Škole vodile učenike na misu, teolog: 'Samo u jednom slučaju mogu biti obogaćujući sadržaj'

Neke hrvatske škole, izvijestili smo, prvi su dan nastave učenike odvele i na svetu misu u Crkvu. To može biti obogaćujući događaj, a ne izvor podjela, samo ako su učenicima koji ne žele sudjelovati ponuđene alternativne aktivnosti bez stigmatizacije, govori nam politolog i teolog Vedran Obućina. Misa može predstavljati znak zajedništva i ulazak u novu školsku godinu s osjećajem pripadnosti, nastavlja, ali problem nastaje kada se misa organizira bez poštivanja slobode savjesti učenika i roditelja. Bez šireg obrazovnog konteksta i objašnjenja njezina značenja i simbolike, ističe, misa riskira da ostane samo formalni ritual, bez stvarne prilike da učenici razumiju njezinu poruku.

Podijeljene reakcije u Hrvatskoj uvijek izaziva tema dovođenja katoličkog svećenika u školu na blagoslov ili, recentno, kada su škole vodile učenike na misu u Crkvu prvi dan nastave. Iz kršćanskih krugova glasno će nakon takvih članaka odjeknuti poruke nužnosti poštovanja te tradicije, odnosno da je i izvještavanje o njima napad na vjernike. S liberalnije strane doći će argument kako je sloboda vjeroispovijesti zagarantirana Ustavom i da javne škole treba odvojiti od promicanja bilo koje vjeroispovijesti.

‘Takva praksa može ostaviti dojam da škola favorizira jednu religiju, što u pluralnim i sekularnim društvima može stvoriti osjećaj isključenosti i podjela’

Zato smo razgovarali s politologom i teologom Vedranom Obućinom, inače starokatoličkim svećenikom koji je povijest i teologiju doktorirao na Sveučilišta u Regensburgu u Njemačkoj. Ujedno je voditelj Centar za međureligijski dijalog u Rijeci. I on uočava kako vođenje učenika na misu prvi dan škole izaziva podijeljene reakcije.

– S jedne strane, misa može predstavljati znak zajedništva i ulazak u novu školsku godinu s osjećajem pripadnosti. U društvu u kojem religija ima važnu kulturnu i identitetsku ulogu, takav čin može djelovati kao potvrda da škola prepoznaje duhovnu dimenziju života zajednice. Ako se misa pritom iskoristi kao prilika za objašnjenje njezina značenja i simbolike, može poslužiti i kao trenutak razvijanja religijske pismenosti, koja nedostaje našem obrazovnom sustavu. S druge strane, problem nastaje kada se misa organizira bez poštivanja slobode savjesti učenika i roditelja. Nisu svi učenici vjernici niti pripadaju istoj tradiciji, pa obveza odlaska u crkvu može djelovati prisilno i diskriminirajuće. Takva praksa može ostaviti dojam da škola favorizira jednu religiju, što u pluralnim i sekularnim društvima može stvoriti osjećaj isključenosti i podjela. Osim toga, bez šireg obrazovnog konteksta misa riskira da ostane samo formalni ritual, bez stvarne prilike da učenici razumiju njezinu poruku, započinje Obućina.

Smatra kako vođenje učenika na misu može imati smisla samo ako je dobro pripremljeno, transparentno i ako se jasno poštuje sloboda izbora.

– Učenici i roditelji trebaju imati pravo odlučiti hoće li sudjelovati, a onima koji to ne žele moraju biti ponuđene alternativne aktivnosti bez stigmatizacije. Samo u takvom obliku misa bi mogla biti obogaćujući događaj, a ne izvor podjela, naglašava Obućina.

‘Ključno je da odrasli pažljivo prate kako djeci predstavljaju vjeru. Ne kroz prisilu, nego kroz iskustvo’

Pisali smo kako su neke škole na misu vodile i učenike nižih razreda osnovnih škola pa nas uopće zanima u kojoj mjeri djeca mogu percipirati vjeru, odnosno odlazak u Crkvu. Obućina odgovara da djeca različite dobi vrlo različito percipiraju vjeru, njezine sadržaje i obrede. Razumijevanje se oblikuje postupno, izdvaja, u skladu s kognitivnim, emocionalnim i socijalnim razvojem.

–  Predškolska i rana osnovnoškolska dob, otprilike do sedam ili osam godina, vjeru doživljavaju kroz slike, simbole i priče. Njima su bliske konkretne predstave, kipovi, slike, rituali, pjesme. Za njih odlazak u crkvu često znači posebni događaj, susret s ‘svetim prostorom’, ali ne nužno dublje razumijevanje vjere. Srednja osnovnoškolska dob, od osam do 12 godina, je ona gdje djeca počinju shvaćati jednostavnije pojmove dobra i zla, grijeha, oprosta, Boga kao osobe koja se brine. Misa ili blagoslov mogu im biti važni kao osjećaj zajedništva i sigurnosti. Ipak, još uvijek vjeru percipiraju ponajprije kroz autoritet odraslih i zajednice, a manje kroz osobno promišljanje. Adolescencija, 12 godina naviše, je dob kada mladi počinju postavljati kritička pitanja, tražiti smisao i osobno mjesto u vjeri. Odlazak u crkvu može za neke biti čin pripadnosti i identiteta, a za druge izazvati otpor ako se osjeća nametnutim. Tek tada se razvija sposobnost za dublje teološko i egzistencijalno promišljanje, navodi Obućina.

Kaže da djeca u ranoj dobi često ne mogu razumjeti vjeru u punom smislu. A to je, dodaje, osobni odnos s Bogom ili sustav učenja i vrijednosti.

– Ona je za njih više stvar okruženja i zajedničkih iskustava, obiteljskih običaja, školskih i župnih rituala, osjećaja pripadnosti zajednici. Upravo zato je ključno da odrasli pažljivo prate kako djeci predstavljaju vjeru. Ne kroz prisilu, nego kroz iskustvo, priču i dijalog, kako bi kasnije, kad odrastu, mogli razviti osobno promišljenu vjeru ili svjetonazor, ističe Obućina.

Predmet o religijskoj pismenosti u školama? ‘Cilj bi bio stvarati učenike koji su sposobni graditi mostove između različitih uvjerenja’

Razgovaramo i o tome kada katolički svećenik dolazi prvi dan u školu na blagoslov ili ga se zove za Dane kruha. Obućina kaže da dolazak svećenika u školu možemo promatrati iz dvije perspektive, kulturno-religijske i odgojno-pravne. S kulturnog stajališta, ističe, u društvima gdje katolička tradicija ima snažnu ulogu, takvi obredi imaju simboličnu vrijednost.

– Oni se mogu doživjeti kao izraz zajedništva i čuvanja tradicije, osobito ako su povezani s blagdanima ili običajima poput Dana kruha. Za mnoge roditelje i učenike to može biti prirodan i pozitivan dio školskog života. No, s druge strane, škola je javna i pluralna institucija koja mora jednako poštivati sve učenike, bez obzira na njihovu vjeru ili svjetonazor. Kada se svećenik pojavljuje u školi u službenoj ulozi, postavlja se pitanje poštuje li se načelo odvojenosti škole od vjerskih institucija te sloboda savjesti učenika i roditelja. Za one koji ne pripadaju Katoličkoj Crkvi ili nisu vjernici, blagoslov može djelovati isključujuće ili kao nametanje religijskog sadržaja u prostoru koji bi trebao biti neutralan. Prihvatljivo bi bilo ako se ovakvi obredi organiziraju na način da su dobrovoljni, uz mogućnost alternativnih aktivnosti za učenike koji ne žele sudjelovati, te ako se jasno komunicira da sudjelovanje nije obveza. Također, bilo bi vrijedno razmisliti o tome da škola, kada obilježava važne događaje, pronađe i inkluzivne oblike svečanosti, poput kulturnih ili humanitarnih programa, u kojima svi učenici mogu sudjelovati ravnopravno, dok se religiozni obredi nude kao dodatna opcija za one koji žele. Na taj način bi se moglo spojiti poštivanje lokalne tradicije s poštivanjem različitosti i slobode savjesti, što je u konačnici i smisao religijske pismenosti, poentira Obućina.

Svjestan je da bi predmet o religijskoj pismenosti u školama bio koristan. Posebice u našem pluralnom društvu, nastavlja. Na njemu ne bi trebao biti cilj poučavati vjeri u smislu odgoja u određenoj konfesiji, nego razvijati razumijevanje religija, njihove povijesti, simbola, kulturnog i društvenog utjecaja. Podsjetimo, nastava Vjeronauka u Hrvatskoj nije obvezna, no često nedostaje alternativa. U srednjim školama učenici mogu birati između Vjeronauka i Etike, a reforma cjelodnevne škole predviđa novi predmet Svijet i ja. Učenici tako u eksperimentu cjelodnevne mogu izabrati taj predmet umjesto Vjeronauka te na njemu učiti o kritičkom mišljenju, kako misliti i argumentirati, pronaći izvore i vrednovati informacije.

– Takav pristup ne bi bio kateheza, nego obrazovni sadržaj koji pomaže učenicima shvatiti religiju kao važan dio ljudskog iskustva i civilizacijskog nasljeđa. Učenici bi učili o različitim svjetskim religijama, uključujući i lokalnu dominantnu tradiciju, ali u usporedbi s drugima, bez favoriziranja ili vrednovanja. Naglasak bi bio na tome kako su religije oblikovale umjetnost, književnost, glazbu, arhitekturu, etiku, društvene pokrete i politiku. Učenici bi imali priliku razgovarati s predstavnicima različitih religija, posjećivati bogomolje, analizirati primjere iz književnosti ili filma, promišljati suvremene izazov, na primjer religija i ekologija, religija i mir. Predmet bi učio razlikovati vjerovanje od znanja, činjenice od interpretacija, a sve u duhu poštovanja različitosti. Učenici bi se poticali da razumiju kako religije pridonose vrijednostima poput pravde, mira, brige za bližnjega i okoliš. To su teme za više razrede osnovne škole, od petog do osmog razreda. Djeca tada već razvijaju sposobnost apstraktnijeg mišljenja i mogu uspoređivati različite sustave vjerovanja. U srednjoj školi predmet bi mogao biti još dublji, s fokusom na poveznice religije i suvremenih globalnih pitanja, ratovi, migracije, ljudska prava, ekologija. Na taj način, predmet o religijskoj pismenosti ne bi bio zamjena za vjeronauk, koji ostaje stvar osobnog izbora i konfesionalnog odgoja, nego dopuna općem obrazovanju, poput građanskog odgoja, povijesti ili etike. Njegov cilj bio bi stvarati učenike koji razumiju svijet u kojem žive i koji su sposobni graditi mostove između različitih uvjerenja, smatra Obućina.

‘Ustavna sloboda vjeroispovijesti podrazumijeva i slobodu od vjere – pravo da se ne vjeruje, da se odbije sudjelovanje u vjerskim praksama’

Kada govorimo o ustavnom dijelu da je sloboda vjeroispovijesti zajamčena, možda se zaboravlja kako to znači da je sloboda zagarantirana i onima koji nisu vjernici, već su primjerice ateisti ili agnostici. Obućina objašnjava da Ustav ne štiti samo pravo pojedinca da vjeruje, prakticira vjeru i izražava svoje uvjerenje, nego i pravo da ne vjeruje.

– To znači da ateisti, agnostici i osobe koje ne žele pripadati nijednoj religiji imaju jednako pravo na slobodu savjesti kao i vjernici. U praksi, to obuhvaća nekoliko razina. Prvo, nitko ne može biti prisiljen sudjelovati u vjerskim obredima, ritualima ili vjeronauku ako to ne želi. Drugo, svatko tko želi prakticirati vjeru može to slobodno činiti, bilo privatno bilo javno. I, treće, država se mora ponašati nepristrano, to jest ne smije privilegirati niti diskriminirati ni vjernike ni nevjernike. Dakle, ustavna sloboda vjeroispovijesti podrazumijeva i slobodu od vjere – pravo da se ne vjeruje, da se odbije sudjelovanje u vjerskim praksama te da se u javnom prostoru bude tretiran ravnopravno bez obzira na religijski ili nereligijski identitet, pojašnjava Obućina.

‘Ukoliko se škola nastavi doživljavati kao priručna bogomolja, tada je posve legitimno postaviti pitanje o nužnosti uspostave građanskog odgoja u samim crkvama’

Da je blagoslov učenika ‘en masse’ (u velikom broju ljudi, op.a.) u školi pogrešan iz više razloga, misli Branko Sekulić, inače docent na Sveučilišnom centru za protestantsku teologiju ‘Matija V. Ilirik’ u Zagrebu, doktorirao na na Fakultetu protestantske teologije na Sveučilištu Ludwig-Maximilian u Münchenu. Učionica nije produžetak crkvenog prostora, nastavlja Sekulić, a školski program nije sastavni dio liturgijske obnove.

– U crkvenom prostoru je to pak nešto drugo i tamo je to dobrodošlo. Međutim, ukoliko se škola nastavi doživljavati kao priručna bogomolja, tada je posve legitimno postaviti pitanje o nužnosti uspostave građanskog odgoja u samim crkvama, navodi Sekulić, zapravo okrenuvši priču na ono što bi Crkva u svojim prostorima mogla provoditi.

I on izdvaja kako je Hrvatska Ustavom uređena po načelu sekularnosti, što označava odvojenost države i vjerskih zajednica. Ipak, veli da su strukture Katoličke crkve u Hrvatskoj počele sebe doživljavati ultimativnim ‘duhovnim okvirom’ unutar kojeg se odvijaju gotovo cjelokupni državni poslovi. To se događa etnoklerikalnim pristupom religijskog tematici unazad tridesetak godina, misli. Ističe da je situacija slična i sa strukturama Srpske pravoslavne crkve u Srbiji.

– Time je, figurativno rečeno, grb Republike Hrvatske, umjesto krune od pet manjih povijesnih grbova, zadobio mitru sa šahovnicom, i to onom šahovnicom koja sve češće počinje s prvim bijelim poljem. To je, slikovito rečeno, krajnji rezultat odnosa crkve i države u Hrvatskoj od osamostaljenja, koji se dodatno potvrđuje sa svakom novom generacijom proizašlom iz školskih klupa u kojoj je vjeronauk zadobio religijsko-fundamentalnu konotaciju, slijedom čega etnički definirano katoličanstvo jača onoliko koliko evanđeoski aspekt gubi na snazi. Katoličanstvo se, ukratko, sve više shvaća etnički, a sve manje evanđeoski. Paradoksalno, to je dovelo do toga da ateizam izranja iz samog srca takvog zajedništva, jer je Nazarećaninovo nasljeđe izgurano s oltara na kojem se, u principu, odvija političko bogoslužje u ime naroda, shodno čemu Bog biva tek mantrom koja se tu ukazuje apsolutnim viškom, ali narativno ostaje jer je u liturgijskom aranžmanu neizbježan. Međutim, to ne mijenja stavku da takvom hrvatskom katoličanstvu, kao uostalom i takvom srpskom pravoslavlju, Bog uopće nije potreban, zaključuje Sekulić.