Surova istina o bojkotima nastave: Roditelji su nam ispričali zašto ne vjeruju školama
Više od 1.000 naših čitatelja glasalo je u anketi o tome trebaju li roditelji imati pravo na bojkot nastave. S obzirom na sve veći trend ovakvog načina rješavanja problema učenika u školama, postavlja se i pitanje zašto se on uopće događa. Skoro polovica sudionika naše ankete smatra da roditelji imaju to pravo zato što ne vjeruju školama i institucijama. Dvije čitateljice su nam ispričale i svoja iskustva sa školama zbog kojih su izgubile povjerenje u obrazovne ustanove i bojkote roditelja smatraju opravdanima.

Foto: Ramona Ščuric | srednja.hr
Prvi slučaj bojkota nastave od strane roditelja bio je u zagrebačkoj osnovnoj školi u listopadu 2024. godine. U 4. razred je došao novi učenik koji je imao određenih problema u ponašanju i navodno je radio probleme drugim učenicima u razredu. Nakon dva dana s novim učenikom roditelji su odlučili ne slati djecu na nastavu i bojkot je potrajao do kraja mjeseca uz par dana prekida.
Sve je eskaliralo kada su se bojkotu roditelja jednog razreda pridružili i ostali roditelji iz škole, a zatim i nastavnici zbog čega je ravnatelj dao ostavku. Situacija se smirila tek kada je učenik, za kojega su roditelji ostalih učenika zahtijevali da ponovno ode na psihološku procjenu, iselio iz Hrvatske. Ovo je trebao biti izniman slučaj, no početkom drugog polugodišta ove godine, slični scenarij gledali smo u jednoj osnovnoj školi u Puli.
Skoro polovica ispitanika ne vjeruje u rad škola i institucija
Ondje je učenik dobio premještaj zbog ukora, a na nastavu je došao s pomoćnikom. No, roditelji su za dolazak novog učenika saznali tijekom praznika, tako da su unaprijed odlučili bojkotirati nastavu, iako taj učenik nikada nije ni bio s njihovom djecom u razredu. Slučaj iz Pule trajao je četiri dana, a učenici su se vratili u razred tek kada su škola i ostale institucije pristale na uvjete roditelja koje, kao i u slučaju iz Zagreba, opet uključuju novi psihološku procjenu učenika.
I taman kada se situacija u Puli smirila, iz Zagreba je došla najava novog bojkota nastave, ovog puta u drugoj osnovnoj školi. Roditelji su bojkot najavili jer su s novim učenikom, koji ima određenih poteškoća u ponašanju, proveli cijelo prvo polugodište i navodno sva djeca ‘pate’ zbog njegovog ponašanja. Učenik se školuje po primjerenom obliku školovanja u razredu, roditelji su se na to žalili, no žalba im nije prošla. Nakon toga su roditelji najavili da će bojkotirati nastavu po uzoru na već viđene slučajeve.
Upravo zbog ovakvih sve češćih akcija roditelja, na našem portalu smo proveli anketu s pitanjem trebaju li roditelji uopće imati pravo na bojkot nastave. Rezultati su pokazali surovu istinu – roditelji jednostavno ne vjeruju školama niti institucijama da će riješiti probleme njihove djece. Stoga bojkot nastave smatraju opravdanim načinom na rješavanje problema koje djeca imaju u školama.
‘Tko ne zna rješavati probleme, treba biti bojkotiran’
U anketi je sudjelovalo 1.284 naših čitatelja. Gotovo polovica njih, 44,94 posto što je 577 sudionika, smatra da roditelji imaju pravo na ovakav bojkot nastave jer škole i institucije ne rade dobro svoj posao. Nešto manje ljudi, njih 428 što je 33,33 posto smatra kako roditelji ne bi trebali imati pravo na bojkot nastave i da za to trebaju biti sankcionirani. Njih 279, odnosno 21,73 posto nije sigurno trebaju li roditelji imati to pravo ili ne.
– Pa ako škola i ministarstvo ne znaju riješiti svoje probleme, naravno da imaju. Tko ne zna rješavati probleme treba biti bojkotiran. U zaštiti zdravlja i života njihovog djeteta naravno da imaju. 99 posto sam sigurna da nisu iz dosade odlučili bojkotirati nastavu. To je vjerojatno zadnja mjera koju su poduzeli, neki su od komentara na našim društvenim mrežama za ovu anketu.

Rezultati ankete 21. siječnja 2025. u 16:30 | Screenshot srednja.hr
Naša čitateljica Ivana dodatno nam je objasnila zašto smatra da roditelji, ne samo da imaju pravo na bojkot nastave, već da su dužni reagirati u nekim situacijama pa makar i na takav način. Dodala je i kako je sve više takvih slučajeva jer se u školama, navodi, ne zapošljavaju osobe koje imaju odgovarajuće pedagoško znanje.
– Roditelji imaju pravo reagirati kad uoče da sustav zaštite djeteta od bilo kakvog nasilja ne reagira, naročito ako se radi o samovolji ravnatelja, nastavnika i drugog osoblja u školi, tj. da implementiraju svoje ili tuđe privatne stavove, a ne mjere predviđene zakonom. Smatram da pri zapošljavanju u školama postoji negativna selekcija, po babi, stričevima i strankama i da nastavnom osoblju nedostaje pedagoško znanje kao i motivi za pedagoški rad. I sama sam doživjela slučaj nereagiranja škole na verbalno i tjelesno nasilje u učionici mog djeteta, tj. prosljeđivanje pedagoginji i stavljanje ad acta, ispričala nam je Ivana.
‘Uvijek sam na strani učitelja i nastavnika, ali…’
Svoje iskustvo s nama je podijelila još jedna čitateljica i to iz Zagreba. Ona je odlučila biti anonimna pa ćemo ju za potrebe članka oslovljavati s imenom Ana. Kako nam je ispričala, najsretniji dan joj je bio kada je njen sin, odličan učenik i sportaš, maturirao i završio školovanje. Obrazovanje je nastavio na fakultetu gdje, kako navodi naša čitateljica Ana, ima bolje ocjene nego u gimnaziji koju je pohađao.
– S njim nije nikad bilo problema, ali ono što se događalo u razredu i školi s drugom djecom je prestrašno. Trebam napomenuti da sam uvijek na strani učitelja i nastavnika, ali zaista ih ima svakakvih. Potpuna needuciranost po pitanju pedagogije, psihologije, ne znaju prepoznati dječje manipulacije, nagrađuju ulizivačko ponašanje, imaju miljenice i miljenike, nagrađuju tužakanja potpunih besmislica (npr. tko je slomio kredu), djecu od 1. razreda stavljaju u poziciju natjecanja za njihovu pažnju pa klinci postanu neprijatelji, umjesto prijatelji. Oko miljenika se formira grupa djece koja bude u povlaštenom položaju. Ne znaju prepoznati kad djeca lažu, dvostruki kriteriji. Pojma nemaju kako s djetetom po prilagođenom programu, otvoreno ne priznaju njihove dijagnoze, nazivaju ih pred cijelim razredom lijenčinama, glupanima, priča nam Ana.
Učiteljica je cijeli 2. razred osnovne škole forsirala da okrive učenika za nešto što nije napravio
Istaknula je kako prijavljivanje i inspekcije ne funkcioniraju jer se, kaže, dolazak uvijek najavi ravnateljima pa se onda učenici posebno pripreme za taj sat, dobiju upute, pitanja unaprijed i slično. Osim u srednjoj, imala je negativnog iskustva u osnovnoj školi svog sina. Kao primjer je navela situaciju koji se dogodio u 2. razredu osnovne škole kada je jedan učenik trebao priznati kako je na zidu škole napisao običnom olovkom, sitno i jedva vidljivo, ‘Klara + Filip’ i nacrtao srce.
– Cijeli 2. razred je učiteljica forsirala, maltretirala, inzistirala da prizna, sazivala roditeljske jer je imala ‘pouzdanu informaciju’ od njene mezimice da je tog klinca vidjela dok piše, a ostali klinci su potvrdili. Ja sam u jednom trenutku rekla da ćemo mi roditelji skupiti lovu za grafologa pa ako se utvrdi da je mali napisao, plaća njegova obitelj, ako nije on, plaća škola. Tad je maltretiranje učiteljice i klinca stalo. Jednostavno je bilo nepojmljivo bavljenje takvom gluposti, ali učiteljica je tvrdila da je to uništavanje školske imovine i slično. Iako smo znali da jednostavno ne voli tog klinca koji sporije uči, muca i ima nekih poteškoća. Na kraju 4. razreda se saznalo tko je i svi klinci u razredu su malcu morali pisati ‘pismo isprike zbog krive optužbe’. Većina klinaca se više nije ni sjećala radi čega se ispričavaju, moj sin nije ni htio pisati jer malog nije nikad ni okrivio, ispričala nam je čitateljica Ana.
‘Sva nasilna događanja u školi, i osnovnoj i srednjoj, bila su zataškana, ali sva’
Osim toga, kao veliki problem u obrazovanju je istaknula i ‘ganjanje ocjena’ koji učenici slučaju od učitelja na dnevnoj bazi. ‘A gdje ćeš se ti upisati’, bilo da se radi o srednjoj školi ili faksu, bilo je redovno pitanje gotovo svih učitelja koji su predavali njenom sinu. No, kao najgore od svega što se događalo zapravo je zataškavanje nasilja među učenicima.
– Sva nasilna događanja u školi, i osnovnoj i srednjoj (gimnaziji), bila su zataškana. Ali sva, i psihička i fizička, pometena pod tepih, zlostavljači (i cure i dečki) su uredno vrijeđali svoje odabrane žrtve. Nastavnici su uredno mahali rukom, najveća kazna je bila ‘ideš ravnatelju’ i ništa se dalje ne događa. U razred mog sina u gimnaziji je prebačen učenik iz drugog razreda jer se nije uklopio u svoj bivši razred, a u stvari je bio žrtva nasilja grupice nasilnih koji ga nisu ni na satovima ostavljali na miru. Dobacivali su mu, rugali se pa se s nastavnicima smijali i optuživali ga da je preosjetljiv. Inače je učenik bio feminiziranog ponašanja i zato je bio žrtva nasilja i predmet ismijavanja, govori nam Ana.
‘Promjene koje bi se trebale dogoditi jesu selektiranje kadra koji radi u školama’
Ispričala nam je i kako je na prvom roditeljskom sastanku ravnateljica gimnazije, koju je pohađao njen sin, naglašavala kako njihovih 90 posto maturanata upiše željeni fakultet. No, Ana tvrdi kako je to točno jer je 90 posto učenika tijekom školovanja išlo na instrukcije iz nekoliko predmeta, a cijeli razred je pohađao pripreme za maturu. Na pitanje što bi se po njoj trebalo promijeniti u školstvu da joj se vrati povjerenje u obrazovne institucije, odgovara – apsolutno sve.
– Promjene koje bi se trebale dogoditi jesu selektiranje kadra koji radi u školama i kadra koji radi s djecom. Riba smrdi od glave. Zapošljavanja preko stranačke iskaznice, po babi i stričevima, Ministarstvo u rasulu, potpuna nezainteresiranost politike za reformu školstva. Osobno bih uvela i psihotestove za sve koji rade u učionicama. I šire. Ne možemo škole izdvojiti kao poseban dio društva, škole su nam točno takve kakva nam je država. Ako učitelj, psiholog, ravnatelj dobiju posao ‘preko veze’ i svi to znaju, o kakvom povjerenju u stručnost, autoritetu pričamo?, poručila je naša čitateljica.