Roditelji često misle da djeca ništa ne razumiju, ali to je zabluda: Ovako zapravo pokazuju traumu
Roditelji često misle da djeca teške životne situacije ‘ne kuže’ ili da će ih brzo zaboraviti. No, specijalizanti dječje i adolescentske psihijatrije Janko Večerina i Brano Marković upozoravaju da djeca traumu itekako razumiju, samo je ne pokazuju na način na koji to odrasli očekuju. Umjesto suza i riječi, trauma se kod djece često očituje kroz promjene u ponašanju, agresiju, povlačenje ili probleme u školi. Upravo zato mnogi znakovi ostanu neprepoznati, a djeca ostaju sama s iskustvima i osjećajima s kojima se ne znaju pravilno nositi. Neka djeca tada završe na odjelu psihijatrije, a Janko i Brano su nam objasnili kako to točno izgleda.
Hrvatska će morati dodatno prilagoditi zakone za prevenciju zlostavljanja djece | Foto: Pixabay
Teško je samom sebi priznati da imamo neki problem, a još je teže roditeljima priznati da njihovo dijete ima problem koji oni ne mogu sami riješiti ili za koji su možda upravo oni uzrok. Stoga ne čudi da neki roditelji odbijaju djetetu pružiti potrebnu stručnu pomoć i time naprave situaciju još težom. U nekim slučajevima djecu se po stručnu pomoć uputi na dječju i adolescentsku psihijatriju o kojoj smo pričali s dvoje specijalizanata, Jankom Večerinom i Branom Markovićem.
– Slika djece i adolescenata na psihijatriji je jako šarolika i ovisi gdje gledamo. Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, koja je naša matična ustanova, je specijalizirana za psihoterapiju. Tamo često dolaze djeca koja su pretrpjela seksualno nasilje, vršnjačko nasilje, nasilje u obitelji i slično. To su jako teške teme, priča nam Janko.
‘Puno roditelja kaže djetetu: ‘što ćeš ti na psihijatriji, nismo mi bolesni’
Prije svega je potrebno naglasiti da se djeca na psihijatriju šalju isključivo putem uputnice obiteljskog liječnika preko koje se moraju naručiti u bolnicu na koju ih se uputi, ovisno o slučaju. Kako nam je objasnio specijalizant Janko, svaka ustanova bira granicu između dječje i adolescentske, ali i odrasle psihoterapije.
– Često se ta granica, između dječje i adolescentske psihijatrije, razlikuje na papiru. Na Rebru, gdje odrađujemo specijalizaciju, je granica 18 godina. A većina psihičkih poremećaja počinje u adolescenciji i ranoj odrasloj dobi, otprilike između 16. i 24. godine. Tako da, kada bi imali veću bazu i veće kapacitete dječje psihijatrije, mogli bi napraviti jako puno stvari. Mogli bi ‘uhvatiti’ puno veći broj pacijenata na vrijeme i smanjiti broj i potrebu za odraslim psihijatrima, navodi Janko.
Kao dodatan razlog zašto bi se granica dječje i adolescentske psihijatrije trebala pomaknuti Janko vidi i u činjenici da maloljetna djeca sa psihijatrima razgovaraju u prisutnosti roditelja. O tome hoće li dijete stvarno ići na potrebnu psihoterapiju odlučuju roditelji, hoće li im uopće dopustiti liječenje.
– Puno roditelja kaže djetetu: ‘što ćeš ti na psihijatriji, nismo mi bolesni’ i uopće ne dovedu dijete na pregled. Ili ga povuku s liječenja ako se osjećaju krivo za to ili jednostavno to ne žele. A punoljetni pacijenti ipak imaju mogućnost samostalnog donošenja odluke, rekao je Janko.
‘Često je roditelj donekle i uzrok poteškoća’
S njime se slaže i Brano koji je istaknuo kako ima i dosta roditelja koji dovode djecu s ciljem da im se pomogne, a pritom su spremni raditi i na sebi kako bi pomogli svom djetetu. Samim time dječji psihijatri odmah vide dinamiku u odnosu roditelja i djeteta.
– Često je roditelj donekle i uzrok poteškoća. U terapijskom smislu to može biti nedostatak, ali i prednost jer ipak je većini roditelja stalo do djece i žele im pomoći i onda uzmu neke sugestije i promjene pristup. Ali, opet, imamo drugu stranu medalje kada roditelji ne žele prihvatiti da imaju neku odgovornost prema stanju djece i onda ne mijenjaju ništa. I onda koliko god da se mi trudimo kao stručnjaci oko djece da to popravimo, dijete se vrati doma u tu sredinu, jer zakonski moraju biti s roditeljem, objasnio je Brano.
Naveo je i kako je u dječjoj psihijatriji bitno uzeti u obzir u kojoj fazi razvoja je dijete. Potpuno je drugačiji pristup s djetetom od 7, nego nekome čak s 9 ili 10, a kamoli sa 17 godina, kaže Brano. Isto je i u smislu lijekova jer djeca imaju drugačiji metabolizam nego odrasli. Naglašava da su u dječjoj psihijatriji puno ograničeniji s lijekovima jer je puno manje lijekova odobreno za djecu.
– Teško je reći uzima li svako drugo ili svako treće dijete lijekove, jer to ovisi gdje gledamo. Puno djece koja nam dolaze jednom tjedno u ambulantu ili rjeđe, po mom iskustvu, čak i nisu na lijekovima. Oni koji moraju prespavati na odjelu i budu tamo po tri tjedna zahtijevaju lijekove. Ovi koji se liječe u dnevnoj bolnici, tu je možda neki omjer pola pola. Ali, kod djece koja su puno češće kod nas, lijekovi im se daju na određeni, kraći rok. Kod odraslih terapija može trajati desetljeće i duže. Kod djeteta su lijekovi samo potpora razvoju u kojemu dijete već je, iako to nekad potraje nekoliko godina, ali ipak ima neki cilj, nadovezao se Janko.
Janko Večerina i Brano Marković, specijalizanti dječje psihijatrije | Foto: Ramona Ščuric, srednja.hr
‘Zabluda je da su djeca jača nego što se čini’
A kako uopće prepoznati kada dijete ima poteškoće zbog kojih bi možda trebalo kod psihijatra? Janko i Brano ističu da to nije tako jednostavno kao kod odraslih. Djeca, kažu, traumu pokazuju drugačije nego odrasli. Zbog toga je jako teško detektirati kada djetetu treba takva vrsta pomoći, ali jedna stvar se nikako ne smije zanemarivati.
– Zabluda je da su djeca jača nego što se čini. Još uvijek od nekih roditelja koji nam dođu čujemo izjavu: ‘ma on je dijete, on to ne kuži, on ne zna’. Ali, ustvari, dijete to ne pokazuje na načine na koje bi odrasle osobe to očekivale. Recimo, da plače, da ima noćne more povezane s time, da priča o tome. Ne – kod djece to kreće kao nekakav poremećaj u ponašanju koje se kolokvijalno zove ‘problematično ponašanje u školi’. Agresivnost, neke potpuno nepovezane noćne more, ljutnja i slično. I onda se često misli da je dijete neodgojeno i problematično, a dijete je zapravo preživjelo neku traumu koju jednostavno ne zna verbalizirati, a roditelji su mislili da je dijete to nije uopće doživjelo. A djeca ne da kuže, nego svojim roditeljima prate svaki treptaj oka, svaku promjenu osmijeha, shvaćaju okolinu nevjerojatno dobro – samo ne znaju što bi s time, objasnio je Janko.
‘I dalje je jako prisutna stigma prema psihijatrijskim poremećajima u društvu’
Njegov kolega specijalizant Brano dodao je da, iako djeca nisu ‘jača’ i ‘izdržljivija’ od odraslih, zapravo nevjerojatno kako djeca u tako ranoj dobi uspiju naći način da se izbore s traumom i da ju samostalno prežive. Iako to često budu vrlo loše strategije koje im stvaraju poteškoće kasnije u životu, ali opet prežive to traumatično iskustvo.
– I dalje je jako prisutna stigma prema psihijatrijskim poremećajima u društvu. Često djeca koja su na odjelu imaju strah od povratka jer što ako netko sazna u školi, što ako se pročuje. Dosta su oprezna s dijeljenjem svog iskustva i dijagnoza koje su dobili. Mislim da je i dalje društvo prema psihijatrijskim poremećajima, generalno u cijeloj populaciji, dosta osuđujuće. Pogotovo prema djeci jer postoji to uvjerenje da djeca trebaju biti psihički zdrava, kao da se to podrazumijeva za djetinjstvo. A na kraju mislim da velikoj većini djece koja imaju poteškoće, makar one i ne bile toliko velike, da bi im itekako pomogao razgovor sa stručnjakom. Ne trebaju nas se bojati, istaknuo je Brano.
‘Roditelji rade sve u najboljoj namjeri za svoje dijete, ali često te stvari imaju loše rezultate’
S njime se složio i Janko koji je naglasio da oni kao dječji psihijatri ne posramljuju niti osuđuju djecu i adolescente, kao niti njihove roditelje.
– Znamo da roditelji rade sve u najboljoj namjeri za svoje dijete, ali često neke te stvari u najboljoj namjeri imaju loše rezultate. I tu je onda stvarno dobro da dođu, da nam se jave, da porazgovaramo i uspijemo procijeniti gdje je tu neka rupa u komunikaciji ili neka greška u odgoju, da pomognemo malo utjecati na to. Često roditelje misle da kad će doći, da će saznati da su oni krivi za stanje svog djeteta. Puno njih dovede djecu i kaže: ‘izliječite mi dijete da ja ne moram sebe gledati’. To je drugi par rukava jer se u toj situaciji problemi ostavljaju isključivo na djetetu i očekuju od nas neki čarobni štapić da izliječimo dijete kako više ne bi bilo problematično, a ono je problematično zbog svog odrastanja, djetinjstva i slično, poručio je Janko.
