Svi smo tog dana izgubili djelić sebe: Prošlo je godinu dana od najveće tragedije u Hrvatskoj

Prošlo je godinu dana od najveće tragedije u hrvatskom obrazovanju – napada u Osnovnoj školi Prečko. Bio je posljednji dan nastave prije zimskih praznika. Učionice u svakoj školi u Hrvatskoj trebale su biti pune veselja, učenici su trebali nastavu završiti božićnom priredbom za koju su se tjednima pripremali. Ali onda je oko 10 sati ujutro cijela Hrvatska zavijena u crno. Mladić je s nožem ušao u školu i napao učenike prvog razreda. Napao je i ozlijedio učiteljicu. Jedan prvašić, nažalost, nije preživio.

Osnovna škola Prečko | Foto: Ramona Ščuric, srednja.hr

Na današnji dan dogodila se najveća tragedija u novijoj povijesti Hrvatske – ona u Osnovnoj školi Prečko. Mladić je upao u školu i nožem napao prvašiće i njihovu učiteljicu. Jedan učenik, na najveću žalost, nije preživio.

Kao novinarki, čiji je posao izvještavati s terena, pa i ovako tragičnih, dan kada sam provela ispred Osnovne škole Prečko nikada neću zaboraviti. To mi je bio najtužniji Božić ikad, a vjerujem i mnogim ljudima u Hrvatskoj. Kako da se ljudi vesele, kada je jedan mali, nevini život tako okrutno ugašen?

Cijeli dan sam suzdržavala suze i pokušavala se fokusirati na zadatak – snimaš sve što vidiš, javljaš u redakciju što se događa, šalješ milijun fotografija, izjave policije, roditelja… A onda su ljudi počeli dolaziti i paliti svijeće. Kada sam vidjela djecu koja donose plišance i poruke koje su sami napisali za dječaka kojeg nikada nisu upoznali – suze su same od sebe krenule.

Kada se navečer okupilo stotinu ljudi koji su zapalili duplo toliko svijeća, emocije su svima bile na vrhuncu. Mnogi su plakali, a neki su i vikali. Ali nije bilo govora o tome da su se ostali osjećali uplašeno zbog tog vikanja. Naprotiv, sve što su ljudi vikali smo svi mi osjećali. Tugu, neizmjernu tugu. Ljutnju. Nemoć. Nesigurnost. Patnju.

Prošlo je godinu dana od najveće tragedije u hrvatskom školstvu. Od tada su se uvele mnoge mjere za sigurnost – od zaključavanja ulaznih vrata i pa do zapošljavanja osoba za sigurnost na ulazima škola. Ali, ova tragedija se nikada nije trebala dogoditi.

Roditelji su tog dana izgubili svoje dijete. Škola je izgubila svog prvašića. Učenici su izgubili svog prijatelja. A svi u Hrvatskoj su tog dana izgubili jedan mali djelić sebe.

*Komentar je stav autora i ne održava nužno stav redakcije