Pretraga

Odijelo prave mjere treba pronaći u državi u kojoj živiš

A- A+

Nakon brojnih priprema i najava, hvaljenja, lamentacija i govora koji su nam se činili kao preuveličavanja, u našu je knjižnicu 7. studenog 2014. napokon stigao Roman Simić Bodrožić. Tribina je započela u nevjerojatno opuštenom ozračju, nakon što je profesor Pamuković riješio baš sve detalje s tehnikom live-streaminga, a sva raspoloživa mjesta u knjižnici bila popunjena. I ubrzo smo shvatili da je svaka riječ hvale – bila realna


Izdvojeni članak

LiDraNo iz perspektive jedne učenice

Gromoglasni pljesak označio je početak tribine koju je vodila profesorica Henrieta Barbarić. Razgovor je započela prepričavanjem anegdote koju je nekoliko dana prije Romanovog dolaska čula od jedne profesorice iz škole. Dotična ju je pitala: Roman? Roman Simić? Cjah, pa on je studirao sa mnom! Viđala sam ga po hodnicima. Mlad, zgodan, kovrčave kose, još k tome i pjesnik! Sve su cure bile lude za njim! Roman je vrlo skromno odgovorio: – Zašto ja to tada nisam znao?! – te započeo govoriti o počecima svoga bavljenja književnošću.

Zadarski dom JNA raspisao je natječaj za mlade pjesnike. Roman je napisao pjesmu koju bi dosad već i zaboravio da ga na nju stalno ne podsjeća njegova zlobna i okrutna sestra za koju se nada da ovo nikada neće čitati. Ona na svim zabavama na kojima se čovjek može pošteno obrukati ako nešto napravi pogrešno, u sitne noćne sate, kada veselje već splašnjava, recitira tu njegovu pjesmu i uništi ga. Ali, bilo kako bilo, Roman je pobijedio i – nekoliko puta zamahnuo krilima poezije prije no što je počeo pisati prozu.

Roman koji piše kratke priče

Ono što nas je sve najviše zanimalo jednaje vrlo uočljiva kontradiktornost u Romanovom životu. Njegovo ime također je opća imenica kojom se označava književna vrsta, no ne ona koju on piše. To je neko prokletstvo, odgovorio nam je, ako vas roditelji žele usositi, daju vam ime koje nikada u životu nećete dostići. I tako ja još nisam ni primirisao tom romanu…

No ne bismo se u potpunosti složili s njegovom izjavom. Romanove su priče sve, samo ne kratke. Primjerice, Diomedove ptice, koja govori o prijateljstvu, braku i ljubavi, proteže se na čak 33 stranice! Kako onda odluči gdje će staviti točku? Svidjela nam se usporedba pisanja s trčanjem: pisanje romana je trčanje maratona, a kratke priče staze na 50 metara. Kada dođe do 50 metara, Roman jednostavno stane – i roman se ne napiše.

Njegove tri zbirke priča, Mjesto na kojem ćemo provesti noć, U što se zaljubljujemo i Nahrani me, vrlo su smisleno povezane, kao da prikazujunjegov prolazakkroz život. Od teških, ratnih godina, preko prvog zaljubljivanja do roditeljstva. Osobito je zanimljivo što i razmak u stvarnosti između objavljivanja tih zbirki odgovara godinama lika u njegovoj fikciji koji se provlači kroz sve priče.

Prva zbirka objavljena je 2000. godine, a započeo ju je pisati 1995. godine, dok se rat još intenzivno osjećao u svim segmentima ljudskoga života, kada Hrvatska i nije bila tako lijepo mjesto za življenje. Nije se osjećao ugodno zbog prisutnosti tuge, razaranja i destrukcije svake vrste, a ti su ga osjećaji mučili do te mjere da je odlučio pisati o njima. Ali o tom svijetu nije mogao pisati izravno, nego ga je morao dramatizirati kroz nekakav drugi prostor koji je stvoren od lektire koja mu je bila dostupna.

Svoj elementarni strah, da nije u stanju komunicirati sa svijetom oko sebe, htio je oživjeti u tom svijetu da bi ga mogao podnijeti. Htio je pisati o intimnim odnosima jer mu se činilo da oko njega nema tih odnosa i da se ne može osloniti na odnose do kojih je njemu stalo, kao što su ljubav i povjerenje. Iako je postojala jaka prozna matica koja je u to vrijeme određivala kakvi tekstovi trebaju biti, a u čije se kriterije njegove priče nisu uklapale, Mjesto na kojem ćemo provesti noćdošlo je u finale nekih tadašnjih natječaja.Djelo je odudaralo od tadašnje tematike ljubavi prema domovini i žrtvovanja za dobrobit domovine.

U sebi sam pronašao mržnju

Osnovna kritika zbirke odnosila se na činjenicu da djelo ne govori o Hrvatskoj, odnosno nije to činilo na onaj način na koji su to drugi, oni koji su sjedili u žirijima, očekivali.Zašto, kada čitam, npr., Tolkiena, osjećam da taj Tolkien priča o mom svijetu? Bez obzira što on pričaogoblinima ili orcima, on se tiče mene. I mislim da nitko nema pravo govoriti piscu na kojibi način trebao pisati. Nema tog političara, te instance i tog autoriteta kojipiscu mogu reći Država je važnija od tebe i od onoga što ti osjećaš. A ja sam u sebi pronašao mržnju. To je bila emocija koju nikada prije u sebi nisam susreo. I zato me bilo strah pisati izravno o događajima i ljudima oko sebe. Bilo me strah, jer sam susreo taj osjećaj u sebi.

Pisati je za Romana značilo činiti sebe boljim čovjekom i činitisvijet boljim mjestom. Uvidio je da je njemu najvažnija stvar na svijetu, a to je ljubav, u Hrvatskoj skršena, i da je ta skršenost onaj dio atmosfere koji je zemlja upila poslije rata. Ljudi su se u vremenu izdavanja njegove prve knjige pravili da je sve u redu, dok je on sam osjećao da je Hrvatska još uvijek u ratu. Ti su ljudi zaboravili voljeti, njima je najbolji osjećaj na svijetu bio razbiti nekoga, natjecali su se tko će više mrziti drugoga. Možda nisu to činili svjesno, možda si nisu rekli to mi je najbolji osjećaj na svijetu, ali tako su živjeli. Osjetio je da nam se kao društvu dogodila jedna ogromna katastrofa. Nebo mi je palo na glavu, verbalizirao je Roman Simić Bodrožić osjećaj koji ga je uhvatio u srednjoj školi kada je rat započeo. Došao je kući, a u dvorištu mu je eksplodirala bomba. No gore od željezne bombe u njegovu dvorištu bile su nevidljive bombe koje su eksplodirale među ljudima koje je volio. Kada je osjetio tu katastrofu, cijeli taj spektar negativnih osjećaja, krenuvši od mržnje, odlučio je svoju iduću knjigu napisati na drugačiji način.

Nikada nemojte znati ništa o svojem životu

Njegovo djelo U što se zaljubljujemoneka je vrsta blizanca djelu Mjesto na kojem ćemo provesti noć. Želio je odgovoriti si na pitanje što voli, koga voli, na koji način voli. Bez ikakve projekcije kakav će njegov život biti, ili kakav njegov život jest, pisao je knjige tako da sebi objasni što živi ili mjesto na kojemu živi. U Hrvatskoj je osjećao da je speštan, da je zgnježđen pa je odlučio otputovati u Španjolsku. I tek je tamo, u dalekoj zemlji, osjetio što znači udahnuti punim plućima.

Shvatio je da postoje ljudi koji te ne gledaju preko nišana. Ali svaki put kada bi se vratio, opet je morao navući ono isto odijelo za tri broja manje, zbog kojega se morao usukati, pristati na činjenicu da je manji – i stalno iznova kapitulirati. No zrak koji je udahnuo izvan Hrvatske donio mu je vrijedno spoznanje da sloboda nije vani, već u njemu samom. Odijelo prave mjere treba pronaći u Hrvatskoj, na mjestu na kojem živiš. Kada je to pojmio, znao je da može pisati o skršenoj ljubavi, o ljubavi koja nije dobra, i pokušati je reanimirati. Jednom je rečenicom u potpunosti opisao svoje djelo: Sve što volimo daje nam važnu informaciju o tome tko smo.

Ljubavi u njegovim pričama nikada nisu lijepe, ružičaste niti idilične poput onih na koje smo navikli u američkim filmovima. Zato jer pisanje nije ugodna zabava za petak navečer, zato jer teme o kojima piše često u njemu bude tjeskobu, u tim je ljubavima uvijek neki lom. Ali upravo zato pruža neviđeno zadovoljstvo kadaosjeti da priča nešto radi. Moram znati da je svijet drugačiji nakon moje priče, za mene, a onda mogu vjerovati da je i za nekoga drugoga.Književnost je pročišćenje koje svijet oko tebe čini boljim mjestom.

Svojim pričama Roman mijenja svoj svijet, svijet dijelom kojega smo postali otvorivši stranice njegove knjige, i čini ga ljepšim mjestom – i za nas.

Članak je prezentiran na LiDraNo 2015 u kategoriji samostalnih
novinarskih radova pod mentorstvom profesorice Henriete Barbarić. Eugenija Prša je učenica Prirodoslovne škole Vladimira Preloga iz Zagreba.

Share via
Copy link
Powered by Social Snap