Pretraga

Tri zagrebačka studenta istražila 70 napuštenih lokacija od Podsuseda do Černobila

A- A+

Mihovil Pirnat, Josip Kovač Levantin i Matija Pucak sasvim su neobični studenti zagrebačkog Sveučilišta. Osim što su uspješni akademski građani, ova trojica mladića su tijekom proteklih pet godina posjetila i istražila više od 70 napuštenih lokacija u Hrvatskoj i okolici. Kako bi svoj neobični, adrenalinom nabijeni, hobi predstavili široj populaciji za portal Srednja.hr su progovorili o opasnostima i guštima koji idu uz urbex.

Josip Kovač Levantin, Mihovil Pirnat i Matija Pucak/ Croatia Infiltration arhiva

Neki studenti skupljaju markice, razmjenjuju salvete, igraju video igre, a neki poput Mihovila Pirnata, Josipa Kovača Levantina i Matije Pucaka svoje slobodno vrijeme koriste za infiltraciju u napuštene vojne i civilne objekte diljem regije.

Ekscentrični studentski trojac je kroz pet godina istražio i poslikao sedamdesetak napuštenih lokacija te, djelivši svoja iskustva putem bloga i Facebook profila, oživio urbex (urban exploration) scenu u Hrvatskoj. Po vlastitim riječima, za sada su istražili oko 60 posto planiranih objekata u Lijepoj našoj, ali s njihovim napredovanjem i krug istraživanja se širi na okolne zemlje.

Izdvojeni članak

Fotogalerija: Oslikavanjem vodenih pumpi ekipa ‘Pimp My Pump’ dokida sivilo grada

No, vratimo se na početak. Kao što to s uzbudljivim pričama obično biva, sve je počelo sasvim slučajno. Mihovil Pirnat, danas student 3. godine Arhitekture, kao što sam kaže, davnog ljeta 2008. dosađivao se u Zagrebu dok je njegovo društvo bilo na moru. Surfajući internetom u ruke mu je došla informacija o napušenoj lokaciji na Markuševcu te se otisnuo u pustolovinu koja ga je šest godina kasnije dovela do neslućenih iskustava.

– Neka su dva tipa bajkovima išli na jednu lokaciju tu u Zagrebu i objavili su koordinate na netu. Pisali su kako je kompleks zaključan i da nitko ne zna ništa o tome, ali da je sve veliko i da je mjesto fantastično. Razmišljao sam, ono, dosadno mi je, idem uzeti bicikl i odvesti se tamo. Imao sam samo mobitel kojim sam slikao na licu mjesta i bilo mi je zbilja zabavno. Tada nikoga iz današnjeg tima nisam poznavao pa sam pokazao jednom prijatelja (on je neko vrijeme bio u ekipi) koji se vratio s mora. Malo kasnije smo otišli opet i poslikali bolje, otvorili blog i tako se nekako sve zakotrljalo, otkriva nam u razgovoru Pirnat same početke ekipe koja se danas naziva Croatia Infiltration.

Izdvojeni članak

Fotogalerija: Najljepša napuštena mjesta na svijetu


Černobil – iskustvo koje se ne da prepričati

Osim objekata u Hrvatskoj koje su istražili trojac je posjetio legendarni Černobil, koji je prema njihovim riječima mjesto kakvo je teško opisati riječima. – Jednostavno bolesno iskustvo. Nemoguće je to opisati. Izgleda kao si da evakuirao cijeli Zagreb i onda da šetaš kroz njega. Poludepresivno je, a opet tako fantastično. Iznenadilo me kako je priroda genijalna. Nema ljudi i vegetacija buja. Dok smo hodali okolo imali smo pratnju, a dobili smo i Geigerov brojač. Zapravo nije toliko ni opasno. Mislim, radijacije ima, nije strašno. Zapravo na pojedinim mjestima je niža nego u Zagrebu, a sve u svemu kad završi obilazak učinak je kao da ste bili na nekoliko rengena. Opasno je na primjer hodati po prirodi, jer s asfalta kiša ispire svu radijaciju u zemlju i onda su biljke ozračene. Kad se čovjek kreće po cesti posve je bezopasno, prepričavaju svoja iskustva članovi Croatia Infiltration tima.

Nakon prvih koraka, Mihovil je počeo dobivati pozitivan feedback među ljubiteljima ovog oblika zabave. Dobivao je sve više prijedloga za lokacije koje bi mogao posjetiti, a izvori su uglavnom bili ljudi koji su imali informacije, ali ne i volju ili hrabrost za samostalne pothvate. Vrlo brzo je postalo jasno da bi istraživanje napuštenih objekata moglo postati vrlo zanimljiv hobi.

U narednom periodu priključio mu se Matija Pucak, kolega sa studija Arhitekture, a po dolasku na Fakultet prometnih znanosti i Splićanin Josip Kovač Levantin.

– Javio nam se i izrazio želju da surađujemo. Našli smo se i vrlo brzo kliknuli. Donio je logistički napredak i ozbiljnost, jer smo do tada smo išli na manje zahtjevne lokacije i fotografirali, no bez ozbiljnije opreme. Nismo imali znanja u području spuštanja konopima, otključavanja vrata i slično. Do tada je sve bilo bez nekog jasnijeg cilja, prepričava Mihovil stvaranje Croatia Infiltration ekipe.

Na dan katastrofe u Fukušimi bili u vojnoj bazi na vrhu Guslice

Nije dugo trebalo da se ohrabre i upuste u istraživanje zahtjevnijih objekata van grada. Tragove o potencijalno interesantnim mjestima dobivali su putem interneta. Kako su oni napredovali i broj potencijalnih lokaliteta je rastao.

Izdvojeni članak

Psihomodo Pop dobio svoj trg: ‘Pimp My Pump’ zapeo za oko i Kinezima

Neko su se vrijeme ‘muvali’ po Zagrebu i okolici, skupljajući iskustvo. Ipak nije dugo trebalo dok se ekipa nije odvažila na zahtjevnije pothvate.

– Prva ozbiljnije akcija je bila na Guslici. Jedino što smo znali bilo je da negdje oko Platka ima brdo koje je šuplje na vrhu i da je unutra nekakav objekt. Istraživali smo i odlučili otići tamo. Nismo imali baš puno informacija, ali skupili smo opremu i namirnice za dva dana i krenuli u nepoznato. Uvjeti su bilo potpuno pogrešni za nas tako neiskusne jer je bilo dva metra snijega. Bilo je brutalno, a najgore od svega je bilo kada smo shvatili da ne znamo gdje je ulaz u objekt i počeli kopati po snijegu. Srećom vidjeli smo kućicu u koju smo ušli i shvatili da je to maskirni ulaz. Izvana i iznutra je sasvim normalna, ali u podrumu je ulaz u podzemni kompleks. Agregati, bolnice, bazeni…nešto fenomenalno, prepričava sa žarom u očima Josip Kovač Levantin prva ozbiljnija adrenalinska iskustva Croatia Infiltarationa.

Sve su fotografije ustupljene od Croatia Infiltration tima

Zanimljiv podatak vezan za prvu infiltraciju ovog tima u neki vojni objekt je i činjenica da se odigrao na dan kada je japansku Fukušimu zadesila velika nuklearna katastrofa.

– Vani panika, a mi skroz izolirani od svijeta iza vrata od metar debljine, uz smijeh pričaju urbani istraživači sa zagrebačkom adresom.

Fascinantni podzemni gradovi svugdje oko nas

Uz adrenalin koji šiba tijelom za ovakvih podviga do te mjere da se i na hranu zaboravi, istraživanje napuštenih građevina ima i druge čari. Beskonačna se ljepota skriva u izgubljenom vremenu i mjestima koja kao da su zaboravljena od Boga i od ljudi.

Što je sve potrebno za urbex?

– Priprema ovisi o lokaciji. Podjelimo posao što u slučaju da idemo negdje dalje znači da oni pripreme stvari koje ćemo nositi, a ja se pobrinem za mape i pripremu puta do tamo. Mihovil je zadužen za istraživanje povijesti lokaliteta i otkrivanje potencijalnih tajni koje stoje iza određenog mjesta. Već smo se uhodali i sad nam je prilično lagano. Što se tiče opreme, za početnike ne treba puno toga, jer za posjete urbanim lokacijama dovoljan je par čizama, pouzdana lampa i fotoaparat. Sa zahtjevnijim istraživačkim poduhvatima stanje je drugačije, a oprema je dosta skuplja. Mi smo je godinama upotpunjavali, jer nitko od nas nije imao novca da sve to kupi od jednom, zaključio je timski logističar Josip Kovač Levantin.

Nekada su cijeli kompleksi skriveni u brdu, drugi put vile i tvornice poput ukletih kuća iz holivudskih filmova zjape prazne usred Zagreba, no ono što očarava Matiju, Mihovila i Josipa su mjesta koja su ‘skrivena ljudima ispred očiju’.

– Najdojmljivije su lokacije Kuk 0 pokraj Brela i jedan lokalitet na Petrovoj Gori. U oba slučaja kompleksi su smješteni u šumi. Kućica iznad zemlje ne izgleda posebno, no vrlo brzo shvatiš da je to paravan. Izgleda normalno, kao da ljudi žive unutra, kad ono u podrumu ulaz u tunele koji vode do cijelog jednog grada ispod zemlje. Fascinantno. Nitko živ ne bi posumnjao da nešto takvo postoji. Takav tip lokacija je užasno zanimljiv jer je skriven ljudima ispred očiju. Jedini znak je nekakva klasična jugoslavenska vojna rampa koja sugerira da bi se tu moglo nešto skrivati, ali ništa više od toga, priča Josip pokazujući nacrte podzemnih gradova diljem Hrvatske.

Pričljivi dvojac dodaje još kako ipak postoje znakovi koje nakon nekog vremena istraživači poput njih počnu prepoznavati na najnevjerojatnijim mjestima.

Skoro zaglavili u mećavi na Zavižanu

Iako uzbudljivo i nadasve šarmantno, istraživanje ovog tipa krije i brojne rizike. Sa sedamdesetak posjećenih lokacija na kontu logično je da se dogode i neke nepredviđene situacije. U određenim periodima mladići iz Croatian Infiltrationa na terenu su više vikenda za redom, no uglavnom su prolazili bez većih problema, ali ne kriju da opasnosti postoje.

– U početku mi se činilo izuzetno opasno jer je adrenalin drmao na najjače. No onda se malo navikeneš pa ti se čini sigurnije. Teško je reći koliko je zapravo rizično sve ovo dok ne vidiš kako se u pojedinim situacijama snalaze autsideri. Prilikom jednog snimanja, uz sva upozorenja i mjere opreza, dvoje ljudi je zbog vlastite nesmotrenosti upalo u šahte. Zašto? Zato što su hodali i fotografirali istovremeno. Drugim riječima, uvijek je opasno, ako čovjek ne pazi. Napuštene zgrade znaju biti prilično trulih podova i tu treba jako paziti. U vojnim objektima nema tog tipa opasnosti, jer su te građevine napravljene da mogu stotinama godina opstati, elaborirao je Mihovil Pirnat i upozorava potencijalne istraživače i na ljudski faktor koji je često presudan.

Kako on kaže, u urbanim sredinama morate paziti na ljude koji vas ne žele na spomenutom mjestu, a ni vi njih ne želite sresti. U takvim situacijama i strah ima velike oči pa se čovjeku mogu pričinjati stvari koje ne postoje.

Dok u napuštenim gradskim tvornicama morate izbjegavati agresivne narkomane, prilikom zahtjevnijih operacija na udaljenim mjestima najveći protivnik su prirodne sile koje, ukoliko ih se ne poštuje dovoljno, istraživača mogu stajati glave.

– Najrizičnija situacija u koju smo se uvalili dogodila se prošle godine. Ona velika mećava je zatrpala cijelu Hrvatsku od Splita i Dubrovnika do Like i Zagreba. Mi smo odlučili upravo tada napraviti trening preživljavanja u prirodi i otići na Zavižan. Dočekalo nas je tri i pol metra snijega. Nismo imali profesionalnu opremu, ali smo ipak imali sve potrebno za preživljavanje. Na vrhu je bio planinarski dom koji nam je bio cilj kada smo krenuli. Krenuli smo po danu i ubili smo se doslovno, jer smo se penjali nekih osam-devet sati. Mećava nas je pogodila zadnji dio puta. Izašli smo na nož brda gdje najjače udara, a nama za čizme na stopalima pričvršćeni teniski reketi da ne propadamo u snijeg.. Mrkli mrak, a puše tako da te baca s nogu i sitni led te ubija. To je jedan od rijetkih puta kada sam se baš usr**, ushićeno prepričava Kovač situaciju u kojoj je skoro zaglavila cijela ekipa.

Priča je ipak imala sretan kraj jer su se momci dočepali sigurnosti negdje malo prije pola noći spašeni tračkom svjetla koji je dopirao kroz vrata doma. Naime, u tim trenucima su bili izgubljeni i nisu vidjeli zatrpanu kućicu na samo 15 metara udaljenosti.

– Kad smo upali ljudi nisu mogli vjerovati. U domu su bili pripadnici Ajkula, riječke specijalne policije koja je imala nekakav seminar o preživljavanju. Kada smo nas trojica idiota s onim reketima na nogama banuli u pola 12 ništa im nije bilo jasno, opisuju u paru Mihovil i Josip.
No kako se kaže, sreća hrabre prati, pa je tako bilo i tog puta.

Ovi mahom 24-godišnji mladići iz tjedna u tjedan upuštaju se u rijetko viđene vratolomije, a nakon što su mi ispričali ovu zapanjujuću ‘štoriju’ živo me zanimalo kako na njihov pomalo ekstreman hobi reagira okolina.

– U početku je bilo dosta polemika, ali nakon što smo se vratili iz Černobila, stvar je riješena. S vremenom su se priviknuli, uz osmjeh je otpovrnuo mladi Splićanin u redovima Croatian Infiltraton ekipe Josip Kovač.

‘Leave nothing but footprints, take nothing but photos’

Josip, Mihovil i Matija s obzirom na svoju aktivnost i odvažnosti u pohodima uživaju priličan ugled u Hrvatskoj, ali i inozemnoj urbex zajednici. Naime, jedini su koji hrvatske lokalitete promoviraju na međunarodnim forumima.
Usprkos tome u timu su i nakon više godina djelovanja samo njih trojica što zapravo nije slučajno.

Ponuda od novih članova im ne fali, no oni ih kontinuirano odbijaju. Ne, nisu momci bahati ili asocijalni već je riječ o praktičnosti. Naime, tročlana ekipa je idealna za planiranje, ali i za realizaciju pothvata.

– Uvijek radimo kao trojka. Realno to je idealan format za istraživanje. Na taj način ne gubimo vrijeme jer se u troje najlakše koordinirati. Oni koji nam se jave, njih potičemo da sami sa svojom ekipom istražuju. Dajemo im podršku i potrebne informacije, ali nikoga ne uzimamo u svoju ekipu. Neki sigurnosni razlozi su tu ključni. Jedna osoba može efikasno pratiti još dvije, ali ne više od toga. Koliko god glupo zvuči četvrta osoba komplicira i na neki način je višak. Osnova je u tome da u slučaju nesreće jedan ostane s unesrećenim, a drugi ide po pomoć, objasnili su i dodali kako to pravilo vrijedi za nove lokacije.

Ukoliko odlaze na poznatu lokaciju s nekim ciljem onda znaju povesti još nekoga, ali u tom slučaju je i logistika znatno drugačija.

Rade na seriji dokumentaraca

Njihove aktivnosti nisu prošle nezapaženi ni u umjeničkim krugovima te su prije nekog vremena stupili u kontakt s mladim, ali vrlo perspektivnim redateljem Filipom Filkovićem koji im je predložio snimanje filma. U međuvremenu su od prvotne ideje odustali, no sada rade na šestodijelnom dokumentarcu koji bismo uskoro mogli gledati i na našim malim ekranima. – Filip je izuzetno osebujna ličnost, ali isto tako vrlo sposoban redatelj koji usprkos mladosti iza sebe ima čitav niz uspjeha. Projekt na kojem smo zajednički počeli raditi već je pri kraju, a pilot epizoda je snimljena. Planiramo ih još pet komada i nadamo se da će uskoro biti plasirane na nekom od većih medija, otkrivaju.

Uz pravilo da ne uzimaju nove članove tima, Kovač, Pucak i Pirnat imaju još jednu mantru – nikad ništa ne uzimaju s lokacije, ne oštećuju je, već samo fotografiraju. ‘Leave nothing but footprints, take nothing but photos‘ moto je koji već godinama prati Croatia Infiltration i koji će ih pratiti dok ih bude.

– Vrlo je bitno naglasiti da s lokacije nikada ništa ne uzimamo. Ostavimo je točno onakvu kakvu smo je našli. Ne razbijamo, ne uništavamo, ne krademo. Samo uđemo, slikamo i izađemo. Tu je granica između lopova, vandala i urbanih istraživača, rezimiraju na samom kraju našeg razgovora Josip Kovač Levantin i Mihovil Pirnat.

Više fotografija pogledajte ovdje

Tri zagrebačka studenta istražila 70 napuštenih lokacija od Podsuseda do Černobila
Share via
Copy link
Powered by Social Snap