Psihologinja o eskalaciji nasilja: Mladi se priključuju nasilnim skupinama jer žele negdje pripadati
Dva napada na učenike u Zagrebu u jednom tjednu. Spriječena masovna tučnjava između učenika u Splitu. Ovi slučajevi dogodili su se u razmaku od samo nekoliko dana. Akteri su bili maloljetnici, odnosno učenici. Slučajevi vršnjačkog nasilja koje se događa u školama često niti ne dospiju u javnost. Događa li se svojevrsna eskalacija nasilja među mladima, ako da zašto do toga dolazi i kako tome stati na kraj, razgovarali smo sa psihologinjom Mirjanom Nazor.
Maskirani huligani u pozadini, psihologinja Mirjana Nazor u izdvojenom okviru | Foto: Canva, privatna arhiva
Nasilja je, nažalost, uvijek bilo među ljudima. Kako odraslima, tako i među djecom. No, nije uvijek bilo toliko publike. Zahvaljujući mobitelima i društvenim mrežama netko može u roku od par minuta postati viralan, odnosno slavan i popularan ako objavi snimku tučnjave ili nekog drugog oblika nasilja.
Je li ta popularnost bila cilj napadača na učenike u Zagrebu koji su došli na Interliber, kao i dogovorene tučnjave između učenika iz Splita? Jesu li mladi, ali i odrasli, kao online publika postali neosjetljivi na takav sadržaj? Jesu li ovi slučajevi samo uvertira u nešto puno gore što nas tek čeka? O tome smo pričali sa psihologinjom Mirjanom Nazor, inače umirovljenom izvanrednom profesoricom Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Splitu.
– U Zagrebu su napadnuti đaci iz Splita i Zadra. Tu bi pozadina mogla biti inzistiranje na podjelama: mi-oni. Na širenju netrpeljivosti, čak mržnje. Iako se u tu sliku na prvi pogled ne uklapa napadač iz Šibenika na mlade Zadrane. Možda je u pitanju međugradska netrpeljivost. Ovaj splitski sukob (koji je spriječen, op.a.), čini mi, se ima drukčiji karakter. To odmjeravanje snaga između dviju škola, dva kotara. Nezrelo junačenje uz osiguravanje snimanja tučnjave. A gledateljstvo se više ne broji na desetke, nego na stotine i tisuće, zahvaljujući tehnologiji, objašnjava Nazor.
Psihologinja: ‘Žele li ti mladi ljudi postati ‘face’, onda je isplativije raditi nešto loše, nego dobro’
Kaže kako je nakon tih incidenata temeljno pitanje što se poduzimalo i što će se sada poduzeti. Smatra da bi u ovom trenutku bilo nužno razgovarati sa svim učenicima i aktivnim sudionicima sukoba, ali i pasivnim.
– Naravno samo onima koji su bili prisutni, a oni preko ekrana su nedostupni. Zašto mladi, točnije djeca uživaju u takvim prizorima? Shvaćaju li da i kao promatrači postaju sudionici nasilja? Ako je to za njih samo igra, trebalo bi s njima jasnije definirati pojmove igre i nasilja. I škole i roditelji bi sve to trebali ozbiljnije shvatiti, navodi psihologinja Nazor.
Na pitanje koji je razlog ovakvog ponašanja, odnosno što je utjecalo na ovakvo ponašanje maloljetnika, Nazor odgovara da se ne radi isključivo o jednoj stvari. Iza ovakve eskalacije najčešće stoji miks lošeg odgoja, društva i okoline u kojoj se djeca nalaze kao i već spomenute društvene mreže.
– Neki se mladi ljudi priključuju nasilnoj skupini jer žele negdje pripadati. To je nasušna potreba u procesu odrastanja, a nekima je nažalost jedini mogući izbor, jer u njihovom okruženju druge skupine nema. Uz to, žele li ti mladi ljudi postati ‘face’, da se o njima govori, onda je, nažalost, isplativije raditi nešto loše, nego dobro i plemenito. Ne bi trebalo zaboraviti ni činjenicu da u nas nasilničko ponašanje često ne biva adekvatno sankcionirano. Ponekad se stječe dojam – a možda i nije samo dojam – da je upravo takvo ponašanje isplativo. Pristojnost i civiliziranost nisu dale rezultata, ali divljaštvo je urodilo plodom. Kao da smo se navikli da je to način komunikacije, pa se sve manje zgražamo nad njim i sve ga manje primjećujemo kao problem. Djeca i mladi ne prolaze kroz život zatvorenih očiju i začepljenih ušiju. Modeli koje promatraju su često neprikladni za poželjan psihofizički razvoj, tvrdi Nazor.
‘Mnogi roditelji griješe, misleći da rade dobro svom djetetu, tako da djeluju prezaštitnički’
Uz to što mladi upadaju u loše društvo, Nazor ističe i to da roditelji u današnjem svijetu imaju sve manje vremena za svoju djecu. Samim time nemaju vremena niti za postavljanje granica kao i izvršenje posljedica kada se te granice prekrše.
– Lošeg roditeljstva svakako ima. Rekla bih sve više. Mnogi roditelji griješe, misleći da rade dobro svom djetetu, tako da djeluju prezaštitnički. Pod svaku cijenu brane i opravdavaju neadekvatna ponašanja svog djeteta. Djeca moraju jasno i nedvosmisleno znati što se smije, a što ne, što je prihvatljivo, a što neprihvatljivo. I kakve posljedice stižu kada se dogovorena pravila ne poštuju. Dijete mora naučiti da neka neugodna posljedica (zabrana izlaska, uskraćivanje igrica i sl.) nije rezultat ljutnje roditelja, ni njegova trenutačno lošeg raspoloženja, nego neminovna posljedica koju je samo svojim ponašanjem izabralo. Odgovornost se postepeno razvija. Ako roditelji umjesto djeteta postavljaju svoja leđa kako bi ga zaštitili, dijete lekciju neće naučiti. Ako treba, mogu pomoći djetetu kako da se nosi s lošim posljedicama svoje odluke, ali ne smiju na svoja leđa staviti teret njegove odgovornosti, objašnjava psihologinja.
Za primjer lošeg roditeljstva istaknula je situaciju kada dijete napravi nešto loše u školi, a roditelji unaprijed znaju da njihovo dijete ‘nije krivo’. Takvi roditelji, kaže, nemaju potrebu saslušati razloge zbog kojih su pozvani u školu. Upravo zbog takvog ponašanja, govori Nazor, povjerenje prema školi, profesorima i ostalim djelatnicima, postaje sve manje, što je također dio problema.
– Sigurno ima roditelja koji nastoje uistinu djelovati odgojno na svoju djecu, ali ostaju nemoćni pred mnogim drugim utjecajima kojima su djeca i mladi izloženi. Naravno, dio roditelja ni ne zna što im djeca rade, kada se navečer vraćaju kući, s kime se druže, što sve gledaju preko malih ekrana, konzumiraju li alkohol, psihoaktivne droge. Neki od njih su uistinu nemarni i nije im važno što se s njihovim djetetom događa. Ali ima ih koji to čak vide kao kvalitetu, jer vjeruju da tako dopuštaju djetetu da se razvija slobodno. Uvjereni su da će ograničenja kasnije u životu biti neminovna, pa mu nastoje barem u djetinjstvu osigurati bezbrižnost. Takvi su roditelji problem, oni koji ne znaju da ne znaju, navodi.
‘Još nismo shvatili da su za prevenciju zaduženi svi koji dolaze u kontakt s djecom i mladima’
Dodaje i kako ne bi bilo dobro kada bi sve ostalo na kažnjavanju misleći kako će kazne iznjedriti nove, bolje mlade osobe. Čak niti strože kazne ne bi, kaže, dovele do kvalitetnih promjena.
– S djecom i mladim ljudima se treba baviti uživo, a ne odgoj prepustiti ekranima i društvenim mrežama. Odnos povjerenja i prisnosti s djetetom se ne počinje graditi u njegovoj 10. ili 14. godini, nego čim dijete ugleda ovaj svijet. Djecu treba učiti međusobnom pomaganju, suosjećanju, ukazivati na razlike koje među njima postoje i koje su sve jednako vrijedne. Treba ih naučiti kako se nositi s neuspjehom, naučiti, da je normalno tražiti pomoć kad neki problem ne znaš sam riješiti. To se sve zove primarna prevencija i silno je važna za mentalno zdravlje. Ali ona se ne provodi samo riječima, nego ponajviše djelima. Ne treba čekati da se javi nasilje, depresivnost, opijanja… Drugim riječima, djeluje se dok je bonaca, a ne tek kada se bura razmaše, rekla je Nazor.
Iako postoje mnogi programi prevencije nasilja i edukacije o nasilju kako bi se djecu i mlade senzibiliziralo po tom pitanju, Nazor smatra kako je takvih programa zapravo premalo.
– Možda je i problem u tome što još nismo shvatili da su za prije spomenutu primarnu prevenciju zaduženi svi koji dolaze u kontakt s djecom i mladima: roditelji, odgojitelji u vrtiću, učitelji, profesori, treneri, voditelji u kulturno umjetničkim društvima, profesori u glazbenim školama… Svi bi morali imati na umu da svojim ponašanjem mogu djelovati pozitivno i negativno. Prevenirati problematična ponašanja ili ih poticati. Ako odrasli vrijeđaju, omalovažavaju, obeshrabruju djecu, stalno ih kritiziraju, ignoriraju ih i slično – to nužno ostavlja tragove. Isto tako ako djeluju motivirajuće, ohrabrujuće, spremni su ih slušati, poštuju ih – to će ostaviti trag, dobar temelj za razvoj samopouzdanja i optimističnog gledanja u budućnost, objašnjava psihologinja.
‘Prečesto ne primjećujemo male signale u ponašanju djece i učenika koji ukazuju da se nešto s njima događa’
Slučajevi nasilja prema učenicima u Zagrebu , srećom, nisu završili tragično. No, u takvim situacijama uvijek postoji rizik da se dogodi još jedan slučaj Luka Ritz koji je cijelu Hrvatsku zavio u crno, a njegovo ime se svake godine spominje u sklopu nagrade Luka Ritz.
– Čini mi se da prečesto ne primjećujemo male signale u ponašanju svoje djece i učenika koji ukazuju da se nešto s njima događa. Tada treba razgovarati, osluškivati što nam ti mladi poručuju, a ne praviti se da se ništa nije promijenilo i da će sve samo po sebi doći u red. I ponavljam, s njima se treba baviti dok još nikakvih problema i poteškoća nema. Ti mladići koji su napali Luku Ritza produkt su sredina u kojima su odrastali. Oni su bili neposredni izvršitelji, ali sigurno nisu jedini odgovorni za nedjelo koje su izvršili, izjavila je Nazor.
‘Naša briga za djecu i mlade je prečesto formalna. Jaki smo na riječima, ali na djelima zakazujemo’
Nazor se nada da će maloljetnici koji su napali učenika u Zagrebu, a koji su trenutačno u istražnom zatvoru, dobiti adekvatnu pomoć. Ističe da je važno znati da ponekad, ali ne uvijek, mladi svojim nasilničkim ponašanjem zapravo vape za pomoći.
– Osjećaju se osamljeno, izgubljeno, bez samopoštovanja, nesposobno, bezvrijedno… To ne znaju iskazati drukčije nego antisocijalnim ponašanjem. Naša briga za djecu i mlade je prečesto formalna. Jaki smo na riječima, ali na djelima zakazujemo. Mnogo puta sam ponovila: ‘Što smo sijali, to žanjemo’. Krenimo od sebe, mi odrasli, pa će nam i djeca biti sretnija. Manje mržnje, manje isključivosti, manje želje na drugima postavljamo svoje mišljenje kao jedino ispravno i vrijedno, poručuje psihologinja Nazor.
Pridružite se našem Instagram kanalu.
