Vaše dijete odbija ići u školu? Iza takve reakcije često se krije nešto dublje od obične lijenosti
Kada učenik odbija ići u školu, iza takvog ponašanja najčešće se krije konkretan razlog. Važno je razlikovati situacije u kojima stariji učenici odjednom počnu izbjegavati školu i one u kojima prvašići tek ulaze u svijet školskih obaveza. Mladi psiholog iz Centra za zdravlje mladih u Zagrebu, Daniel Milošević, dao je korisne savjete za roditelje i učenike kako najlakše prebroditi takvo razdoblje. Naglasio je da roditelji ne trebaju odmah posezati za zdravstvenim stručnjacima, već da je prvi korak pokušaj rješavanja problema sa stručnim suradnicima u školi koju dijete pohađa.
Razgovarali smo sa psihologom iz Centra za zdravlje mladih u Zagrebu, Danielom Miloševićem | Foto: Ramona Ščuric, srednja.hr / Canva
Što biste učinili kada bi vam dijete svakog ponedjeljka ujutro reklo da ga boli trbuh – baš prije odlaska u školu? Kada dijete odbija ići u školu postavlja se pitanje radi li se o prolaznom otporu ili ozbiljnom emocionalnom problemu? Prepoznati razliku nije lako, ali je izuzetno važno jer se iza takvih reakcija često krije nešto dublje od obične lijenosti. O tome kako prepoznati uzrok i reagirati u skladu s njim, za naš portal govori psiholog Daniel Milošević koji svakodnevno radi s mladima u zagrebačkom Centru za zdravlje mladih.
– Kako bismo kod odrasle osobe počeli primjećivati da nešto možda nije u redu kada bi izostajala s posla ili kada bi se nešto događalo s poslom, slično možemo promatrati i djecu i njihovu školu. Djeca u svom životu nemaju toliko puno događaja kao odrasli ljudi. Oni idu u školu, ondje imaju svoje vršnjake, doma su s obitelji i kao što je za odrasle ljude posao, tako je za djecu škola. Ako vidimo da dijete odbija školske obveze, da ne želi ići u školu, da se nešto događa, to odbijanje može biti posljedica nekog šireg problema, odnosno nečega s čime se dijete trenutno emocionalno suočava zbog čega mu je teško, objašnjava nam Milošević.
Roditelji moraju imati strpljenja i saslušati dijete, ali im moraju dati do znanja su školske obveze nešto neizbježno
Naglasio je kako je bitno razlikovati situacije u kojima stariji učenici odjednom počnu izbjegavati školu i one u kojima prvašići tek ulaze u svijet školskih obaveza. S tako malom djecom je bitno, naglašava, da roditelji imaju dobru komunikaciju i odnos izgrađen na povjerenju.
– Kada imamo dobro izgrađen odnos s djetetom, posebice kada je u pitanju prvi razred, odnosno kada je riječ o tako malom djetetu, važno je da je taj odnos temeljen na povjerenju, na uzajamnom poštovanju, na empatiji – onda je puno lakše u ovako zahtjevnim i teškim situacijama kao što je odbijanje odlaska u školu nakon vrtića. U situacijama gdje dijete odbija ići u školu vjerojatno postoji neki razlog zašto je tomu tako. I tu valja istražiti s djetetom koji je to razlog takvom ponašanju. Što se to dogodilo, što dijete misli, što dijete osjeća, kako ono zapravo vidi taj početak škole i koje osjećaje u njemu budi ta neka promjena koja se događa. I tu je onda dobro da roditelji imaju strpljenja, da slušaju svoju djecu, da im daju prostora, ali da isto tako znaju da škola i školske obveze jesu nešto što je neizbježno, rekao je psiholog Milošević.
Što kada pravšić odbija ići u školu?
Naveo je kako bi bilo dobro da roditelji budućih prvašića prije početka školske godine naprave određene korake kako bi dijete lakše pripremili na obavezu odlaska u školu. Kako je objasnio, vrlo je lako moguće da nekim prvašićima sama zgrada škole na prvu izgleda zastrašujuće da se čak boje ući u nju. No, i za to, kaže psiholog, postoji rješenje, ali naglašava i kako se ne smije zaboraviti da se svakom djetetu treba pristupiti individualno.
– Bilo bi jako dobro da s djecom koja odbijaju školu u nekoj neobaveznoj šetnji, neprijetećem izlaganju, odu s tim djetetom do te škole u koju će ići. Velika je vjerojatnost da osnovna škola koju će dijete pohađati je u nekom kvartu pa je blizu djetetu, postoji neki put kojim se može doći do te škole. da se upozna malo sa zgradom, s tim okružjem, s tim okolišem. Jer, iako se nama odraslima može činiti ‘pa mislim što, to je zgrada koja je tu u kvartu, nema tu nikakvih problema, samo odi, to ti je škola’. Djeca nemaju iskustvo koje imaju odrasli i oni ne znaju što ih čeka u toj novoj zgradi. Ona njima izgleda veliko, nepoznato. Možda je se i boje pa joj zato ne žele pristupiti, a možda im je silno teško odvojiti se od roditelja pa je u podlozi neka tjeskoba, možda čak i separacijska tjeskoba pa se dijete brine oko toga što će biti kada ono bude u školi. Postepeni put izlaganja bi zapravo bio jako dobar i u praksi se pokazao kao djelotvoran, govori nam Milošević.
Što ako se dijete fizički opire zbog odlaska u školu?
Objasnio je da djeca o svijetu uče iz svoje okoline, a u početku, dok su još jako mala, to uče iz svoje obitelji i to je za njih prozor u svijet. To znači da dijete vidi kako njegova obitelj reagira te je velika vjerojatnost da će tako i oni reagirati u određenim situacijama. U najgorem scenariju kada dijete odbija ići u školu događa se to da se dijete fizički opire odlasku u školu.
– Obično se odbijanje škole, gdje dijete iskazuje već neke fizičke simptome ili se opire odlasku u školu, događa zbog neke situacije koja se vrlo vjerojatno dogodila ranije u djetetovom životu. Ta situacija je za svakoga specifična, ali je ključno što su u njoj bile prisutne vrlo snažne emocije koje je dijete doživljavalo, a s kojima nije znalo kako izaći na kraj. I u tim trenucima je važno kod roditelj da se oni ne prepadnu tih emocija koje dijete ima i da oni ne krenu sa svojim emocijama koje su onda isto preplavljujuće prema djetetu – jer ćemo onda imati dvije emocionalno neregulirane osobe koje ne mogu naći neki zajednički jezik. Tada su i dijete i roditelj u snažnoj tenziji i ne doživljavaju se međusobno. Kada radimo s djecom valja imati na umu da mi kao odrasli smo dužni prvo regulirati svoje osjećaje. Ako su ti naši osjećaji takvi da se, možda, ne možemo nositi s njima ili su nam teški, potrebno ih je svakako obznaniti, ali u trenutku kada je dijete u potrebi i kada vidimo da nas treba – iako se u tom trenutku fizičkog opiranja čini totalno suprotno da nas dijete ne želi blizu, da želi biti samo i da ne želi nikakav kontakt, naravno da u tom trenutku nećemo siliti dijete da nas grli ili mu dolaziti pretjerano blizu – ali nećemo ga ni napustiti. Ostat ćemo s njim tijekom te epizode i time ćemo mu poslati poruku da možemo izdržati tu njegovu emociju, tj. izljev emocija koji se dogodi, a ono što je dobro da taj nalet emocija brzo dođe, ali brzo i prođe – ako je s druge strane mirna osoba koja zapravo shvaća što se iza toga događa. Shvaća da je djetetu teško i da ono ne reagira tako zato što je zločesto, nego zato što ne zna kako drugačije, govori psiholog.
Što kada starije dijete odbija ići u školu?
Poteškoće sa školom se, tvrdi, javljaju kad se dogodi neki gubitak, neki stresni događaj, neko nasilje možda. Odbijanje škole može se dogoditi i kada se dijete preseli iz jednog kvarta u drugi. Psiholog Milošević je naveo i da se kod takvih emocionalnih reakcija kod djece znaju dogoditi i fizički simptomi poput boli u trbuhu, boli u glavi, pikanje u prsima, odnosno neki nespecifični tjelesni simptomi koji se ne mogu medicinski objasniti. Kod manje djece su veći izljevi emocija, odnosno tantrumi, razvojno očekivani. Ali kod starije djece koja su zrela za školu, oni nisu očekivani i treba dublje istražiti što je u podlozi, odnosno zašto je starije dijete tako reagiralo.
– Tu se postavlja i pitanje na koji se način s djetetom razgovara o njegovim emocijama, a posebice onda kad su one neugodne. Postoji li uopće izražavanje toga kako se ono osjeća u dijalogu s roditeljima? Govore li roditelji djetetu o svojim osjećajima, kako je njima? Važno je s djetetom graditi odnos kada je ono dobro, kada je sretno, kada je veselo i tu uspostaviti to povjerenje i tu temeljnu sigurnost da dijete zna da i kada nije dobro i kada ga preplave emocije, da o tome može sa svojim roditeljima pričati i da to može iskazati, a bez da je to prijeteće ili da slijedi neka kazna, priča nam Milošević.
Ako dijete ne može izdržati cijeli dan u školi, to je isto znak da postoji neki problem
Valja istaknuti i kako markiranje nije isto kao i odbijanje škole. Markiranje se gotovo uvijek, kako nam govori psiholog Milošević, odvija bez znanja roditelja i djeca tada rade stvari sa svojim vršnjacima u kojima uživaju radije nego u školi. Tada se ne osjećaju loše oko toga, nema emocionalne teškoće koja je u pozadini poput straha od škole. Iako se Milošević slaže da je i markiranje nekad poziv u pomoć, tvrdi kako tada to dolazi iz drugih razloga. U pozadini odbijanja odlaska u školu je često neki strah, anksioznost, ali opet, to ne mora nužno biti tako.
– Na odbijanje škole u užem smislu, mislimo na izostanke iz škole gdje bi dijete i htjelo ići u školu i shvaća da je važno da bude na nastavi, ali to ne može. I to se odbijanje škole onda može manifestirati na načine da dijete ide do škole, ode u školu, ali ne može izdržati svih pet ili šest sati koliko treba biti u školi, nego zove roditelje pa se ranije vraća iz škole. Može se manifestirati na način da dijete uopće ne ode u školu jer, kako se bliži kraj vikenda, tako počinju tegobe i djetetu je sve teže i teže. Isto tako se može manifestirati nakon nekih stresnih događaja ili nakon produljenih perioda kada dijete nije bilo u školi, npr. nakon ljetnih praznika, objasnio nam je Milošević.
Ne treba odmah tražiti pomoć stručnjaka u zdravstvu
Roditeljima je preporučio da, kada se suočavaju s takvim teškoćama gdje vide da njihovi resursi ne rješavaju teškoću pred kojom su se našli i da ona zapravo traje neko vrijeme, odnosno da se događa unatoč njihovim opetovanim pokušajima da nešto s njom učine, da je onda jako važno potražiti pomoć drugih stručnjaka.
– Tu ne mislim nužno samo na stručnjake mentalnog zdravlja koji rade u zdravstvenim institucijama, nego i na stručnjake mentalnog zdravlja koji rade u školi koju dijete pohađa. Stručna služba škole je izrazito vrijedan izvor podrške u ovakvim trenucima. A onda naravno, ako vidimo da je problematika takva da odbijanje odlaska u školu se produljuje i traje nekoliko tjedana, onda je važno potražiti pomoć i stručnjaka u okviru zdravstvenih institucija i zdravstvenog sustava, poručio je psiholog Milošević iz Centra za zdravlje mladih u Zagrebu.
Centar za zdravlje mladih u Zagrebu osnovan je s ciljem povećanja dostupnosti zdravstvenih sadržaja vezanih uz mentalno zdravlje, spolno i reproduktivno zdravlje te promociju zdravih stilova života mladih. Mladi mogu dobiti usluge centra potpuno besplatno i bez uputnice, a dostupne su djeci i mladima prema njihovim potrebama. Centar funkcionira na ‘drop in‘ način, odnosno nije potrebna prethodna najava, ali je bitno da se dođe u radno vrijeme centra. Centar se nalazi u Heinzelovoj ulici 62a u Zagrebu, a za sve dodatne informacije možete posjetiti službenu web stranicu: www.czm.hr.
