Student Građevine iz Zagreba obišao biciklom ‘zloglasnu’ Siciliju
Kako ne bi proveo još jedno uobičajeno ljeto, student pete godine Građevinskog fakulteta u Zagrebu Tomislav Ljubičić, odlučio je kreirati jednu cijelu novu priču u svome životu, s novim ljudima u glavnoj ulozi, novim okruženjem i doživljajima. Stoga je odlučio biciklom obići talijanski otok Siciliju. Avantura je trajala 16 dana, u kojim je Tomislav prešao oko 1 200 kilometara. Otkriva nam neke anegdote, doživljaje, ali i neželjene scene s kojima se susretao.
Galerija 11 Fotografija
Otvori
Tomislav Ljubičić je 25-godišnji student Građevinskog fakulteta u Zagrebu koji se prošlo ljeto upustio u nesvakidašnju avanturu. Naime, odlučio je biciklom obići talijanski otok Siciliju. U 16 dana koliko je avantura trajala, odnosno oko 1 200 prijeđenih kilometara, štošta se izdogađalo. Dio toga je podijelio s nama.
Srušilo se sve, poput kule od karata
Već u vlaku prema Siciliji ohrabrujuće iskustvo
Kako je zaljubljenik u povijest, kojom je Sicilija vrlo bogata, Tomislav se odlučio baš za biciklističke putešestvije po njoj. Avionom je iz Zagreba stigao do Rima, a zatim je planirao vlakom stići do Ville San Giovanni, koja je odmah preko puta sicilijanskog grada Messine. No stvar se malo iskomplicirala, jer nije uspio naći izravnu liniju do tamo, nego je morao, čak tri vlaka promijeniti.
Tako je neplanirano prenoćiojednu noć u Napulju, mada kako nam govori nije zažalio zbog toga jer je upoznao tamo niz zanimljivih ljudi. Ujutro je trebao jako rano krenuti prema željenoj destinaciji.
– Trčao sam ujutro na vlak iz Napulja za Villu San Giovanni i nisam stigao ništa pojesti. Mislio sam da će se moći kupiti nešto u vlaku, ili da će biti neko dulje stajanje…I tako vozimo se sat vremena i ja shvatim da nema ništa od toga.
U tom kupeu, kojim sam se vozio pitam lika do sebe ‘ima li se u vlaku kupiti nešto za jesti i on mi odgovori da nema jer je to regionalni vlak, u kojem nema takve ponude te mi uzvrati pitanjem – pa zašto, jesi gladan?, i ja mu odgovorim da jesam jer sam trčao na vlak i ništa nisam stigao kupiti.
U tom momak veli pa što ne kažeš i pođe vaditi one nekakve sendviče, sokove i odjednom svih 15-ak ljudi u kupeu počnu vaditi sokiće, čokoladice, kroasane, peciva. I tako sam se odjednom, od ničega za jesti, našao s vrećicom punom hrane – i imao sam što jesti sljedeća dva dana, prisjeća se Tomislav, koji je odmah naglasimo govornik talijanskog jezika, što mu je zasigurno olakšalo avanturu.
Spavao u kampovima, a u dva navrata i na divlje
Prešavši trajektom na Siciliju, Tomislav je krenuo s bicikliranjem. Još dok je planirao put u Zagrebu odredio si je u kojim će mjestima spavati, ovisno o tome gdje su bili označeni kampovi. No teško je takve stvari isplanirati do kraja. Uvjerio se i Tomislav u to.
– Znalo se događati da kamp u kojem sam planirao spavati ne radi pa bih morao biciklirat do sljedećeg mjesta, govori student Građevine.
Tako je u pojedinim danima prelazio i preko stotinu kilometara, mada nam otkriva da je prosjek bio oko 65. Put od Siracuse prema Cataniji, bio je jedan od najpornijih dana, a dijelom i opasan.
– Tu je bio velik promet i cijelo sam vrijeme išao po regionalnoj cesti i najednom naletim na znak autocesta. Nisam se više mogao vratiti, jer je izlaz bio dalje od pet kilometara pa sam se odlučio za opasnu varijantu – zaustavnim trakom lagano ići prema sljedećem izlazu. I tako se vozim par kilometara, a nema pa nema izlaza.
Najednom ispred mene se ukaže tunel pa uzbrdica pa još jedan tunel, da bi nakon desetak kilometara napokon stigao i do izlaza, uzbuđeno govori Tomislav.
Selo u koje je stigao sišavši s autoceste zvalo se Lentini.
– I dolazim do prve kuće koju sam ugledao da pitam koliko još ima ovom cestom do Catanije. Ispostavi se da ima 30 kilometara, što mi je u pol 10 navečer i nakon iznimnih napora bilo previše.
Tako pitam domaćina da mi da malo vode i on me priupita bi li ostao na njihovom imanju, točnije plantaži naranči prespavati tu noć. Odlučio sam ostati i to je bilo uistinu zanimljivo iskustvo, spavati među stablima naranče, rekao nam je Tomislav.
Dodaje i kako se unutar plantaže nalazila i sala za prijem gostiju te je baš tu noć bila rođendanska proslava. Na kraju se upoznao i zabavio sa slavljenicima te im prepričao svoja iskustva i daljnje namjere.
– Tako se najgora moguća situacija, pretvorila u najbolju, zaključio je Ljubičić.
Poljak koji hoda
Trošak oko tisuću eura
Kako se često Sicilija gleda kroz prizmu mafijaških skupina, a time i kao opasan otok, pitali smo Tomislava kako se njemu to sve skupa učinilo.
– Otok nije nimalo opasan, nisam doživio nijedno jedino negativno iskustvo. Na strateškim pozicijama u većim gradovima, može se dogoditi da ima nešto više policije na jednom mjestu, ali zbilja nisam osjetio nikakvu nesigurnost. Mislio sam ići u mjesto Corleone, poznato po kultnom Kumu, ali jedna mi je gospođa savjetovala da ne idem ne zato što je opasno, nego što se tamo nema što vidjeti, objašnjava Ljubičić.
Kada je riječ o troškovima i nisu bili strašni, obzirom da je na putu bio ukupno 20 dana.
– Sam put po Siciliji bio je nešto više od 600 eura, a kad se tome pridodaju karte za avion, vlak, bus, kao i neki dijelovi koje sam morao nabaviti za bicikl, iznos se penje na nešto preko tisuću eura, otkriva student Građevinskog fakulteta.
Kako do šestog mjeseca namjerava diplomirati, ne zna ni hoće li baš moći uskoro ponoviti nešto slično, ali je jako zadovoljan što si je priuštio ovo putovanje.
– Super iskustvo! Naučiš biti otvoren prema ljudima. I sam sam isprva bio suzdržan, tražio sam u kampovima nekakve ljude svojih godina, ali nakon drugog – trećeg, stalno si na cesti, sam si i kada dođeš u kamp baš te boli briga kakvi su ljudi, jedva čekaš da sretneš bilo koga da mu možeš ispričati što ti se dogodilo tog dana.
Stekao sam samopouzdanje i naučio da gdje god se nađem, kakva god bude situacija, mogu se snaći nekako. Ništa nije nerješivo, iz svakog se problema može izaći. Samo treba biti otvoren prema ljudima, zaključuje Tomislav.
