Priče naših učenika o bullyingu: ‘U razredu su mi se rugali, a profesori su im se pridružili’
Posljednjih tjedana svjedočimo užasavajućim slučajevima vršnjačkog nasilja među učenicima, od fizičkog napada desetorice učenika na jednoga u Biogradu na Moru, do slučaja iz OŠ dr. Mate Demarina u Medulinu gdje je morala intervenirati hitna i policija. I dok je vjerojatno velika većina nas prošla kroz neku vrstu bullyinga tijekom školovanja, bilo da je riječ o verbalnom, fizičkom ili onome preko društvenih mreža, postavlja se pitanje može li se u školskom sustavu po tom pitanju napraviti nešto bolje? To pitanje smo pitali i naše čitatelje, odnosno učenike, ali i bivše učenike koji su nam ispričali što su sve prolazili u školi i kakve je to posljedice na njima ostavilo.
Foto: Pixabay
‘Škola u mom slučaju nije poduzela ništa’, ‘Profesori su ignorirali verbalni bullying ili su mi se rugali s ostalim učenicima’, ‘Moja škola verbalno nasilje ne smatra dovoljnim da reagiraju’, samo su neke od situacija naših čitatelja, mahom učenika, koji su nam se javili i ispričali svoje priče o vršnjačkom nasilju koje su doživljavali u školama i koje, kažu, oko toga nisu puno ili uopće ništa poduzele.
Bullying u školama – što treba mijenjati?
Iako nitko od učenika koji su nam se javili nije doživio fizičko nasilje, kao što su to bili slučajevima kojima svjedočimo posljednjih tjedana, od fizičkog napada desetorice učenika na jednoga u Biogradu na Moru, do OŠ dr. Mate Demarina u Medulinu gdje je morala intervenirati hitna i policija, verbalno nasilje i bullying preko društvenih mreža itekako su im ostavile posljedice.
Isto tako, fizičkom nasilju često prethodi i verbalno nasilje ili preko društvenih mreža, a ako se o tome ne priča, vrlo brzo i neočekivano može eskalirati u fizički obračun koji na kraju završi na naslovnicama. U nastavku stoga donosimo anonimne ispovijesti učenika koje, srećom, nije obilježio fizički bullying, a učenici su nam otkrili i kako neke metode koje škole najčešće koriste, poput ‘prisilne isprike’ nasilnika prema žrtvi, ne funkcioniraju te su ponudili neka svoja rješenja.
Priča #1: ‘Prije spavanja sam plakala i omalovažavala sebe zbog onoga što su mi govorili’
Prvi put sam se s bullyingom susrela u osnovnoj školi u 7. razredu. Naime, imali smo razrednu WhatsApp grupu gdje su bila prisutna razno razna vrijeđanja mene i moga brata kao i još par učenika. Spletom okolnosti razrednica je saznala za tu grupu i sve pročitala. Razrednica je sazvala roditeljski i došli su i učenici te je pokazala što su sve učenici pisali, ali je nažalost sakrila tko je što napisao. Nakon roditeljskog išla sam kod pedagogice porazgovarati i to je bilo samo jednom nakon čega je ta priča stala. Naravno da to nije bilo dovoljno i po mojem mišljenju, moja škola konkretno u mojoj situaciji nije poduzela ništa.
Na nastavi nikada nismo baš pričali o nasilju jer su se svi pravili fini i dobrice, a mislim da se u mojoj školi učenici vrlo često susreću s bullyingom iako se o tome toliko ne priča jer učenici, kao što sam i ja, šute o tome. Isto tako, mislim da bullying jako puno utječe na mentalno zdravlje učenika jer ja sam znala prije spavanja plakati i omalovažavati sebe zbog riječi upućenih meni. Smatram da s djecom koja baš i nisu prihvaćena u društvu svakako treba razgovarati.
‘Nikada ne bih natjerala nekoga da se ispriča ako on to ne želi’
Da sam ja nastavnik ili pedagog, svakako bih razgovarala i pokušala nešto riješiti, ispitati ih zašto su imali potrebu to reći ili napraviti, rekla bih roditeljima da razgovaraju sa svojom djecom. Nikada ne bih natjerala nekoga da se ispriča ako on to ne želi jer to nema smisla. To je lažna isprika koja je rečena tek tako, a ne iz srca. Upravo se meni to dogodilo, dečko koji me vrijeđao na nagovor oca došao mi se ispričati, ja nisam prihvatila ispriku.
Dragi učenici koji ste žrtve bullyinga, nikada nemojte sebe omalovažavati i uspoređivati s drugima i nikada nemojte misliti da ste sami i da ste manje vrijedni. Vrjedniji ste od njih jer oni svoje slabosti i ljutnju iskaljuju na drugima. A vi, dragi bullyji, samo ću vam reći da ne želim da se nađete u situaciji da vi budete žrtve jer tek ćete onda shvatiti što ste napravili.
Priča #2: ‘Rugali su mi se i tijekom nastave, a neki profesori bi se čak pridružili tom ruganju’
Prvi put sam se susrela s bullyingom u osnovnoj školi, iako bih to više pripisala nezrelosti i dječjim zafrkavanjem jer se radilo samo o nekakvom dobacivanju i ruganju. Međutim u srednjoj školi je to bilo mnogo ružnije, pohađala sam školu u drugom gradu i naravno da je bilo ruganja mom drugačijem naglasku i dijalektu, podrugljivo imitiranje mog govora, primitivne šale na račun mjesta odakle dolazim… Također bi uzimali moje stvari i skrivali ih dok bih ja izašla iz učionice, na primjer torbu u kojoj mi je novac i osobne stvari su mi jednom ostavili na vanjskoj strani prozora, a učionica se nalazila na trećem katu, dok je najgore bilo seksualno uznemiravanje, bar bih to tako nazvala, gdje su moje muške kolege opisivale što bi mi radili i kako, komentirali bi kakva bih ja bila… Uglavnom, bilo je strašno.
Iako ne mogu reći koliko često se učenici moje škole susreću s bullyingom, ali mogu reći da svatko tko malo odskače, bilo po porijeklu, osobnosti ili bilo čemu drugome, postaje meta bullyinga. Iskreno, mislim da škola ne poduzima previše što se toga tiče, rugali su mi se i tijekom nastave kad je prisutan profesor, neki profesori bi čuli što dobacuju pa bi se pravili da ne čuju jer ‘ih se to ne tiče’, a neki bi se čak pridružili tom ruganju. Kada je bilo usmeno ispitivanje, rekla sam nešto pogrešno i kolega mi se počeo rugati, a profesorica umjesto da ga opomene, ona mu se pridružila i smijala mi se u lice. Možda bi škola i poduzela nešto da je fizičko zlostavljanje u pitanju, ali svako drugo zlostavljanje se očito ne smatra dovoljno ozbiljnim jer smo mi ‘samo djeca’.
‘Prisiljen si naviknuti se i ne dopustiti da te to previše dira, to je jedini način da se nosiš s tim’
Na nastavi smo razgovarali o bullyingu, ali uvijek općenito, kao da se ne događa u našoj školi, razgovaralo se samo da se može reći da se razgovaralo. Nažalost, prisiljen si naviknuti se i ne dopustiti da te to previše dira, to je jedini način da se nosiš s tim, da im ne pridaješ svoju pažnju. A da sam profesor ili razrednik u školi, ne bih tjerala učenike da pred drugim učenicima govore o svojim osobnim problemima kao i o zlostavljanju jer što im više otkrivaš o sebi, oni imaju više materijala, također se ne možeš iskreno otvoriti pred 30 ljudi među kojima su i oni koji te zlostavljaju, to apsolutno ne ide, a mi smo imali slične radionice koje su trebale biti od pomoći, a samo to nisu bile. Također bih reagirala na nasilje kad bih ga vidjela, ne bih to ignorirala nego bih kaznila osobu koja s tim započinje, razgovarala s roditeljima tog učenika, nastojala uvjeriti učenike da se mogu obratiti meni kao profesoru ili školskom psihologu ako ih nešto muči, svakako bih im dala do znanja da nisu sami i da mi se mogu obratiti u vezi svega.
Za kraj želim poslati poruku žrtvama nasilja, a to je da nisu sami i da nisu manje vrijedni ako ih netko tretira kao da jesu. Nije važno mišljenje drugih ljudi, važno je da smo zadovoljni sami sa sobom onakvi kakvi jesmo, i kad smo iznutra sretni nikakav nasilnik nas ne može slomiti. A nasilnicima mogu samo reći da, ako nastave tako u životu, mogu samo biti duboko nesretni i nezadovoljni sami sa sobom, jer kad si stvorio mir sa samim sobom, nemaš potrebu nikoga uznemiravati da bi se osjećao bolje u vezi sebe.
Priča #3: ‘Poludjela sam jer mi nitko nije htio pomoći. Bila sam doslovno sama’
Proživljavala sam bullying od 1. do 6. razreda. Kao maloj, čeljust mi je bila više izraženija i zubi mi nisu pravilno rasli pa su mi bili vani dva gornja zuba kao kod zeca. Kad sam krenula u školu naravno, to su ljudi vidjeli i bila sam jedina u razredu koja to imam. Počela su pogrdna imena, poput zec (što mi je sad slatko i želim te zube natrag), izbočena vjeverica itd. Mada je to sve neozbiljno zvučalo jer je to bilo u prvom i drugom razredu, i dalje me to kao dijete pogađalo moji roditelji su mislili da će to prestati jer je to dječje, ali nije nego se nastavilo i u trećem i četvrtom razredu.
Podmetali su mi noge, a kada sam krenula u peti razred, jer živim u malenom mjestu gdje su samo razredi od prvog do četvrtog pa smo se morali prebacivati u drugu školu obližnjeg grada, onda sam ušla u novo okruženje i krenule su nove sprdnje na račun mojih zubi. Ne ide mi matematika, znači s njom sam na debelo VI i jedan dečko se zaderao: ‘Profesorice, zeko nije pojeo mrkvu pa ne može riješiti jednadžbu’. Kasnije kad sam saznala da je mrkva za oči, a ne za mozak shvatila sam da on ima problem, a ne ja.
‘Oprostila sam tim ljudima i sad smo si super’
Napokon u šestom razredu sam dobila mobilni aparatić koji se stavlja samo preko noći, vidio se napredak i ljudi su počeli biti malo bolji prema meni. Iako je to na mene ostavilo velike posljedice da sam čak počela izmišljati neke događaje, drugim riječima poludjela sam jer mi nitko nije htio pomoći, bila sam doslovno sama. Oprostila sam tim ljudima i sad smo si super. Jer od svađe i mržnje ostaje zlo, zato sam probala pokazati ljubav jer onda dobiješ prijateljstvo i razumijevanje.
Želim reći svim ljudima koji proživljavaju bilo kakav oblik nasilja bio vršnjački, cyberbullying… Budite svoji. Ni ti ljudi koji vam to rade, tko zna što proživljavaju doma, i oni su nesavršeni kao i svi mi, a postoji jedna mala, ali značajna razlika – oni nisu svjesni da je u nesavršenosti baš ta savršenost, jer svi mi smo posebni baš zato što smo različiti. I vrijediš više nego što misliš.
Priča #4: ‘Ovakvim kaznama se ne postiže ništa’
Prvi put sam se s bullyingom susrela u osnovnoj školi, u drugom razredu i sve je krenulo vrijeđanjem zbog izgleda, ocjena i hobija, najviše zato što sam voljela čitati. Doživjela sam i fizičko i verbalno nasilje, zlostavljanje preko društvenih mreža i seksualno zlostavljanje. Mislim da se učenici u mojoj školi često susreću s bullyingom, ali na nekoj suptilnijoj razini nego što se to događa u osnovnim školama.
Smatram da moja škola bullying shvaća poprilično ozbiljno, poduzimaju se mjere za prijavljene učenike ovisno o situaciji te pružaju podršku žrtvama. Mislim da čine dovoljno i da provode mjere protiv bullyinga, ali i da pruže stručnu podršku žrtvama. Na gotovo svakom satu razrednika se suptilno provodi tema vršnjačkog nasilja, ali osobito se obrati pozornost kada se nešto konkretno dogodi.
‘Biti žrtva nasilja nije nimalo lako, ali zapamtite – niste sami!’
Mislim da bullying jako utječe na mentalno zdravlje učenika i da može ostaviti ozbiljne posljedice na žrtvu nasilja te da je velika vjerojatnost da će razviti neku vrstu poremećaja (depresija, anksioznost, poremećaji u prehrani,…). A ‘kazne’ koji dobivaju nasilnici, mislim da se ne postižu ništa. Sve mjere bi trebali biti poduzete ovisno o situaciji, ali to se ne bi trebalo gurati pod tepih i poslije prisilne isprike sve zaboraviti.
Žrtvama vršnjačkog nasilja želim poručiti – niste krivi. Nasilje se nikako ne može i ne bi trebalo pravdati. Nemojte se bojati tražiti pomoć i ostanite snažni. Obratite se ljudima koje volite i podijelite taj teret s njima. Biti žrtva nasilja nije nimalo lako. Zapamtite, niste sami!
