San mu je upisati elektrostrojarsku, no možda to neće moći – jer ne raspoznaje boje
Ljudi s daltonizmom najčešće ne mogu raspoznati crvenu i zelenu, a u rijetkim slučajevima slijepi su za sve boje. Iako se može činiti da je riječ o teškoći koja ne utječe na obrazovanje, raspoznavanje boja navedeno je uvjet za upis u mnoge srednjoškolske programe. Razgovarali smo s profesoricama s ERF-a Sonjom Alimović i Andreom Paulik, koje su nam pojasnile uvjete za upis u strukovne škole, podijelile iskustva učenika i studenata s daltonizmom te dale savjete za nastavnike.
Ishihara test jedini je način ispitivanja prepoznavanja boja koji se koristi u praksi | Foto: Shinobu Ishihara testovi za slijepoću za boje 1972., Unsplash
Iako bi idealno društvo moglo pružiti jednako obrazovanje za sve, to je na žalost daleko od istine. Osobe s nekim tjelesnim teškoćama ne mogu upisati koju god školu žele. Za upis u gimnaziju ne postoje određene kontraindikacije, no za strukovne programe propisani su zdravstveni zahtjevi potrebni za upis.
Razgovarali smo s majkom dječaka s daltonizmom, koja se boji da zbog toga njezin sin neće moći upisati program koji želi. Daltonizam je poremećaj prepoznavanja boja, poznat i kao sljepoća na boje, koji najčešće uzrokuje poteškoće u razlikovanju crvene i zelene, a ponekad i plave i žute boje. Iako smo na prvu mislili da ovaj poremećaj ne predstavlja problem za upis u većinu strukovnu programa, proučavanjem popisa zdravstvenih zahtjeva, netko bi pomislio suprotno.
– Kao roditelj našla sam se u situaciji da nakon što je sin odlučio u kojem se smjeru želi educirati za budućnost, postoji mogućnost da ga se odbije odmah u startu, priča nam majka dječaka koji bi volio postati elektroinstalater.
Jedinstveni popis sadrži mogućnost za iznimke
Međutim kao zdravstveni zahtjev za tu struku navedeno je raspoznavanje boja potrebnih za izvođenje školskih zahtjeva, uključujući praksu, i svladavanje ishoda učenja uz obvezu osiguravanja potrebne razumne prilagodbe i pomagala tijekom cjelokupnog procesa obrazovanja.
Većina obrazovnih programa iz područja elektrotehnike i računarstva te strojarstva, brodogradnje i metalurgije zahtijeva mogućnost raspoznavanja boja. Budući da se različite vrste električnih vodova označavaju različitim bojama, ima smisla da ih električari moraju znati raspoznavati. Isto je sa strojnim dijelovima koji imaju takve vrste vizualnih oznaka. Ta kontraindikacija navedena je i za niz programa u modi, agronomiji, prometu pa čak i trgovini.
Za upis u strukovne škole učenici moraju predati liječničku svjedodžbu medicine rada, što znači da se svi zdravstveni zahtjevi provjeravaju. Međutim u Jedinstvenom popisu piše da se ‘kada je kandidatu s teškoćama dostupna odgovarajuća prilagodba, navedeni zdravstveni zahtjevi za navedeni program ne uzimaju u obzir’, što daje sustavu daje potencijal za puno veću prilagodljivost. O tome kako sve to izgleda u praksi razgovarali smo sa Sonjom Alimović, profesoricom s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta.
‘Bilo bi primjerenije učenike informirati o budućem zanimanju’
Ona se slaže da postoje slučajevi u kojima poremećaji raspoznavanja boja mogu uzrokovati veće poteškoće na poslu, a jedinstveni popis kontraindikacija zapravo navodi sva zanimanja u kojima se mogu pojaviti takve situacije. Kao primjere navodi električara koji mora moći raspoznati boje žice ili radnika u trgovini koji mora razlikovati zelene od crvenih jabuka.
– S druge strane istina je da neće svi prodavači raditi na odjelu voća i povrća, neće svi raditi niti u trgovinama prehrambenim proizvodima. Stoga bi bilo primjerenije učenike koji imaju problema s kolornim vidom, a žele upisati školski program za prodavača, informirati o ograničenjima u njihovom budućem zanimanju. Nadalje, poslodavci bi trebali procijeniti je li za obavljanje poslova u njihovom sektoru potreban uredan kolorni vid, smatra profesorica Alimović.
Profesorica Andrea Paulik podijelila je s nama iskustva osoba s poremećajima raspoznavanja boja koje su završile strukovnu tehničku srednju školu i nastavile obrazovanje na tehničkom studiju mehatronike. Oni tijekom školovanja i kasnije u struci nisu imali značajne poteškoće u obavljanju zadataka. U situacijama kada postoji nesigurnost u razlikovanju boja, kolege su najčešće rješavali probleme dodatnom provjerom, pitanjem kolega ili korištenjem tehničkih pomagala, bez utjecaja na sigurnost ili kvalitetu rada.
Ishihara test | Foto: Shinobu Ishihara testovi za slijepoću za boje 1972.
Umjesto Ishihara testa provode praktične zadatke
Profesorica Alimović navodi da bi se pri donošenju velikih životnih odluka za osobe s bilo kojom vrstom teškoće trebalo voditi socijalnim pristupom, a ne samo medicinskim. Cilj bi trebao biti izjednačiti mogućnosti, a ne dati prednost, što se ponekad krivo tumači. Osobe s istom dijagnozom, zbog utjecaja okoline te osobnih čimbenika, mogu potpuno različito funkcionirati u izvršavanju pojedinih zadataka, zbog čega WHO predlaže korištenje dodatnih smjernica uz postojeću klasifikaciju.
– Mislim da bi opis problema kolornog vida trebao biti opisan kroz prepoznavanje boja u tipičnim životnim situacijama, radije nego na Ishihara testu. No ako bi se primijenile ove smjernice, otvaraju se brojna pitanja, a kao najvažnije ističem: tko će provoditi ove funkcionalne procjene? U idealnim uvjetima bi se te procjene trebale provoditi u samim školama pri upisu u određeni program, smatra profesorica Alimović.
Većina fakulteta i strukovnih srednjih škola kao dokaz (ne)postojanja teškoće traži nalaz nadležnog liječnika. Profesorica s Edukacijsko-rehabilitacijskog smatra da bi, kad postoji kapacitet za to, bilo bolje provođenje funkcionalne provjere sposobnosti na prijemnim ispitima, kao što to oni rade na studijskom programu Rehabilitacije. Na provjeri se ispituje mogu li kandidati riješiti praktične zadatke, koji su povezani s ishodima učenja na fakultetu. Test koji su osmislili traje svega nekoliko minuta.
– Kolegica/kolega koji možda neće moći izvršiti zadatke u radu s osobama s oštećenjem vida ili s djecom rane životne dobi, možda će nesmetano moći obavljati poslove u ustanovi koja obrazuje djecu s motoričkim ili intelektualnim teškoćama, ili će nesmetano raditi u redovnom sustavu obrazovanja sa starijim učenicima… Stoga smo se pri upisu na naš studij vodili isključivo pitanjem ‘hoće li student sa svojim funkcionalnim sposobnostima, uz razumnu prilagodbu, moći ostvariti ishode studija i pojedinačnih kolegija’. Kasnije će poslodavac procijeniti hoće li taj rehabilitator/edukacijski rehabilitator moći izvršiti sve zadatke koji su u opisu radnog mjesta na koje se osoba zapošljava, pojasnila je profesorica Alimović kako to izgleda na njihovom fakultetu.
Kako nastavu učiniti pristupačnijom?
Profesorica Paulik navodi da njena osobna iskustva ukazuju na to da osobe s daltonizmom, unatoč formalnim kontraindikacijama za pojedine strukovne programe, u praksi često bez zapreka upisuju i završavaju tehničke studije, poput elektrotehnike ili mehatronike.
– Ne sjećam se da mi je ikad bio problem daltonizam, da me sputavao u nekim zadacima ili izazivao druge probleme. Možda nekad nisam vidio neku boju pa bih pitao. Ali to je toliko rijetko bilo da se i ne sjećam više, podijelila je s nama iskustvo jednog studenta.
Daltonizam može otežati upis u škole zbog formalnih kontraindikacija, no u obrazovanju zapravo vrlo rijetko stvara probleme. U praksi se poteškoće najčešće javljaju u zadacima u kojima se informacije prenose isključivo bojom, primjerice pri radu s kartama s nijansama sličnih boja, grafovima, digitalnim prikazima ili u likovnim zadacima, gdje se očekuje točno prepoznavanje ili miješanje boja.
Profesorica je podijelila i savjet za izradu prezentacija koje učenici i nastavnici često drže na nastavi. Učenici s daltonizmom imat će problema u praćenju prezentacija na kojima se koriste crvena ili plava slova na zelenoj podlozi ili obrnuto. Zato je bolje koristiti kombinaciju svijetle i tamne boje, a današnji PowerPoint ima opciju provjere pristupačnosti kojom se klikom može dobiti povratna informacija o primjerenosti kombinacije boja, kontrasta, veličine slova i drugih elemenata.
– Budući da se problemi kolornog vida ponekad niti ne prepoznaju ili se prepoznaju tek kasnije u obrazovanju, nastavnici bi trebali o ovome voditi računa čak i kad nemaju (odnosno ne znaju imaju li) učenika s problemom kolornog vida u razredu. Ovaj pristup nazivamo univerzalnim dizajnom – nikome ne otežava, a nekima nemoguće čini mogućim, objašnjava profesorica Alimović.
Tipka za provjeru pristupačnosti u PowerPointu | Foto: screenshot
‘Postoje i aplikacije s kojima možeš provjeriti boje’
U visokom obrazovanju, uključujući i studije poput arhitekture, poteškoće se povremeno mogu pojaviti u radu s kartama, računalnim prikazima ili modelima gdje se elementi razlikuju samo po boji ili njenim nijansama. Ti problemi mogu se riješiti korištenjem dodatnih oznaka, jasnijih kontrasta, opisa ili korištenjem šifri za boje. Takav pristup ne zahtijeva posebne prilagodbe, već samo malo više pažnje u načinu prezentacije sadržaja, što ne olakšava samo osobama s daltonizmom, već svim studentima.
Za kraj, zaključak je da učenici s djelomičnim poremećajem prepoznavanja boja svakako mogu pokušati upisati strukovne škole unatoč kontraindikacijama jer se one ne uzimaju u obzir ako je dostupna odgovarajuća prilagodba. Profesorica Paulik s nama je podijelila iskustvo jednog učenika koji je unatoč daltonizmu završio za električara i radio u struci.
– Bar u mom slučaju na satu, praksi i na terenu uvijek su se koristile osnovne boje koje sam mogao razlikovati te nisam baš imao problema s tim. Postoje i aplikacije s kojima možeš provjeriti boje, jer u tom poslu brzina nije igrala nikakvu veliku ulogu, pa si uvijek imao vremena provjeriti, ispričao je.
Jedinstveni popis zdravstvenih zahtjeva potrebnih za upis u strukovne kurikule u 1. razred srednje škole možete pogledati u prilogu. Ako vam se dokument ne učitava, osvježite stranicu.
Loading...
Reload document 
Open in new tab Pridružite se našem Instagram kanalu.
