Psihologinja upozorila na duboke probleme nastavnika: ‘Često izražavaju bespomoćnost kako da im pomognu’
Socijalno-emocionalno učenje postaje sve zastupljeniji i bitniji pojam. Osim što uče, djeca se u školama razvijaju kao osobe, a u tome itekako ulogu imaju i nastavnici. Psihologinja Ana Kurtović i magistra socijalne pedagogije Jelena Adamlje smatraju da je odgojni dio školstva često i važniji od obrazovnog, pogotovo u nižim razredima.
Socijalno emocionalno učenje postaje sve bitniji pojam | Foto: Unsplash
U istraživanju TALIS 2024. istaknuto je da razvoj socijalnih i emocionalnih vještina postaje sve važniji u suvremenome obrazovanju te da se njihov doprinos akademskom i poslovnom uspjehu, kao i zdravlju i dobrobiti ljudi – sve više prepoznaje. Brojni obrazovni sustavi prepoznaju njihovu vrijednost te ih integriraju u nacionalne kurikule, međutim, uspješna provedba takvih kurikula uvelike ovisi o kompetencijama i učinkovitosti učitelja i nastavnika.
U istraživanju TALIS 2024 učitelji i nastavnici pružili su informacije o načinima na koje potiču razvoj socijalnih i emocionalnih vještina kod učenika. Prema prikupljenim podatcima, učitelji i nastavnici u Hrvatskoj u velikoj su mjeri u poučavanju, kako sami tvrde, usmjereni na razvoj socijalnih i emocionalnih vještina učenika. I to uglavnom u većoj mjeri u odnosu na njihove međunarodne kolege.
TALIS istraživanje stavova nastavnika 2024. | Foto: NCVVO
‘Moramo moći razumjeti sami sebe, ali i druge’
O socijalno-emocionalnom učenju razgovarali smo sa psihologinjom Anom Kurtović s Filozofskog fakulteta Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku i voditeljicom Savjetovališta udruge Pragma i magistrom socijalne pedagogije Jelenom Adamlje.
– Socijalno i emocionalno učenje podrazumijeva učenje vještina i kompetencija koje su potrebne da bi pojedinac bio dobro i da bi imao pozitivni učinak na svoju okolinu. Naime, kako bismo bili dobro, moramo moći razumjeti sami sebe, ali i druge, moramo imati sposobnost izgradnje i održavanja stabilne i realne slike o sebi, moramo moći upravljati sobom na svim planovima (emocije, misli, ponašanja), moramo imati repertoar vještina kako se nositi sa stresom i izazovima te biti dovoljno fleksibilni da ih koristimo na prilagođen način, moramo imati motivaciju za postavljanje i postizanje pozitivnih ciljeva koju možemo održavati i obnavljati te, možda najvažnije od svega, moramo imate kapacitete za uspostavljanje i održavanje kvalitetnih odnosa, onih koji su sigurni, podržavajući i uzajamni, priča nam profesorica Kurtović.
Profesorica psihologije s FF Osijek Ana Kurtović | Foto: Stefan Zundanović, Filozofski fakultet Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku
Oblik učenja nalazi se u kurikulu ‘Osobni i socijalni razvoj’
Programi socio-emocionalnog učenja, osobito u inozemstvu (primjerice u SAD-u), su brojni, njih kreiraju različite organizacije te ih škole ili zainteresirani pojedinci mogu otkupiti i provoditi, bilo unutar ili izvan škola, neki su dostupni i online. Takvi programi, koji su obično standardizirani, imaju svoje trajanje, teme, razradu aktivnosti, nositelje, radne materijale, evaluaciju. Uključuju nekoliko komponenti, poput prepoznavanja i imenovanja osjećaja, izražavanja osjećaja na asertivan način (tako da ne povrijedimo druge), samoregulaciju osjećaja, postavljanje ciljeva, odgovorno donošenje odluka, uspješno uspostavljanje i održavanje odnosa s drugima, kvalitetna komunikacija, empatija, uspješno/nenasilno rješavanje sukoba itd. Neki se programi mogu stupnjevati, ovisno o razredu koji učenici pohađaju i stupnju zrelosti učenika, priča nam magistra Jelena Adamlje.
– Kod nas se programi socio-emocionalnog učenja primjenjuju u okviru preventivnih programa škola, ali i kroz Kurikul međupredmetne teme ‘Osobni i socijalni razvoj’. Domene ove međupredmetne teme uključuju razvoj cjelovite osobe koja se može brinuti o sebi (domena ‘ja’), drugima (domena ‘ja i drugi’) i društvu u cjelini (domena ‘ja i društvo’). Konkretnije, obrađuju se teme koje se odnose na razvoj slike o sebi, učenje o emocijama, učinkovito rješavanje sukoba, sprečavanje razvoja stereotipa i predrasuda. Nastavnici obično prolaze edukaciju kako bi mogli implementirati programe socio-emocionalnog učenja jer moraju poznavati njihovu strukturu i svrhu aktivnosti, dok im Kurikul međupredmetne teme ‘Osobni i socijalni razvoj’ omogućuje da provode određene elemente tog učenja kroz suradnju sa stručnim suradnicima, kroz razgovor na satu i kroz vlastiti primjer, naravno, ako taj nastavnik posjeduje socijalne i emocionalne kompetencije, detaljno objašnjava voditeljica Savjetovališta udruge Pragma, koja je pokrenula Mrežu za socijalno i emocionalno učenje.
Jelena Adamlje mag. soc. pedagogije, voditeljica Savjetovališta udruge Pragma i psihoterapeutkinja | Foto: Udruga Pragma
‘Empatične poruke puno su korisnije nego komplimenti’
Profesorica Kurtović kaže da je primarna stvar koju bi učenici trebali osjećati u školi sigurnost, tjelesna i emocionalna, a hoće li se osjećati sigurno u odnosu s nastavnicima, prema njenim riječima, ovisi najvećim dijelom o ponašanju nastavnika prema učenicima. Ona kaže da je socijalno-emocionalno učenje zapravo puno više od radionica i planiranih programa, odnosno da se očituje u svakodnevnoj interakciji s učenicima.
– Da bi se osjećali sigurno u nekom odnosu, djeca i mladi trebaju dobiti znakove i dokaze te sigurnosti. Najjednostavnije je započeti s pitanjem što nama treba da bismo se osjećali sigurno u nekom odnosu? Poruke koje pokazuju razumijevanje, interes i empatiju puno su korisnije nego komplimenti, ako nam je cilj osnažiti osjećaj vlastite vrijednosti kod djece i mladih. Takav odnos stvara ugodno emocionalno ozračje odnosa s učenikom ili učenicima, a onda posljedično i u razredu. U takvom ozračju značajno je lakše razvijati socijalne i emocionalne kompetencije, ali i akademska znanja, smatra profesorica.
Profesorica Adamlje priča da se u kurikulu ‘Osobni i socijalni razvoj’ navodi da su za koordiniranje, planiranje i provođenje međupredmetne teme zaduženi stručni suradnici u suradnji s ravnateljem i učiteljima. Osim kroz redovnu nastavu i satove razrednika, ishodi planirani Kurikulumom mogu se ostvarivati i kroz različite programe, projekte i aktivnosti.
– Ovisno o informiranosti i angažmanu stručnih djelatnika škola, pojedinih entuzijastičnih nastavnika te dostupnosti tih programa u pojedinim županijama, moguće je provoditi različite programe socio-emocionalnog opismenjavanja. Nositelji takvih programa su mahom organizacije civilnog društva, prisutne u većim gradovima. Pragma je stoga pokrenula Mrežu za socio-emocionalno učenje unutar projekta ‘Opiši me!’, koji se i sada provodi uz potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih, a kako bi prvenstveno osvijestila škole o važnosti i potrebi provođenja socio-emocionalnog učenja, osnažila stručnjake u odgojno-obrazovnom sustavu, usporedila iskustva te ponudila određene aktivnosti koje kreira za učenike, nastavnike i roditelje, priča nam o aktivnosti svoje udruge.
‘Brojni učenici pamte nastavnike baš jer su prepoznali brigu za djecu’
Profesorica Kurtović smatra da je korisno da je socijalno-emocionalno učenje utkano u nastavu i dostupno kroz dodatne sadržaje, ali da treba biti sustavno i kontinuirano, odnosno da se treba prakticirati svakodnevno i to svi odrasli. Upozorava da radionica o aktivnom slušanju i empatiji neće imati nikakve svrhe ako se, u učeničkoj svakodnevici, te iste vještine ne koriste i modeliraju.
– Ako postoji dobar temelj emocionalnog ozračja u razredu i osjećaj sigurnosti i pripadnosti školi kod učenika, naravno da je korisno i dobro imati i dodatne sadržaje koji se uče na, primjerice, radionicama ili kroz druge aktivnosti, poput izvannastavnih. Treba imati na umu da su mnoge izvannastavne aktivnosti izrazito dobar kontekst za razvijanje socijalnih i emocionalnih kompetencija. Sportske aktivnosti, primjerice, mogu osnažiti nošenje sa stresom, neuspjehom, suradnju, motivaciju, ustrajnost, rješavanje sukoba i sl., ako se pažljivo provode i nisu isključivo usmjerene na izvedbu i pobjedu. Bilo koji vid kreativnog i/ili umjetničkog izričaja je odličan poligon za razvoj emocionalnih kompetencija, nošenja s neugodnim emocijama, izražavanja emocija, učenja socijalnih vještina i sl. Dakle, mogućnosti su uistinu beskonačne, ali se mora voditi računa o tome da te aktivnosti nisu učenicima opterećenje i još jedna stvar o kojoj trebaju brinuti (kao što brinu o uspjehu) nego sigurno mjesto gdje rado dolaze odmoriti se ili obnoviti energiju, smatra profesorica Kurtović.
Obje sugovornice naglasile su važnost upravo odgojne komponente u školama. Profesorica Adamlje smatra da većina nastavnika ne radi svoj posao samo kako bi podučavali, nego i odgajali te moraju voljeli i htjeti djeci prenositi humanost i općeljudske vrijednosti, osim znanja učiti ga i životnim vještinama. Navodi i da istraživanja potvrđuju da škole koje se trude poticati zajedništvo, osjećaj pripadanja i privrženost školi razvijaju okruženje u kojima se učenici osjećaju sigurnima, podržanima i potaknutima na suradnju, koje može nadoknaditi eventualne propuste u emocionalnom i socijalnom odgoju unutar primarnih obitelji.
– Svaki nastavnik koji zna držati disciplinu u razredu, ali se s djecom zna i šaliti te govoriti o nekim važnim pitanjima života, provodi odgojnu komponentu. Brojni učenici pamte one nastavnike koji su im bili upečatljivi baš zbog toga što su u njima prepoznali autentičnu brigu za djecu: bilo da su strogi, ali pravedni, bilo da su bili jaka podrška učeniku pri upisu u srednju školu ili u poticanju na bavljenje aktivnošću koju voli ili su bili oslonac učeniku koji nije imao adekvatnu roditeljsku skrb, zaključila je Adamlje.
‘Često se događa da su nastavnici emocionalno opterećeni brigom za učenike’
S druge strane profesorica Kurtović tvrdi da sadašnje obrazovanje nastavnika nije dovoljno podržavajuće što se tiče socijalnog i emocionalnog učenja jer su tijekom studija ti sadržaji, kako navodi, minimalno pokriveni. Iako postoji puno edukativnog sadržaja, nastavnici su često prepušteni sami sebi kad je u pitanju unaprjeđenje njihovih vještina.
– Nastavnici često izražavaju, a istraživanja to potvrđuju, zabrinutost za mnoge emocionalne, socijalne i ponašajne probleme koje učenici imaju te bespomoćnost kako da im pomognu. Drugi problem je i stres kod nastavnika i, rekla bih, nedovoljna sustavna briga o njihovoj dobrobiti. Zbog toga se često događa da su nastavnici emocionalno opterećeni brigom za učenike, a istovremeno ne osjećaju da mogu dovoljno pomoći. Socijalno i emocionalno učenje je dobar model koji može pomoći s time, jer je istovremeno korisno i za učenike i za nastavnike. Ono nije preventivni program, ali ima preventivni učinak jer je sveobuhvatno, utemeljeno na odnosima i usmjereno na proces, priča nam profesorica.
Objašnjava nam da nastavnici, a zapravo svi odrasli, često emocijama kod djece i mladih pristupaju kao problemima koje treba riješiti te nude savjete, objašnjenja ili sl. Međutim, kako ona smatra, to nije funkcionalno jer mi nemamo kontrolu nad njihovim emocijama i malo je vjerojatno da možemo promijeniti kako se osjećaju. Umjesto toga, kaže da fokus treba biti na podršci i razumijevanju, jer je to način kako gradimo emocionalnu otpornost kod djece i mladih.
– Dakle, učenike ne učimo emocionalnoj otpornosti tako da im govorimo kako se trebaju ili ne trebaju osjećati, nego tako da im pokažemo da vidimo i razumijemo kako se oni osjećaju. Tek kada učenik dobije prihvaćanje i podršku, onda se možemo usmjeriti na eventualne savjete, rješenja i sl., ako je to primjereno situaciji. To je proces u kojem se akumuliraju iskustva koja pogoduju razvoju socijalnih i emocionalnih vještina, što znači da je svako takvo iskustvo s odraslom osobom značajno i korisno, iako možda, u ovom trenutku, nije riješilo problem, poručuje profesorica.
‘Moramo inzistirati na primjerenoj podjeli odgovornosti’
Za kraj poručuje da dijete o vlastitoj kompetentnosti ne uči na temelju ocjene koju dobije, već na temelju aktivnosti, osobito one koja je opipljiva, gdje mogu ispraviti greške, vidjeti napredak i dobiti konkretan produkt. Na primjeru škola u Finskoj, koja ima među najboljim obrazovnim sustavima na svijetu, objašnjava da se djeca razvijaju praktičnim radom. Djeca u Finskoj provode manje vremena u školi, nemaju zadaću u nižim razredima, imaju puno sadržaja poput kukičanja, rukotvorina i slično, upravo jer Finci znaju kako se djeca razvijaju i prema tome oblikuju kurikulume.
– Sustav mora podržavati takav pristup i barem jednako, ako ne i više, vrednovati socijalnu i emocionalnu dobrobit učenika u odnosu na njihove rezultate. Ako su zahtjevi kurikuluma takvi da ne ostavljaju puno prostora za sadržaje u okviru socijalnog i emocionalnog učenja, a pustit ću da svatko sam zaključi je li to slučaj kod nas, onda se postavlja pitanje možemo li odgovornost za socijalno i emocionalno učenje staviti većinom na nastavnika? Također, ako je neko dijete u problemu i očito treba stručnu pomoć, a sustav nije usklađen tako da to dijete dobije pomoć (iz raznih razloga koji su, svima koji rade u školama, jako dobro poznati), onda se opet postavlja pitanje, možemo li odgovornost za pomaganje tom djetetu staviti na nastavnika. Moramo prihvatiti da, ako želimo podržati pozitivni razvoj djece i mladih, onda moramo razmišljati široko i inzistirati na primjerenoj podjeli odgovornosti između svih dionika, zaključuje profesorica Kurtović.
