta i interneta.
– Da bi slijepa osoba mogla pratiti nastavu na približno isti način, mora imati prijenosno računalo s čitačem ekrana i govornim sintetizatorom, a u boljim varijantama i elektroničku bilježnicu s govornim izlazom. HZZO financira za potrebe učenika elektroničku bilježnicu svakih sedam godina, one su na OS-u Android, no on se jako često mijenja, tako da u biti razdoblje od sedam godina je predugo. Tu se dogodi više nadogradnji, pojave se nove aplikacije, a i uređaji su podložni trošenju i kvarovima, priča Rogić.
E-bilježnice koje koriste slijepe osobe su prilično skupe, najjeftinije od 3.000 eura, a najskuplje i više od deset tisuća eura, a zapravo su ekvivalent mobitela kojeg se uz pretplatu može nabaviti za sto eura. Međutim, kako kaže Rogić, nabavljanje kvalitetnije opreme pada na roditelje, odnosno u nekim slučajevima na donatore.
‘Slijepe osobe percipiraju svijet od detalja prema općenitome’
Jedna stavka su i asistenti u nastavi, kojih u pravilu ima dovoljno, no Rogić smatra da nisu dovoljno plaćeni. Posebno smatra da bi više trebalo platite asistente u centru ‘Vinko Bek’, kojeg financira Ministarstvo obrazovanja. Kaže da ti asistenti rade s učenicima koji uz sljepoći imaju i druga oštećenja, nekad i mentalna, pa je njihov posao zahtjevniji od asistenata koji rade u običnim školama, a koji većinom imaju veću satnicu.
Pitali smo gospodina Rogića kako nastavnici i učenici mogu pomoći slijepim kolegama, a on kaže da senzibilizacija zapravo igra važnu ulogu. Udruženje provodi radionice po srednjim, a druge udruge i po osnovnim školama. Djeluju i u razredima i školama gdje nema slijepih učenika, jer je bitno upoznati svu djecu kako mogu pomoći slijepim osobama.
– Bilo da su u školi, na ulici ili javnom prometu. Da znaju kako im ponuditi pomoć i kako im pomoći. Učimo ih kako slijepe osobe dobivaju informacije korištenjem informatičke tehnologije, upoznajemo ih s uređajima koje slijepe osobe koriste u obrazovanju. Za nekoliko sati ne možete nekog baš previše naučiti, ali značajno je da se nastavnicima objasni kako slijepim osobama predočiti predmet koji se obrađuje u nastavi, jer slijepe osobe za razliku od osoba koje vide, percipiraju svijet od detalja prema općenitome, priča nam sugovornik.
Pohvalna inicijativa je na žalost ukinuta
Objašnjava da slijepa osoba koja dotakne zid, ne zna odmah je li riječ o ogradi, kući ili crkvi. Naglašava da su zato u nastavi posebno korisni 3D modeli, jer ih slijepi učenici mogu opipati i staviti u kontekst s temom koja se obrađuje. Za kraj Rogić kaže da u sustavu nema većih propusta, ali da uvijek ima situacija kad neki profesori nisu skloni raditi sa slijepim učenicima. Također nisu svi udžbenici adaptirani za slijepe osobe, a nastavnici zadržavaju pravo koristiti odobreni udžbenik po želji, pa neki inzistiraju na korištenju neadaptiranog udžbenika, što je problem za slijepe učenike. Najveći problem je nabavka udžbenika i opreme, a Rogić upozorava da je ukinuta inicijativa koju smatra veoma pohvalnom.
– Kad se uvela informatika kao obavezan predmet od petog do osmog razreda, pokrenuli smo inicijativu putem koje je škola učenicima trebala osigurati tablete, jedne godine su i slijepim učenicima dodijelili potrebnu opremu, međutim kasnije je inicijativa zamrla. Nažalost, nabavka kvalitetnije opreme ostaje na roditeljima, zaključuje naš sugovornik.
