Val je tranziciju prošao kao srednjoškolac: ‘Najviše me oduševila reakcija nastavnika matematike’
Na školskim hodnicima godinama je nosio nevidljivi teret – osjećaj da ga ljudi oko njega ne vide onakvim kakav uistinu jest. I dok su drugi učenici brinuli o ocjenama i testovima, on je paralelno vodio bitku s vlastitim identitetom, strahovima i nadama, pokušavajući pronaći način života u kojemu će moći disati bez stezanja u prsima. Njegovo ime je Val. On je trans i svoju tranziciju je prolazio kao učenik srednje škole.
Val Vukojević u srednjoj školi (period između 2. i 4. razreda) | Foto: Privatna arhiva
Valova priča započela je još u prvom razredu srednje škole, kada je počeo osjećati da njegovo tijelo i identitet ne govore istim jezikom. Njegovi prijatelji su bili prvi koji su primijetili da se nešto događa s njim, nešto što nije bila samo depresija ili anksioznost.
– Oni su mi se prvi počeli obraćati u muškom rodu nakon što sam i ja zaključio da bi mi tako bilo lakše i u tim trenucima s njima mi je bilo najugodnije. Kasnije, kad sam si izabrao ime, počeli su me i njime oslovljavati, priča nam Val Vukojević, sada već student Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu.
Ispričao nam je što je sve škola morala napraviti tijekom njegove tranzicije
On je trans i svoju je tranziciju prošao kao učenik srednje škole. Detaljno nam je ispričao kako je izgledao proces tranzicije, od onoga što je prolazio kao tinejdžer pa do administrativnih stvari. Opisao je i kako su se u toj situaciji snašli u školi, odnosno njegova razrednica, školska psihologinja, ravnateljica i nastavnici u zagrebačkoj XVI. gimnaziji.
– Nakon što sam završio s psihološkom evaluacijom na Rebru kod Marine Grubić, razrednica je prva saznala za moju tranziciju. Njezin prvi korak bio je javiti se stručno-razvojnoj službi kako bi dobila savjet kako postupiti dalje u mojoj situaciji. Moja mama je prethodno poslala sve nalaze i dokumente u kojima je pisala jasna stručna preporuka da u školi krenem sa socijalnom tranzicijom. Razrednica i školska psihologinja su komunicirale sa mnom oko daljnjih koraka u školi, i pristupile su s puno razumijevanja i brige, navodi Val.
Proces u školi većinom se, kaže, svodio na obavještavanje djelatnika o njegovoj situaciji. Od administracije je bilo potrebno promijeniti ime u e-Dnevniku nakon što ga je promijenio u Matici, kao i provesti oslobođenje od treniranja tjelesnog.
– Imao sam opciju prebaciti se u mušku svlačionicu ili ne trenirati tjelesni. Ja sam izabrao radije ne trenirati da u tom prijelaznom periodu ne moram imati opterećenje presvlačenja pred drugima. A i nisam bio baš neki fan tjelesnog, pa je to bio dodatni plus. Prije same promjene imena, razrednica je na razrednom vijeću zamolila, u dogovoru sa stručno-razvojnom službom, da se i prije službene promjene imena mogu potpisivati na ispite i zadaće kao Val. Ovaj korak mi je izuzetno pomogao dok sam čekao na sve službene promjene. Svi koraci bili su koordinirani sa stručno-razvojnom službom, ravnateljicom, školskom psihologinjom, psihologinjom prof. Marinom Grubić i mojim roditeljima, objašnjava nam Val.
Val Vukojević u srednjoj školi (period između 2. i 4. razreda) | Foto: Privatna arhiva
Razred je za njegovu tranziciju saznao od školske psihologinje: ‘Dala je vrlo jednostavno objašnjenje’
Zbog procesa tranzicije, konkretno terapija, često je izostajao s nastave. Cijeli period srednje škole mu je, tvrdi, bio naporan i to u različitim trenutcima zbog različitih stvari.
– Na početku je bilo naporno što sam mogao biti svoj samo oko nekolicine ljudi. Onda je odrađivanje školskih obaveza postalo iznimno teško uz sve mentalne tegobe, a na kraju je ogroman stres bio taj veliki coming out. Nisam bio siguran kako će nastavnici reagirati, hoće li mi drugi učenici praviti probleme i biti neugodni. Svaka etapa je nosila svoju vreću problema i stresa. No, do trenutka kada su svi saznali, nisam osvijestio koliko mi je to bilo potrebno i koliko mi je na kraju olakšalo svakodnevicu, govori Val.
Njegov razred je za njegovu promjenu saznao od školske psihologinje koja je uzela pet minuta na kraju jednog sata kako bi Valovim kolegama i kolegicama iz razreda priopćila novosti.
– Psihologinja je dala vrlo jednostavno objašnjenje. Obznanila je da u razredu postoji transrodna osoba. Zamolila je razred da mi se obraćaju novim imenom i u muškom rodu. Također im je naglasila da ću ja razumjeti ako se dogodi neka greška u imenu i da mi je najbitnije vidjeti da se bar trude. Raska je potom zamolila razred da mi budu podrška. Nakon tog sata sam se rasplakao od sreće, raska, psihologinja i par prijatelja je ostalo sa mnom dok nisam došao sebi. Osjećao sam se kao da mi je netko skinuo teret s leđa. Nakon toga nije u razredu bilo nikakvih incidenata, mislim da se čak nije niti jednom desilo da me je netko od kolegica i kolega krivo oslovio nakon toga, ipak su svi na neki način i očekivali takav ishod, prisjeća se Val.
Najviše ga je oduševio profesor matematike: ‘Nije uopće promijenio način na koji se ponašao prema meni’
Od nastavnika ga je najviše oduševila reakcija profesora matematike, odnosno njegova potpuna opuštenost oko Valove promjene.
– Nije uopće promijenio način na koji se ponašao prema meni, nije se posebno obazirao na samu činjenicu tranzicije. Samo je krenuo koristiti novo ime i obraćati mi se u muškom rodu. Iskreno, to sam jako cijenio, istaknuo je Val.
U njegovoj tranziciji najveća podrška mu je bila i razrednica zbog svoje angažiranosti i stručnog postupanja u svakom smislu. Od priopćenja školi do postupanja s Valom kao učenikom. Kaže kako se osjećao sigurno i podržano u svakom smislu. Posebno mu je bilo drago što se razrednica, kada je saznala za njegovu tranziciju, samoinicijativno išla informirati o temi kroz članke te relevantnu i suvremenu literaturu.
– Mislim da se odlično snašla i pokazala nevjerojatnu razinu angažiranosti. S obzirom na to da ne postoji nikakav unaprijed zadani hodogram kako postupiti kada je učenik ili učenica trans, posebno sam zahvalan na podršci i razumijevanju koje mi je pružila. Njezina otvorenost i briga u tom razdoblju značile su mi nevjerojatno mnogo i olakšale završetak srednje škole, poručio je Val.
Val Vukojević u srednjoj školi (period između 2. i 4. razreda) | Foto: Privatna arhiva
U školi se susreo s manjim neugodnostima: ‘Dogodilo se da me netko upozorio da sam u muškom WC-u’
Osim razrednice, veliku je ulogu u njegovom procesu tranzicije imala i školska psihologinja koja mu je također bila ogromna podrška.
– Razgovori s njom su mi uvelike pomogli. S obzirom na to da sam od silnih izostanaka i problema kaskao s gradivom i ispitima, pomogla mi je napraviti plan kako da sve uspijem riješiti i nadoknaditi. Povjerio sam joj se oko svih strahova koje sam imao oko autanja u školi i bez nje vjerojatno ne bih prošao razred. Jako sam joj zahvalan na količini i vrsti podrške koju mi je pružila, rekao je Val.
Unatoč velikoj podršci od razreda i škole, Val se ipak susreo s nekim manjim neugodnostima na školskim hodnicima, ali i u školskim WC-ima.
– Nakon što je škola službeno saznala za moju tranziciju, osim promjene imena i prilagodbe na tjelesnom, počeo sam koristiti i muški WC. U tom trenutku je otprilike bilo 50/50 hoće li mi netko pripisati ženski ili muški rod, pa su se znali dogoditi čudni pogledi ili kratke, neugodne situacije. Jednom ili dvaput se dogodilo da me je netko upozorio da sam ‘u muškom WC-u’. U tom trenutku bih samo kratko odgovorio ‘znam’, jer je to bila jedina riječ koju sam uspio izgovoriti od nelagode. No, svaki put bi se osoba nakon toga ispričala. Učenice i učenici nikad nisu bili agresivni prema meni, niti me vrijeđali ili isključivali, objasnio je Val.
‘Da me netko tada ispitivao kako se vidim, siguran sam da bi dio mislio kako se radi o djevojci koja se ne osjeća ugodno u svom tijelu’
No, Valova tranzicija nije došla iz vedra neba ili preko noći. Tome su prethodile druge tegobe koje su utjecale na Valovo školovanje za koje je njegova razrednica također znala.
– Moja mama je uvijek bila vrlo otvorena s razrednicom kada je riječ o mom mentalnom zdravlju, što je, vjerujem, pomoglo da razrednica postupno stekne uvid u moju situaciju. Još u prvom razredu imao sam napadaje panike i tada sam trebao prilagodbu da ne odgovaram usmeno, pa je razrednica već znala da se nosim s nekim dugotrajnijim tegobama, navodi Val.
Na pitanje kako je Val uopće shvatio da je transrodan, odgovara kako se nije osjećao ugodno u svom tijelu. Kaže kako je satima provodio pred ogledalom, imao panični poremećaj, socijalnu anksioznost, depresiju i generalno probleme sa svojim identitetom. Ovako rečeno netko bi pomislio kako se gotovo svaki tinejdžer tako osjeća u pubertetu. Valu upravo ovakav narativ, koji je već čuo puno puta, smeta kada su u pitanju trans osobe jer, tvrdi, ne postoje crno-bijeli niti univerzalni ‘pokazatelji’ koji u 100 posto slučajeva znače da je osoba trans.
– Da me netko tada ispitivao detaljno o tome kako se vidim, siguran sam da bi dio mislio kako se radi o djevojci koja se ne osjeća ugodno u svom tijelu, štoviše, vjerojatno bih krajem osnovne škole i sam tako odgovorio, kada nisam imao pojma što je zapravo problem. Shvatiti da si trans je nešto puno složenije i može, ali i ne mora uključivati ove osjećaje koje sam ja imao. Postoje, naravno, iskustva koja mnogi trans ljudi dijele, ali ona nisu pravilo te pojedine osjećaje ugrubo mogu osjećati i oni koji nisu trans, govori Val.
‘Znam da sam u nekom trenutku suzio svoje osjećaje na gađenje prema svojim sekundarnim spolnim karakteristikama’
Pitali smo ga može li se prisjetiti što je osjećao i kakve je točno misli imao u trenucima kada je počeo shvaćati da se ne osjeća ugodno u svom tijelu. No, kaže kako mu se danas teško prisjetiti misli koje su mu tada prolazile kroz glavu. Navodi kako je dosta tih osjećaja potisnuo jer mu je taj period života bio izuzetno težak.
– Znam da sam u nekom trenutku suzio svoje osjećaje na gađenje prema svojim sekundarnim spolnim karakteristikama. Ne zato što mi se te karakteristike generalno gade, nego jednostavno ne mogu bolje opisati taj osjećaj nego da ne pripadaju na mojem tijelu. Tek sam kasnije uspio definirati pravi razlog tog problema sa svojim tijelom. Imao sam vividne misli i snove u kojima pokušavam te karakteristike odstraniti. Osjećao sam ljutnju, bol i nelagodu kada bi netko za mene koristio riječi kao kćer, prijateljica, učenica… Brzo sam shvatio da se ne radi o pukom neprihvaćanju sebe. Osjećaj da me netko samo gura u kutiju u svakom mogućem smislu, iz koje ja samo želim pobjeći. To je valjda najbolje kako to mogu objasniti, ispričao nam je Val.
‘Danas je širenje panike i dezinformacija česta pojava kada su u pitanju trans tinejdžeri’
Dodaje i kako neke od tih osjećaja mogu dijeliti i djevojke koje se ne identificiraju s drugim rodnim identitetom. Val je, prisjeća se, imao prijateljice koje su također osjećale neku vrstu nelagode u svom tijelu i ženskoj rodnoj ulozi, ali za razliku od njega, Val smatra da je njihov problem proizlazio iz pritiska patrijarhalnog društva na žene.
– Ono što pokušavam reći – transrodnost je složena. Queer identiteti su složeni i teško je točno odrediti koja je razlika između mojih i tuđih osjećaja prema vlastitom tijelu te što ti osjećaji znače. Ako netko zaključi da je trans – tko bolje zna od te osobe je li jest ili nije? U svakom slučaju, socijalna tranzicija je uvijek prvi korak kojim se ide i kroz nju, oni koji su transrodnost pomiješali s nečim drugim, tada to i osvijeste. Socijalna tranzicija je u potpunosti reverzibilna, samo se radi o drugačijem izražavanju rodnog identiteta i korištenju drugih riječi. Danas je širenje panike i dezinformacija česta pojava kada su u pitanju trans tinejdžeri. Zato smatram bitnim spomenuti činjenicu da je u našem sadašnjem sustavu količina stručnjaka i doktora kroz koju netko mora proći i period da napravi ikakav veći korak u tranziciji višegodišnji. Stoga, neće se desiti da se netko posklizne i odjednom prođe cijelu medicinsku tranziciju pa onda požali, smatra Val.
Val Vukojević u srednjoj školi (period između 2. i 4. razreda) | Foto: Privatna arhiva
‘Podržavajuća okolina, pa makar to bila isključivo škola, može spasiti nečiji život’
Na posljetku, Val je istaknuo kako je imao sreću što je tranziciju prošao u XVI. gimnaziji jer, da je išao u neku drugu školu gdje ga možda ne bi tako dobro prihvatili, vrlo vjerojatno ne bi prošao kroz socijalnu tranziciju.
– Kada sam birao u koju ću srednju, zapravo sam imao dva najveća kriterija po kojima sam tražio: da ta škola koju ću upisati bude otvorena s raznolikim učenicima te da mogu učiti španjolski. Da nisam bio siguran u to da će sve proći dobro i da će me svi prihvatiti, vjerojatno ne bih ni uzeo taj korak socijalne tranzicije u školi. Bilo me strah mogućih negativnih situacija, ali u pozadini sam znao da se stvarno radi o jednoj otvorenoj sredini koja prihvaća različitost. Na kraju krajeva nisam bio jedini, znao sam druge trans, nebinarne i queer učenike, samo sam ja jedini za kojeg je škola službeno saznala. Da se radilo o nekoj drugoj školi vjerujem da bi čak došlo do prebacivanja s obzirom na moje tadašnje mentalno stanje, zaključio je Val.
Nastavnicima savjetuje kako da postupaju s transrodnim učenikom: ‘Baš kao što bi trebali kada imaju učenika s nekim teškoćama’
Zamolili smo ga da iz svoje perspektive da nekoliko savjeta svim razrednicima koji će se suočiti ili se suočavaju sa situacijom da njihovi učenici prolaze tranziciju. Prije svega, tvrdi Val, bitno je da pristupe s razumijevanjem i empatijom.
– Baš kao što bi trebali u bilo kojoj situaciji u kojoj imaju učenika ili učenicu s nekim teškoćama. Kada se radi o slučaju sličnom mojem, gdje su roditelji transparentni i komunikativni, iskreno savjetovao bih da postupe isto kako je i moja razrednica ako je socijalna tranzicija u školi nešto što učenik ili učenica želi. Najbitnije je stvarno komunicirati i pitati što bi toj osobi pomoglo, kako se neke stvari mogu olakšati, a za konkretne postupke surađivati sa stručno-razvojnom službom. Ako se radi o nepodržavajućim roditeljima i potencijalno nesigurnim situacijama radi toga doma, kao i sa svim rizičnim situacijama koje nas uče od osnovne škole, treba se povjeriti odrasloj osobi kojoj se vjeruje. U slučaju da se razrednici sretnu s ovakvom situacijom, to je izuzetno složeno ali dobrobit učenika/učenice je na prvom mjestu. Podržavajuća okolina (pa makar to bila isključivo škola) može spasiti nečiji život, poručuje Val.
Nastavnicima koji nisu razrednici savjetuje da u slučaju transrodne osobe u razredu ne bi trebali raditi neke zapravo vrlo očite stvari – autanje bez znanja i odobrenja te osobe, uvrede, umanjivanje situacije i odbijanje pomoći. Uz to, ističe kako se nastavnici ne moraju toliko brinuti ako se i nađu u takvoj situaciji.
– U svom iskustvu imao sam puno ljudi koji su imali potrebu naglasiti kako im je jako žao ako pogriješe, da će sigurno pogriješiti, da se ne ljutim, da će im trebati vremena itd. Moj savjet je da je možda dovoljno reći trudit ću se, jer je osobi u toj situaciji već jasno da će ljudi raditi greške, dovoljno je ispraviti se i nastaviti dalje, bez rađenja velike strke oko te pogreške, rekao je Val.
Pridružite se našem Instagram kanalu.
