Ruganje govoru je problem, narječja se trebaju njegovati od vrtića: ‘Ljudi su danas otuđeni’
Gordana Pavlić 40 godina je provela kao odgajateljica u vrtićima, a za sebe kaže da je čitav život bila ponosna Zagorka. U mirovini je objavila zbirku pjesama ‘Z moje duše vu tvoje serce’ te preko društvenih mreža redovno promovira svoj ljubljeni kajkavski dijalekt. To je radila i kao odgajateljica, nalazeći balans između standardnog jezika i njegovanja dijalekta, čak i ako se to nije uvijek svidjelo roditeljima. No, žalosti je kad čuje od svojih bivših vrtićaraca da su se rugali kajkavskom čak i na fakultetu, što smatra neprihvatljivim.
Gordana Pavlinić | Foto: Dado Škreblin (Facebook)/Ivor Kruljac, srednja.hr
Riječi koristimo svaki dan, ali na Dan materinjeg jezika 21. veljače smo se posebno prisjetili važnosti njegovanja jezika, govornog i pisanog izražavanja. Takav trend će se kroz razne događaje i manifestacije održavati i kroz ostatak Mjeseca hrvatskog jezika do 17. ožujka. No, neki se jezikom bave svakodnevno i to lokalnim dijalektom. Jedna od njih je i Gordana Pavlinić, koja svoj kajkavski jezik njeguje kroz poeziju i aktivnosti na društvenim mrežama.
Galerija 2 Fotografija
Otvori
Teta iz vrtića oduvijek se osjećala Zagorkom: ‘S djecom smo govorili ‘bum’, ‘buš’, ‘zakaj’, ‘naj’, ‘kaj’, ‘nemrem’
Pavlinić trenutno uživa u mirovini, nakon duge karijere kao odgajateljica u vrtićima. Tijekom karijere je bila i dugogodišnja ravnateljica dvaju vrtića: ‘Zipkice’ iz Zaboka i Rožice u Velikom Trgovišću. Ova 63-godišnjakinja je rođena u Svetom križu Začretju, ponosna je kajkavka, a istaknula se krajem prošle godine i objavom zbirke pjesama ‘Z moje duše vu tvoje serce’.
– Moji su roditelji porijeklom iz Slavonije i u Hrvatsko zagorje su doselili kasnih pedesetih godina prošlog stoljeća. Ja sam rođena, volim reći, u srcu Zagorja i oduvijek sam se osjećala Zagorkom. Iako su moji roditelji kod kuće govorili štokavskim narječjem, ja sam, ponajviše zbog društva iz škole s djecom s kojom sam se družila, govorila kajkavskim narječjem. Moja je majka radila kao učiteljica i teško je razumijevala djecu, ali se malo po malo privikla, no štokavsko narječje zadržala je do danas. Stoga i njezino čuđenje kad sam ja počela pisati pjesme na kajkavskom. Jako mi je drag kajkavski jezik, on ima dušu, toplinu , ponekad i dozu duhovitosti, posebno kod korištenja germanizama (…) Kao djevojka pisala sam poeziju na književnom jeziku, a u radu s djecom povremeno u dječje pjesmice ‘ubacivala taj naš dragi kaj’. Inspiraciju za kajkavskim narječjem ili jezikom nije mi problem pronalaziti, jer je od dio mojeg života i moje svakodnevice, prisjetila se Pavlinić kako se zaljubila u dijalekt koji je nastojala približiti i vrtićkoj djeci s kojom je radila, kao i u pjesništvo.
Kao neke od njoj dragih riječi, istaknula je riječ ‘ambrijela’ za kišobran i ‘šrafcijenger’ za odvijač. U 40 godina rada u vrtiću, Pavlinić nam govori kako je primijetila da su na početku njene karijere djeca puno više govorila narječjem. No, kao odgojno-obrazovni djelatnik, dužnost joj je bila kroz čitanje priča i pjevanje pjesmica djecu učiti književnom jeziku. To je i radila, ali uz ubacivanje i kajkavskog. Čak i ako su roditelji kroz tih 40 godina imali podijeljena mišljenja o odnosu kajkavštine i standardnog jezika.
– Sjećam se da smo i tada s djecom govorili ‘bum’, ‘buš’, ‘zakaj’, ‘naj’, ‘kaj’, ‘nemrem’ i to je bila naša uobičajena komunikacija. Bilo je doduše tada i nekih rijetkih roditelja koji su zahtijevali da se s djecom govori isključivo na narječju, no to nije baš bilo prihvaćeno jer su se djeca pripremala za polazak u školu u kojoj je i nastavni plan bio na standardnom jeziku. Danas djeca sve manje govore na narječju što je utjecaj roditeljskog doma , odgoja i komunikacije. Puno se ljudi doselilo u Zagorje iz različitih krajeva Hrvatske, ali i susjednih zemalja, pa su se nekako “pomiješali” naglasci, govor, ali i općenito kultura, pa tako i kultura govorenja. Moje je mišljenje da bi svakako trebalo njegovati kajkavski jezik već od rane predškolske dobi jer je to naš izričaj i naše nasljeđe kojim se trebamo ponositi. Djeca kao male ‘spužvice’ rado prihvaćaju nešto drugačije, pa tako prihvaćaju i neke kajkavske riječi koje ih ponekad i nasmiju. Dio roditelja ponekad nisu skloni tome da kajkavski jezik bude u prednosti pred standardnim što u neku ruku razumijem, ali da bi naš ‘kaj’ trebao biti dio obrazovnog procesa, trebao bi, uvjerena je Pavlinić.
Važno je njegovati dijalekt: Kajkavski treba biti fakultativna nastava?
Naša sugovornica je zadovoljna što se u njenoj Krapinsko-zagorskoj županiji kajkavski njeguje kroz kulturna društva u skoro svakoj općini i gradu. No, istaknula je i manifestacije poput ‘Dana kajkavske riječi’, ‘Dana kajkavske kulture’. Ipak voljela bi da se kajkavski više uči u školi, a jednu stvar ocjenjuje najvećim priznanjem ovog dijalekta.
– Mislim da se oko poticanja na korištenje kajkavskog narječja najdalje došlo kada je kajkavski književni jezik prepoznat kao književni jezik te je 2015. godine od međunarodne organizacije za standardizaciju (ISO) dobio navedeni status za razdoblje od 16. do 19. stoljeća kao i neka djela iz 20.stoljeća, te mu je, koliko sam upoznata, dodijeljen i kod. Ukratko, kao jedan od svojevrsnih promotora kajkavštine kroz vlastitu poeziju, mišljenja sam da bi kajkavski jezik najbolje očuvali kada bi ušao u program fakultativne nastave u osnovne škole. Možda se to nekome bude činilo pretjeranim, ali meni doista ne, rekla je Pavlinić.
Međutim, Hrvatska ima još dva narječja pored kajkavskog: štokavski i čakavski. Tijekom svoje karijere, Pavlinić je u vrtićima brinula i o djeci koja su se doselili iz nekajkavskih krajeva u Zagorje. Pjesnikinja i umirovljena odgajateljica se sjeća da su ta djeca uspjela očuvati dio svojih narječja, ali i da su u međusobnoj komunikaciji koristili kajkavski jezik. Takve je djece najviše bilo tijekom Domovinskog rata.
Iako Pavlinić najviše voli kajkavski, navodi i da je aktivna na Facebooku gdje uređuje grupu ‘PLuG’. U njoj su okupljeni ljudi različitih narječja, govora. To uključuje standardni hrvatski, kajkavski, štokavski, ali i slovenski jezik. No, jezične različitosti članove te grupe, govori nam pjesnikinja zbližava članove. Ipak, u radu s djecom, naša sugovornica ističe da nije sve tako ‘idilično kako bi željela’.
– Ima među djecom, više u osnovnoj i srednjoj školi no u vrtiću, gdje se pojedinci izruguju nečijem govoru, naglasku i jeziku. Bojim se da je to odraz obiteljskog neispravnog odgoja, ali i društvene klime koja ne potiče toleranciju što me često rastužuje. ‘Voli svoje ali poštuj i tuđe’ tako bi ja to nekako opisala. To je moja želja. Imala sam osobno situaciju da mi roditelj prigovora da se ne kaže ‘njihaljka’ već ‘žukaljka’ ili da se ne kaže ‘mrkva’ već ‘šargarepa’. Kad bi djeci pjevala na zagorskom, neki roditelji bi mi prigovorili da djeci ne pjevam pjesme koje sadrže riječi ‘cug’, ‘husta’, ili ‘bum’. Iskreno kroz razgovor s roditeljima sve se to usklađivalo i dogovaralo na najbolji i uspješan mogući način konstruktivnim razgovorom i dogovorom. Treba ti i stručnost i vještina, prije svega otvorenost i ljudskost da svoje zamisli, svoj program i svoj rad prikažeš onakvim kakav je, s naglaskom da on pomaže a ne šteti djeci. I kao odgajatelj i kao ravnatelj upravo bi tako postupala i gotovo u stopostotnom opsegu našla rješenje prihvatljivo i za dijete, i roditelja i vrtić, objasnila je Pavlinić izazove i rješenja s kojima se susretala u svojoj dugoj karijeri.
Čak se i studentima smijali za kaj: Na fakultetima mladi iz cijele Hrvatske nose svoje naglaske
Iako osobno ima sjajna iskustva na društvenim mrežama, umirovljena ravnateljica vrtića je svjesna da na njima nije sve pozitivno. Sama se uvjerila da preko Facebooka može dijeliti svoju poeziju, čak i glazbene uratke na kajkavštini. Iako njoj joj nitko nije ništa ružno komentirao, vidi i kako prolaze druge osobe u cyber svijetu.
– Svjedočim svakodnevno onom ružnijem dijelu korištenja društvenih mreža, od izrugivanja, napadanja, vrijeđanja nekoga samo zato što, eto, govori drugačije. Ne mora to uvijek biti kajkavski jezik. Ljudi su danas ionako otuđeni, neki ‘oslobađaju’ svoje vlastite frustracije ružnim komentarima. Uglavnom više komentarima, nego vlastitim objavama. To dovoljno govori o autorima komentara, ocijenila je pjesnikinja kajkavskih stihova.
S druge strane, ima priliku ponekad i susresti sad već odrasle ljude kojima je nekoć bila teta u vrtiću. Kaže da joj je drago kad se uvjeri da nisu izgubili svoju ‘domaču rieč’. No, čula je i njihove priče kada su u školi, čak i na fakultetu, imali neugodnosti i posramljivanja zbog svojeg kaj.
– To je neprihvatljivo. Na fakultete, posebice u Zagreb dolaze mladi iz cijele Hrvatske i nose sa sobom svoje naglaske. Od zagorskog, dalmatinskog, slavonskog, ličkog, primorskog, istrijanskog. Naravno da obrazovni sustav zahtjeva da se u ‘službenom dijelu’ poput predavanja, ispita govori standardnim jezikom. Ali naglasak kraja iz kojeg dolazimo treba ostati u čovjeku jer je dio njega. Toga se nitko ne bi trebao niti smio sramiti, poručila je umirovljena vrtićka odgajateljica.
Od vrtića nadalje: Djeci treba približiti domaču rieč
Ipak, kada pričamo o narječjima, mnogi pomisle na govor naših baka i arhaične izraze koje više nitko ne koristi. Nije tajna da će, primjerice, brojni Zagrepčani reći da su ponosni kajkavci, ali da ipak ne govore taj dijalekt dalje od ‘lokalne riječi za službeni što’. Bi li se naglasci više učili i cijenili među mladima kada bi se odbacili arhaizmi te kada bi se nove riječi poput računala, dobile svoju inačicu u hrvatskim narječjima?
– Nisam jezikoslovac i teško mi je govoriti o tome koje i kakve riječi bi trebale činiti hrvatski književni jezik. No, nisam pristaša upravo tih ‘arhaičnih’, dakle potpuno zastarjelih riječi koje više nitko ne koristi, a posebno mi nisu bliske ‘izmišljene’ hrvatske riječi koje ponekad čak zvuče smiješno. Što se pak tiče kajkavskog jezika, mislim da on mora imati veliku vrijednost u našem društvu, napokon u Zagorju je nastala i naša državna himna (Antun Mihanović je prema nekim predajama tekst pjesme koja je kasnije postala himna, navodno napisao očaran ljepotom Zelenjaka, op.a) Ne kažem da sad svi moraju govoriti na kajkavskom narječju, to bi bilo pretjerano, ali od vrtića na dalje, djeci treba približiti našu ‘domaču rieč’ i naš ‘kaj’. Ako ću ja barem malo svojim pjesmama, a možda uskoro i prozom na kajkavskom jeziku doprinijeti očuvanju našeg narječja i jezika to će me samo moći učiti još većim ponosom ‘kaj sem Zagorka’, zaključila je Pavlinić koja više ne radi u vrtiću, ali se zato može posvetiti književnom radu.
