Mučne ispovijesti o nasilju u školama: 'Jedna cura mi je rekla da za Božić želi moje samoubojstvo'

Biti izostavljen iz igre, nazivan ‘šugavim’ svaki dan ili biti u potpunosti izopćen iz društva – za mnoge učenike to nisu samo prolazne stvari i ‘dječja posla’, nego ožiljci koji ostaju cijeli život. Danas, na Međunarodni dan nenasilja, nekoliko mladih ljudi ispričalo nam je što su sve doživjeli od vršnjaka u školi. Jednoj djevojci je zbog toga još kao učenici dijagnosticiran PTSP i bila je na antidepresivima. Druga se i danas sjeća prijetnji i zadirkivanja zbog toga što je – učila. Jedan mladić pak pamti Božićnu poruku vršnjakinje u kojoj mu je poželjela smrt. No, više od uvreda boljela ga je činjenica da su ga iznevjerili oni koji su ga trebali zaštititi – odrasli.

‘Vratite bullying natrag u škole’. Ovu parolu mnogi su vidjeli na društvenim mrežama, a najčešće se koristi pod pretpostavkom da bi to trebalo ‘očvrsnuti’ nove generacije. Iako su neki nakon bullyinga izašli ‘jači nego prije’ i unatoč tome uspjeli izgraditi samopouzdanje, nažalost je to češće iznimka, a ne pravilo. Povodom Međunarodnog dana nenasilja, koji se obilježava 2. listopada, pitali smo naše mlade pratitelje na Instagramu jesu li ikada doživjeli vršnjačko nasilje u školama.

Javile su se mnoge djevojke koje su trpjele bullying i u osnovnoj, ali i u srednjoj školi. Jednoj je zbog toga još kao učenici dijagnosticiran PTSP i bila je na antidepresivima. Druga se i danas sjeća prijetnji i zadirkivanja zbog toga što je – učila, a priča jednog mladića navest će vas da se zapitate u kakvom to svijetu današnja djeca odrastaju. Ovo su njihove ispovijesti.

‘Cura koja mi je rekla da želi da se ubijem za Božić to je napisala u obliku poruke. Na božićno jutro’

– Vršnjačko sam nasilje doživio u osnovnoj školi. Najgore sjećanje mi je da mi je jedna cura rekla kako za Božić želi moje samoubojstvo. To je bilo online nasilje, cura koja mi je rekla da želi da se ubijem za Božić je to napisala u obliku poruke. Na božićno jutro. Nekoliko učenika mi je dolazilo u 4 ujutro zvoniti na vrata kuće, znali su bacati i granje na prozore. Isto tako, u nasilju je sudjelovala učiteljica od prvog do četvrtog razreda, kao i defektologinja koja me ogovarala i nikada mi nije vjerovala, pokušavala je sve ‘gurnuti pod tepih’, priča nam mladić kojeg ćemo za potrebe ovog članka nazvati Josip.

Naviše su mu, kaže, pomogli roditelji jer je većinu vremena bio usamljen te nije imao prijatelje. Razlog za to što su drugi vršili vršnjačko nasilje nad njime vidi u činjenici da je uvijek bio drugačiji i u tome što su ga zanimale drugačije stvari.

– Mislim da su se moji roditelji trudili koliko su mogli, ali da je škola tu trebala meni pomoći najviše jer ipak u školi provodimo najviše vremena. Meni osnovna škola uopće nije pomogla. Dapače, pogoršala mi je situaciju i zbog toga se i dan danas loše osjećam. Najteže mi ja pala usamljenost i nedostatak podrške od stručne službe koja je u školi bila tu da me zaštiti. Nedostatak nekakve pravde me je isto jako pogodio. I dan danas se nekad osjećam usamljeno iako nisam usamljen, imam bliskih prijatelja i idem kod psihologa. Mislim da me najviše uništila usamljenost i činjenica da nikome tada nisam mogao vjerovati, stalno sam bio paranoičan, objasnio je Josip.

‘Ja sada imam 22 godine i samo ću reći da je to tolike posljedice ostavilo da ja danas ne mogu imati vezu’

Djevojka, koju ćemo u članku nazvati Katarina, je zbog vršnjačkog nasilja već u osnovnoj školi završila je i kod psihijatra. Dijagnoza joj je bila zastrašujuća – PTSP, anksioznost i depresija. Zbog toga je završila i na antidepresivima.

– Bio je to 6. razred. Glavna ‘faca’ u razredu je pokrenuo priču da ja imam kugu i šugu, neće dirati loptu ako sam je ja dirala, a ako je prisiljen dirati ju, nakon tog obavezno pranje ruku. Toliko je daleko išlo da je bacio u smeće svoju duksericu jer sam je slučajno dodirnula, u prolazu. Nakon nekog vremena su ga krenuli kopirati i ostalo dečki u razredu. Cure su to iskorištavale – netko ih naživcira pa na mene bacaju njihove stvari da se ‘ošugave’. U 7. razredu sam se malo porječkala s curom iz razreda i niti jednoj curi nije dala da se druži sa mnom. Derali su se na mene, rugali mi se, jednom su mi zatvorili vrata učionice pred nosom i rekli ‘svi koji su trebali ući, su ušli’, rekla je Katarina.

Rješenje je vidjela u prebacivanju u drugu školi, ali se bojala da će joj ondje možda biti još gore. Škola je, u njenom slučaju, reagirala, ali Katarina tvrdi – sve je bilo još gore.

– Mislim da škola nije napravila ništa. Čak se nije ništa napravilo ni kad sam donijela bolničke nalaze. Izdvajali su vrijeme za razgovor s nama, ali poboljšanja nije bilo, samo je išlo na gore. Bilo je razgovora i s razrednicom, pedagogom, psihologom, ravnateljem, centrom za socijalnu skrb, psihijatrom, ali ništa se nije promijenilo. Jednom nam je policija došla održati predavanje o ‘vršnjačkom nasilju’ i to je škola organizirala u nadi da će meni pomoći, ali samo je postajalo još gore, objasnila je Katarina.

Od kada je Katarina to doživjela u osnovnoj školi prošlo je već 10 godina, ali onda i dan danas osjeća posljedice vršnjačkog nasilja.

– Ja sada imam 22 godine i samo ću reći da je to tolike posljedice ostavilo da ja danas ne mogu imati vezu (strah – a što ako se i on ruga sa mnom). Jako teško sklapam prijateljstva, nikome ne vjerujem i imam samopouzdanje ravno nuli, nikad ga nisam uspjela izgraditi. U glavi sam stvarno loše i dan danas, bojim se svega, možda bih opet trebala kod psihijatra. Molim djecu i odrasle, da paze što nekom govore, jer im mogu uništiti život zauvijek, poručila je Katarina.

‘Škola mi nije baš pomogla jer, s 18 godina ići profesorici reći da te neko vrijeđa, danas je nažalost u našoj generaciji smiješno’

Vršnjačko nasilje doživjela je i druga djevojka koja nam se javila, a koju ćemo u članku nazvati Ivana. Ona je, osim u osnovnoj, maltretiranje od vršnjaka trpjela i u srednjoj školi. Ona je, za razliku od Katarine i Josipa, imala prijateljice. Odnosno, barem je mislila da ima.

– U osnovnoj se više odnosilo na izgled (mršavost), dok u je srednjoj bilo više na psihičkoj bazi. Doslovno je svaku moja riječ moja ‘prijateljica’ poklopila. Što god sam rekla, ona mi je morala spustiti ili neke pogrdne riječi govoriti jer si je time hranila ego. Obitelj je bila dosta uz mene i kroz sve su to prošli, ali načina za riješiti tu situaciju nije baš bilo. Nasilje je od strane te moje ‘prijateljice’ u školi bilo svakodnevno, ponekad online, ali slabo smo se bile čule jer mi je bilo lakše da se maknem od njih, barem u online okruženju. Najviše me maltretirala kad smo bile u nekom društvu, onda je bilo najviše tog spuštanja radi tog hranjena ega, govori nam Ivana.

O tome je pričala svojoj školskoj psihologici koja joj je, kaže Ivana, bila velika podrška. Kao i Josipu i njoj je najteže bilo to što se osjećala usamljeno jer je u školi bila sama, odnosno nije imala druge prijatelje osim osobe koja ju je maltretirala. Tako da se nekako morala izboriti za sebe – sama.

– Odbacivanje me najviše boljelo jer sam se smatrala manje vrijednom. Uvijek sam imala socijalnu anksioznost i to me je uvijek kočilo. Škola mi nije baš pomogla jer, s 18 godina ići profesorici reći da te neko vrijeđa, danas je nažalost u našoj generaciji smiješno. Jedino se ti sam moraš suprotstaviti da bi ti bilo lakše. Meni je bilo teško jer jednom se jako izderala na mene i ja sam tu bila gotova (plač, drhtanje) jednostavno sam je se bojala i tad sam presjekla i rekla dosta je više. Što se tiče roditelja, mnogi to ne razumiju. Pogotovo ako su malo stariji. Njima je za to sve odgovor: proći će. Što je na kraju krajeva i istina, ali ti padaš psihički, a i fizički. Eto, to je moja priča koja djeluje bezazleno, ali osobi koja ima anksioznost je to dosta teška situacija koja je trajala dvije godine, poručila je Ivana.

‘Dolazim iz jedne škole gdje su djeca obično takva da vrše vršnjačko nasilje nad svima jer svi takvi se nađu u istoj grupi’

A da se nekoga može maltretirati i zbog toga što uči i ima dobre ocjene, potvrdila nam je još jedna djevojka koju ćemo u njenoj priči osloviti s imenom Mia. Tijekom viših razreda osnovne škole Mia je kao najbolniju uspomenu navela prijetnje na hodnicima ako svojim nasilnicima ne da svoju zadaću ili ako im ne pomogne na ispitima iako su ju upravo zbog toga ismijavali.

– Dolazim iz jedne škole gdje su djeca obično takva da vrše vršnjačko nasilje nad svima jer svi takvi se nađu u istoj grupi. Moja škola nije ništa pomogla jer su sve te probleme stavljali pod tepih. Primjer je i sama tučnjava prije dvije godine kada su jednu djevojku iz mog mjesta cipelarili. Djevojke koje su to učinile nisu dobile pedagošku mjeru, već su samo prenoćile u policiji. To je čisti primjer što je škola poduzela. I da, sve djevojke koje su to učinile išle su u moju osnovnu školu, priča nam Mia.

Nakon što je upisala željenu srednju školu u koju je, kaže, teško upasti, njeni kolege koji su ju maltretirali zbog učenja su se naknadno ispričali. Njihovo konstantno vrijeđanje tijekom osnovne škole prebrodila je uz roditelje i prijatelje iz škole crtanja i slikanja.

– U školi sam naravno sve to pokušala prešutjeti jer mi to ne bi bilo od pomoći da sam se suprotstavila. Prema mojem problemu roditelji su dobro postupili. Nasilja nije bilo online jer i da je bilo, ja sam bila pod stalnom kontrolom, tako da je bilo nekih loših poruka moji roditelji bi to vidjeli i prijavili. Preporučujem je da roditelji malo više kontroliraju mobitele svoje djece jer možda ovu sličnu situaciju kao moju ta djeca ju možda vode tiho i sami bez ičije podrške, rekla je Mia.

‘Najteže mi je palo to što na ulazu u školu piše da je škola prijatelj djece, a nedovoljno ili uopće ne štiti djecu od druge nasilne djece’

U osnovnoj školi vršnjačko nasilje je trpjela i djevojka koju ćemo u članku nazvati Ana. Bilo je, kaže, svega. Od govora mržnje do ružnih riječi, a jedna osoba ju je maltretirala kroz svih osam razreda.

– Uvijek je bilo da ja izazivam, a da je on dobar dječak čiji su roditelji rastavljeni iu slaboj financijskoj situaciji. U 8. razredu me vukao onom kukom od velikog kišobrana za vrat prema unatrag, dok je profesor mirno sjedio i gledao. Sve sam govorila učiteljima koji gotovo nikad nisu ni reagirali.  Eskaliralo je kada me pogodio velikim komadom leda u glavu na putu od škole do kuće. Na to škola uopće nije reagirala, samo su mu rekli da mi se ispriča, govori Ana.

Najveća podrška bila joj je majka koja joj je, izgleda, jedina vjerovala. Čak je, kako tvrdi Ana, došlo do konflikta između njene majke i učitelja od kojih je tražila da se njenog zlostavljača konačno sankcionira.

– Najteže mi je palo to što na ulazu u školu piše da je škola prijatelj djece, a nedovoljno ili uopće ne štiti djecu od druge nasilne djece. Vjerujem da moja sada već bivša škola nije jedina takva u ‘Lijepoj našoj’. Smatram da se odrasli nedovoljno zauzimaju po pitanju rješavanja tog problema. Jer kako će dijete biti ne nasilno, ako su mu takvi i roditelji? Smatram da ne treba samo takvu djecu kažnjavati, već i njihove roditelje, navodi Ana.

‘Odrasli po pitanju vršnjačkog nasilja često ne rade ništa. Ako se nešto i poduzme, onda se još jače stvara neki raskol između djece’

Ismijavanje i omalovažavanje zbog siromaštva doživjela je djevojka koju ćemo za potrebe ovog članka zvati Nela. Doživjela je to i u osnovnoj i u srednjoj školi.

– To su uglavnom bili komentari za odjeću i slično, pošto nisam bila iz neke imućne obitelji, nosila sam ono što su mi roditelji mogli priuštiti. Komentari su bili od toga što si to obukla, to ja ni po doma ne bi nosila i slično, a pogotovo kad bi poslije tjelesnog imali nastavu pa bi bili komentari u smrdiš, što se ti doma ne pereš i slično. Imala sam dvije dobre prijateljice u srednjoj i tako u osnovnoj i one su rekle da ih ne slušam, da su ljubomorne. Najteže mi je palo kad me cure nisu zvale na druženje poslije škole, govorile su ‘nećemo nju, ona je tako čudna’. Škola mi zapravo ništa nije pomogla jer nitko nije ni pitao kako se osjećamo i imali li kakvih problema u razredu. Odrasli po pitanju vršnjačkog nasilja često ne rade ništa. Ako se nešto i poduzme, onda se još jače stvara neki raskol između djece i s vremenom se nastavi, navela je Nela.

Ako si žrtva zlostavljanja ili misliš da se ono događa nekome koga poznaješ, slučaj možeš prijaviti policiji putem aplikacije Red Button na ovoj poveznici. Ukoliko hitno trebaš pomoć ili intervenciju policije, nemoj slati poruku putem ove aplikacije – umjesto toga odmah nazovi policiju na broj 192 ili obavijesti odraslu osobu u koju imaš povjerenje da nazove policiju ili s tobom dođe u najbližu policijsku postaju gdje možeš zatražiti pomoć policije.

Ako ste žrtva nasilja ili zlostavljanja, bilo obiteljskog, vršnjačkog ili od strane treće osobe možete se javiti i Hrabrom telefonu na 116 111 (za djecu), odnosno na 0800 0800 (za mame i tate). Informacije o postupku prijave možete dobiti na besplatnoj i anonimnoj liniji Nacionalnog pozivnog centra za žrtve kaznenih djela i prekršaja na 116 006  koja je otvorena svaki dan od 0 do 24 sata. Potonja, napomenimo, radi samo s odraslima.

U slučaju da vi ili netko koga znate ima suicidalne misli ili je žrtva cyberbullinga i druge vrste nasilja, možete se obratiti psihološkom centru TESA. Psihološko savjetovanje je dostupno putem telefona za psihološku pomoć na 01 48 28 888 svakog radnog dana od 10 do 22 sata.