Izgubljeni na hodnicima, blamaža i trema: Priče koje pokazuju da prvi dan srednje nije tako strašan

Što ako se osramotite odmah prvi dan u srednjoj školi? Što ako se izgubite ili zalutate u pogrešan razred? Što ako vas trema opere toliko da se ne možete ni predstaviti kada vas novi nastavnici prozovu? Naši novinari podijelili su svoja iskustva i priče koje pokazuju da prvi dan srednje škole nije tako strašan. Uz to, iz ovih priča ćete naučiti i da ako se odmah ‘izblamirate’, da to nije smak svijeta za vašu ‘srednjoškolsku reputaciju’.

Osmaši koji kreću u prvi razred srednje škole trenutno razmišljaju samo o jednoj stvari – kako preživjeti prvi dan u srednjoj školi. Od nepoznatih hodnika i prostorija, nepoznatih osoba, starijih učenika koji na prvu izgledaju zastrašujuće pa do treme i blamaže. Mnogi smišljaju strategiju o tome kako da ostave dobar ‘vajb’ i da nikako ne ispadnu ‘krindž’.

Kako bi im olakšali prvi dan u srednjoj, naši novinari prisjetili su se svojih prvih dana u srednjoj školi i kakve su sve situacije doživjeli i, ono najbitnije – kako su ih preživjeli. Svi su jednom bili osmaši koji su doživjeli određeni šok kada su krenuli u srednju i, sa sigurnošću se može reći – i to će proći. Mnogi bi se složili i da im je taj period života prošao prebrzo i, unatoč i lošim iskustvima, željeli bi da su više uživali u srednjoškolskim danima.

‘Izgubila sam se prvi dan i otišla u krivi razred. Ups’

– Prvi dan srednje škole bio mi je malo kaotičan. Nismo znali u koju učionicu trebamo ići, već je ravnateljica to vikala sa stepenica u školskom holu gdje nas je bilo više od 100. Naravno da nisam čula u kojem sam ja razredu, a kroz gužvu se nisam mogla probiti do nekog nastavnika da pitam gdje moram ići. Tada sam ugledala dvije kolegice iz osnovne škole za koje sam vidjela da su upale u moj razred. No, njih dvije su krenule u različitim smjerovima, a ja sam odlučila pratiti ovu ‘pametniju’. Kada sam došla do nje već su svi ulazili u razrede i onda mi je rekla da sam ja otišla krivo jer je ona ipak upisala nešto drugo. Trčala sam kroz praznu školu u potrazi za ravnateljicom koju sam nakon 5 minuta našla. Rekla mi je samo broj učionice, ali ne i na kojem kraju škole se nalazi. I tako sam još 10 minuta tražila učionicu. Pokucala sam na vrata, a ljudi su se već predstavljali. Malo sam se zacrvenjela, ali ispričala sam se i rekla ono što je bilo – da sam se izgubila. Svi su se smijali, čak i razrednica, a ja sam samo slegnula s ramenima i rekla – ‘događa se’ i da su me sada barem zapamtili. Sjela sam i čekala svoj red na predstavljanje, a moj ‘blam’ se zaboravio već drugog dana nastave, ispričala je Ramona.

Ramonino prvo prijateljstvo, koje još uvijek traje, spontano je stvorio profesor

Kaže kako ju zbog te blamaže nitko nije zadirkivao niti ismijavao, ali da nije sigurna jesu li je iza leđa zvali ‘ona smotana’. A i da jesu, ne bi ih krivila jer je prvog dana škole stvarno bila smotana. Nije dopustila da ju to spriječi u sklapanju prijateljstva pa je već drugog dana upoznala kolegicu iz razreda s kojom si je još uvijek dobra.

– Ona je imala isto specifično ime koje počinje istim slovom kao i moje – Rahela. U učionici iz Biologije i Kemije smo slučajno sjele jedna do druge i kada nas je nastavnik prozivao da se predstavimo, bilo mu je zanimljivo kako nas dvije sjedimo baš jedna pored druge. Komentirao je kako će naša imena definitivno zapamtiti, a mi smo se samo pogledale i rekle jedna drugoj – ‘ok, očito smo sad frendice’. I tako je i bilo. Ispostavilo se da je to bio najbolji spontani trenutak za prijateljstvo jer još uvijek traje, a kroz upoznavanje smo shvatile da volimo sličnu glazbu i da imamo sličan stil što nas je još više zbližilo, objasnila je Ramona.

Hrvoje se najčešće sprijateljio kroz razgovore o ispitima ili predmetima

Hrvoje se prvom danu srednje škole izrazito veselio. Najviše zbog toga što je u osnovnoj školi, navodi, teško pronalazio društvo, a ponekad su ga drugi učenici zadirkivali i omalovažavali. Bio je uvjeren kako će upis gimnazije i slični interesi kolega iz razreda donijeti pozitivnu promjenu. I bio je u pravu.

– Ljeto prije početka srednje na Fejsu sam pronašao par kolega i s jednim kolegom dogovorio da ćemo sjediti zajedno u klupi. Taj prvi dan družio sam se s njim, ali i s onima iz osnovne koji su upisali istu školu. Sjećam se da je upravo jedan kolega iz osnovne došao sa slomljenom nogom pa smo mu pomagali kretati se po stepenicama i nositi mu stvari. Sjećam se da sam taj prvi dan sreo i jednu kolegicu koju sam poznavao s natjecanja. Prvi dan srednje škole imali smo kratki sastanak s razrednicom, dodijelili su nam ormariće, dali neke osnovne upute te nas proveli kroz školu. Neki su nakon nastave otišli na kavu u kafić, ja sam to tada preskočio, priča nam Hrvoje.

Druženje s poznanicima iz osnovne škole trajalo je prvih par mjeseci. Nakon toga je Hrvoje promijenio društvo, a prijateljstva su, tvrdi, nastala spontano.

– Najčešće kroz razgovore o nekom ispitu ili predmetu na hodnicima. Ili ako je nekome trebala pomoć oko zadaće, tu sam uglavnom uskakao i baš tako su znala nastati neka prijateljstva. K tome, ni tijekom osnovne ni tijekom srednje nisam htio da se netko osjeća izopćen pa sam se uvijek trudio prilaziti tim ljudima u razredu. I tako su nastajala lijepa prijateljstva. Mnoga od njih danas više nisu aktivna, ali ostaju lijepa sjećanja. Jedan savjet profesorice iz Hrvatskog u prvom srednje posebno pamtim – prijateljstvo je kao cvijet, treba ga zalijevati jer će inače uvenuti. Dodao bih da čak i ako jednom uvene, ne znači da se jednom neće moći ponovno zasaditi i obnoviti, naglasio je Hrvoje.

‘U srednju treba ući opušteno, ne razmišljati samo o ocjenama i predmetima’

Do srednje škole je putovao jednako kao i do osnovne, odnosno 20 minuta pješice do autobusne stanice i onda 10-ak minuta vožnje. Problem je bio jedino u tome što je autobus u grad u koji je Hrvoje išao u srednju školu dolazio u 7:10, a njemu je nastava kretala u 7:35 pa je morao čekati. Slično mu je bilo i nakon nastave jer mu je zadnji sat završavao u 13:30, a bus je išao u 14:00. No, to vrijeme čekanja je uvijek provodio družeći se i razgovarajući.

– U srednjoj mi je društvo više odgovaralo, sama škola bila je vrlo prijateljski nastrojena, imali smo kaučeve i vreće za sjedenje na hodnicima, nosili smo papuče, sve je to doprinijelo jednoj obiteljskoj atmosferi. Tijekom srednje nisam doživljavao nasilje, dok je tijekom osnovne je znalo biti zadirkivanja i omalovažavanja. U mom slučaju je ljude nekako bilo manje briga u srednjoj. Svakako bih savjetovao obratiti se razrednici, psihologinji ili pedagoginji u školi ako netko naiđe na bilo kakav problem. U mojoj srednjoj školi stručna služba bila je uvijek na raspolaganju i u tim uredima znale su se rješavati razmirice i svađe i to vrlo uspješno, rekao je Hrvoje.

Unatoč svom pozitivnom iskustvu u srednjoj školi, Hrvoje smatra da srednja škola mnogima može biti izazovno razdoblje.

– To je period u kojem sam ja upoznao sebe u potpunosti, definirao svoje svjetonazore i mišljenja, bio u prvoj vezi, polagao vozački, i sve to može biti opterećujuće. Ali baš u tome je čar tako da mislim kako u srednju treba ući opušteno, ne razmišljati samo o ocjenama i predmetima, već uživati i u pokojoj razrednoj ‘drami’ te se truditi ne činiti zlo drugima, poručio je.

Martina: ‘Za početak mi je najveći šok bilo vrlo dugo putovanje do škole’

Martini je prelaza iz osnovne u srednju školu bila veća promjena nego odlazak na faks. Jako dobro pamti svoje prve dane u srednjoj školi iako se, navodi, ‘nije dogodilo ništa spektakularno’.

– Kada osam godina pohađaš manju školu na selu gdje ideš u razred s djecom koju znaš od rođenja, pa prijeđeš u srednju u grad, to je dosta velika novina. Uglavnom mi je taj ‘start’ obilježila nervoza jer sam cijelo vrijeme razmišljala o obvezama koje su sada bile, činilo mi se, upeterostručene. Za početak mi je najveći šok bilo vrlo dugo putovanje do škole – bila sam popodnevna smjena, bus mi je polazio oko 12, a doma sam se vraćala oko 20:30, što će značiti da mi, uz učenje, doslovno čitav dan otpada na školu. Nije mi se baš dopalo niti to što sam nastavu u prvom razredu gimnazije imala i subotom, ispričala je Martina.

‘Već nakon prvih par sati shvatila sam da će mi najgori predmet biti onaj novi – Latinski’

U gimnaziji joj je najveći šok bio taj što ispite nisu smjeli pisati olovkom, već isključivo kemijskom. Uz to, većina nastavnika u njenoj školi nije pisala natuknice na ploči kao u osnovnoj, nego su učenici morali sami ‘hvatati’ bilješke.

– Već nakon prvih par sati shvatila sam da će mi najgori predmet biti onaj novi – Latinski. Prvih dana puno sam se brinula o tome i kako prići novim kolegama u razredu jer se je dosta njih poznavalo iz osnovne i grada. Sa mnom je u razred išla jedna od najboljih prijateljica iz osnovne škole, pa smo u početku sjedile skupa i nekako zajednički probile taj led. Iako me ljeto prije srednje taj dio jako brinuo, zapravo je ispalo super jer su kolege iz razreda bili divni i unatoč tome što se većina poznavala od ranije, nikad nisu isključivali one koji su im bili ‘novi’, govori Martina.

Početak srednje škole značajno joj je olakšala i njena razrednica koja je bila divna prema svim učenicima u razredu. Ispričala je kako ih je jako štitila i prisjetila se jednog od prvih sata razrednika.

– Nakon što smo se već malo upoznali, na leđa nam je zalijepila papiriće. A onda smo jedni drugima pisali koja nam se osobina te osobe najviše sviđa ‘npr. ‘voli pomagati drugima’. Rekla nam je da taj papirić ne bacimo nego ga pogledamo svaki put kad nam je teško, da se osjećamo bolje. Mislim da ga možda još uvijek negdje čuvam, otkrila je Martina.