Kako je Strategija obrazovanja, znanosti i tehnologije postala taoc Andreja Plenkovića

Sutra ćemo zabilježiti točno tri mjeseca otkako je premijer Andrej Plenković najavio formiranje novog, osvježenog povjerenstva za provedbu Strategije sa samim sobom na čelu. Svima koji pozornije prate sustav znanosti i obrazovanja, bilo je jasno da se radi o najavi potpunog kraha ključnog reformskog dokumenta čije je provođenje Hrvatskoj dugoročno trebalo osigurati bolju, prosperitetniju budućnost. Plenkovićev nemar i potpuna ignorancija obrazovnog i znanstvenog aspekta države doveli su do svojevrsne talačke krize. Osim same Strategije, taoci premijera su naraštaji koji dolaze, njihova budućnost te neka bolja budućnost Republike Hrvatske.

Foto: srednja.hr/screenshot HRT

Zastanite na trenutak i zamislite Martinu i Ivana. Tijekom pohađanja osnovne i srednje škole, u središtu odgojno-obrazovnog procesa nalazili su se upravo oni sa svim svojim prijateljima učenicima. U tim đačkim godinama, Martini i Ivanu bili su osigurani najbolji mogući uvjeti i podrška za uspješno učenje i njihov cjelovit razvoj. Tada, ali i kasnije na fakultetu, Martina i Ivan razvili su i ključne kompetencije za cjeloživotno učenje, koje su im omogućile neprestan osobni razvoj i prilagodbu promjenjivim okolnostima vremena u kojem žive. Osim svega toga, Martinina i Ivanova zemlja svake godine izdvaja sve više financijskih sredstava za znanost i obrazovanje, a 2020. njihova je zemlja za to područje izdvojila čak 6% BDP-a.

Zemlja u kojoj Martina i Ivan žive je Hrvatska. Sve što su Martina i Ivan mogli biti i sve što je njihova zemlja mogla biti ostalo je tek mrtvo slovo na papiru jednog velikog reformskog dokumenta. Hrvatskoj se, naime, dogodio Andrej Plenković. Da bismo pojmili njegov odnos prema budućnosti svih Martina i Ivana ove zemlje, potrebno je vratiti se tri godine unazad.

Hrvatskoj jedino obrazovanje i znanost mogu donijeti općedruštveni prosperitet

Osim anemije, pati li premijer i od amnezije? Nakon 2 mjeseca, ni Akcijskog plana ni PSP-a ni ERS-a

Tada je, 17. listopada 2014., 7. saziv Hrvatskog sabora izglasao Strategiju obrazovanja, znanosti i tehnologije, temeljni reformski dokument kojim se za idućih nekoliko godina planiralo značajne promjene u hrvatskom obrazovnom i znanstvenom sustavu. Toj listopadskoj saborskoj sjednici prisustvovalo je 114 tadašnjih saborskih zastupnika, narodnih predstavnika u tom visokom domu.

Na usvojenoj Strategiji, dosta opsežnom dokumentu raspisanom na 266 stranica, pune dvije godine volonterski je radilo oko 130 stručnjaka raznih profila, kroz četiri radne skupine i 15 tematskih radnih skupina. Velik posao koji su napravili trebao je, dakle, biti kamen temeljac za budući boljitak hrvatskog obrazovanja i znanosti.

– Hrvatska prepoznaje obrazovanje i znanost kao svoje razvojne prioritete koji joj jedini mogu donijeti dugoročnu društvenu stabilnost, ekonomski napredak i osiguranje kulturnog identiteta, stoji u prvoj rečenici uvodnog dijela Strategije. Usvojivši ju, i Hrvatski se sabor suglasio da su znanost i obrazovanje Republici Hrvatskoj zaista važni razvojni prioritetni, štoviše, da joj jedino oni dugoročno mogu donijeti budući općedruštveni prosperitet.

Dolazak Andreja Plenkovića i konačan krah Strategije obrazovanja

Od usvajanja u listopadu 2014. godine, Strategiji su se na razne, očigledne i neočigledne načine podmetale noge u pokušajima provođenja, ponajviše u posljednje skoro dvije godine. No, apsolutna paraliza Strategije nastupila je dolaskom Andreja Plenkovića na čelo Vlade RH.

[EKSKLUZIVNA ANALIZA] Vican u Akcijskom planu izbacila 129 mjera iz Strategije, isključena djeca romske nacionalne manjine i djeca s poteškoćama u razvoju

Imenovanjem svojeg, kako će se kasnije pokazati, potpuno nesposobnog Posebnog stručnog povjerenstva za provedbu Strategije, Plenković je zapravo postigao točno ono što je naumio – paralizirao je bilo kakvu pomisao o provođenju Strategije. Zbog pritiska javnosti, a i kako će reći, novih okolnosti u Vladi, 14. rujna ove godine najavio je novi PSP sa sobom na čelu, i to s obrazloženjem ubrzanja reformskih procesa. Rijetko je tko povjerovao u ovo dosta populističko objašnjenje, štoviše, oni upućeniji u njegovim su riječima prepoznali konačan krah Strategije obrazovanja.

Naime, u zemlji opterećenoj agrokorima, inama i molovima te ratovima iz prošlog stoljeća koji se još uvijek vode, iluzorno je očekivati da jedan tako bitan, ključan reformski proces može voditi premijer. Jasno je to svima koji pozornije prate sustav, no on sam, zbog vlastite nadmenosti i svojatanja svog i samo svog Povjerenstva, to ne želi priznati. Umjesto toga, Plenkoviću i njegovom egu lakše je prepustiti se blaženom nečinjenju.

Andrej Plenković jednostavno ne mari

Sjetite se velikog broja volonterskih sati koje su stručnjaci utrošili u izradi same Strategije, sjetite se brojnih radnih skupina u kojima su radili, sjetite se konstatacije iz same Strategije o znanosti i obrazovanju kao razvojnim prioritetima Republike Hrvatske, na kraju, sjetite se svih Martina i Ivana ove zemlje. Andrej Plenković za sve navedeno jednostavno ne mari, već ignorantskim nečinjenjem i s posprdnim smješkom na sve odmahuje rukom.

Ne zaboravimo pritom, nikako ne manje bitno, da time omalovažava i 114 saborskih zastupnika koji su 17. listopada 2014. izglasali Strategiju. Analogno tome, omalovažava i Hrvatski sabor i građane Republike Hrvatske koji su na demokratskim izborima izabrali baš te zastupnike da ih predstavljaju.

Premijer Plenković jednostavno ne mari. Niti za temeljni reformski dokument niti za znanost i obrazovanje niti za institucije ove zemlje niti za građane ove zemlje.

PSP kao watchdog provedbe Strategije  

Pitate za reformu? Ona nije ovdje, zatočena je u kaosu nepravilnosti i netransparentnosti

I dok se od najave novog, modificiranog PSP-a u javnosti spekulira samo o imenima i činjenici da Plenković pati od obrazovne amnezije, malo tko je pojasnio koja je zapravo uloga PSP-a, a da nije vezana isključivo uz Akcijski plan ili natječaj za ERS.

Sama Strategija predviđa PSP kao tijelo zaduženo za njenu provedbu te koordinaciju strategija i djelovanja na području obrazovanja i znanosti. PSP je zadužen za samu provedbu točno određenih mjera iz Strategije, a između ostaloga, donosi i dvogodišnji Akcijski plan provedbe. PSP bi kontinuirano trebao provoditi pravodobno, redovito, objektivno i kvalitetno informiranje javnosti o ciljevima i provedbi Strategije, kao i povremeno organiziranje javnih rasprava o njenom ostvarivanju. Ukratko, PSP bi u maniri watchdoga trebao nadzirati i pratiti provedbu ključnog reformskog dokumenta hrvatske znanosti i obrazovanja i o tome redovito obavještavati javnost.

Strategija kao pluskvamperfekt

Posljednji Akcijski plan koji je Vlada RH usvojila datira iz rujna 2015. godine, a posljednje sustavno izvješće PSP-a o provedbi Strategije datira iz travnja 2016. godine. Sve navedeno pripada radu bivšeg PSP-a na čelu s Nevenom Budakom.

Osim što novog Akcijskog plana nema već mjesecima, logično je da nikakvog izvješća o provedbi Strategije nema od travnja prošle godine – naime nitko se sustavno nije bavio praćenjem provedbe Strategije niti ju je sustavno provodio. Ovakav posve nedopustiv odnos prema ključnom reformskom dokumentu usvojenom u Hrvatskom saboru, u Plenkovićevoj Hrvatskoj postao je posve prihvatljiv i to upravo njegovim ignorantskim nečinjenjem.

Stoga recimo to otvoreno, imamo premijera izravno odgovornog za Strategiju na izdisaju, premijera koji za ovaj aspekt države i društva jednostavno ne mari te premijera koji je svojim nečinjenjem kao taoce zatočio Strategiju i njezinu provedbu, sve Martine i Ivane ove zemlje i njihovu budućnost, a samim time, i prosperitetn(ij)u budućnost Republike Hrvatske. U Plenkovićevoj samici, obrazovanje i znanost osuđeni su u mukama čekati neka bolja vremena.

*Komentar je stav autorice.

One comment

Odgovori