Učenice su depresivne i to treba ozbiljno shvatiti: Ugledni psiholozi za srednja.hr govore što trebamo poduzeti

Da 14,2 posto učenica u srednjoj školi ima dijabetes, to bi bio crveni alarm i veliki bi se napori poduzeli da se otkrije zašto i kako je do toga došlo. No, kada je u pitanju anksioznost i depresija, društvena je klima drugačija. Učenice su nam sve češće tjeskobne i depresivne, djeca imaju suicidalne misli, a rijetko traže stručnu pomoć koja im je potrebna. Što i kako treba napraviti te gdje smo zapravo bolji od drugih zemalja za srednja.hr pojašnjavaju klinička psihologinja Nataša Jokić Begić, psiholog Sandro Krašić i psihologinja Ines Begčević iz Udruge kako si.

Istraživanje EWAchange pokazalo je kako je tijekom 2021. gotovo 57 posto drugašica u srednjoj školi osjećalo negativne posljedice pandemije na svoje psihičko zdravlje, dok je takvih drugaša 35 posto. Iduće godine, u trećim razredima srednje, više od 45 posto učenica procjenjuje da je utjecaj korone na njihovu psihu negativan, dok je učenika s takvim osjećajem nešto preko 25 posto.

Kod osjećaja depresivnosti i anksioznosti, istovremenu visoku razinu u 7. razredu ima 11,8 posto učenica u odnosu na 5,5 posto učenika, a u trećem razredu je taj omjer 14,2 posto prema 7,3 posto. I kod osjećaja usamljenosti, često i uvijek usamljeno je 22,1 posto učenica i 12,4 posto učenika sedmog razreda, a 21,2 posto učenica trećeg razreda srednje te 14,7 posto učenika trećaša.

Vide se, dakle, značajne rodne razlike, a istraživači su napomenuli kako je taj fenomen prisutan i u inozemnim istraživanjima. Istraživačice koje su provele ovu studiju, kako smo pisali, zaključuju kako se moramo sustavno više posvetiti mentalnom zdravlju djevojčica i djevojaka u sustavu obrazovanja. Za srednja.hr rezultate ove studije komentiraju klinička psihologinja Nataša Jokić Begić, psiholog Sandro Krašić i psihologinja Ines Begčević iz Udruge ‘Kako si?’.

‘Zamislite da se radi o dijabetesu’

Rezultati ovog istraživanja su alarmantni, odmah nam kažu. Da je u pitanju dijabetes koji ima 14 posto srednjoškolki vjerojatno bi se pokretale snažne javnozdravstvene kampanje, a znanstvena bi zajednica pokušavala utvrditi o čemu se radi. Nažalost, psihičke se smetnje, vele stručnjaci za srednja.hr, tretiraju se više kao znak osobne slabosti nego li pokazatelj objektivnog poremećaja koji može narušiti kvalitetu života više nego tjelesne smetnje.

– Još više brinu podaci iz zagrebačkih bolnica koje je nedavno prezentirao Gradski ured za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom. Prijemi u ustanove koje pružaju psihološku skrb djeci i mladima su u 2022. godini u usporedbi s 2021. godinom, a da ne govorimo o godinama prije pandemije, narasli za 15 do 40 posto, ovisno od vrste usluge i ustanove. Ponovno zamislite da je prijem u bolnice radi dječjeg dijabetesa narastao toliko puta. Pri tome su se i kliničke slike promijenile, danas viđamo djecu koja se samoozljeđuju, imaju ozbiljne depresivne smetnje, suicidalne namjere, teže poremećaje hranjenja i slične teže simptome, napominju psihologinje i psiholog iz Udruge kako si.

Uz ovako ozbiljne dijagnoze, za smetnje poput školskih fobija i separacijskih strahova koje su uobičajene kod učenika, pojašnjavaju, u ustanovama više niti nema mjesta.

‘Bilo bi idealno da svaka škola ima psihologa, ali to je nerealno’

Tijekom pandemije, kažu nam, povećala se svjesnost o važnosti psihičkog zdravlja. Danas tako postoje razne inicijative, udruge i projekti, a nevladin sektor često je taj koji ‘popunjava rupe’ tamo gdje država ne uspije pokriti. Važno je da to postoji jer nevladin sektor može brže i efikasnije reagirati u nekim situacijama nego što to može država.

No, ipak je važno da država pruža određeni okvir unutar kojega onda djeluju što državne, što nevladine organizacije. To se odnosi na obrazovni, ali i na druge sustave. Od iznimnog je značaja, kažu Jokić Begić, Krašić i Begčević za srednja.hr, što je donesen Strateški okvir razvoja mentalnog zdravlja do 2030. godine.

– Bilo bi idealno kada bi svaka škola imala psihologa, ali je to nerealno očekivanje, jer zaista ima škola s malim brojem djece. Mobilni timovi mogu biti dobra alternativa. Djeca i mladi trebaju imati osobu kojoj će otvoreno ispričati što ih muči, koja ih neće osuđivati niti umanjivati smetnje, već poslušati, razumjeti i empatizirati. Radni se zadaci školskih psihologa mijenjaju jer se nalazimo u vremenu pojačanih potreba za pružanjem podrške djeci i mladima. Tako je svugdje u svijetu, tako je i kod nas. Ministarstvo obrazovanja prepoznalo je tu potrebu i otvaraju se radna mjesta za psihologe, vele naši sugovornici.

Roditeljima nije lako

Naše stručnjake pitamo i treba li dodatno educirati učitelje, nastavnike i drugo stručne osoblje u školama te im osvijestiti da djeca imaju problema s mentalnim zdravljem. Kao jedan od dobrih primjera navode PoMoZi Da, projekt Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo. Glavni je cilj tog projekta educirati zaposlenike škola tako da oni sami mogu dalje educirati djelatnike u pružanju prve psihološke pomoći.

To se odnosi na stvaranje otvorene klime unutar škole oko razgovora o psihičkim smetnjama, jačanje stručnog kadra i ohrabrivanje učenika na rješavanje svojih smetnji, bilo kroz resurse škole ili dodatnu pomoć i podršku. Takvi su projekti tim važniji što obuhvaćaju puno veći opseg no što može ijedna neprofitna organizacija. Pogotovo se to odnosi na krajeve daleko od većih gradova gdje se, kao i po pitanju drugih stvari, koncentrira većina dostupne psihološke podrške.

Roditeljima zaista nije lako, kažu nam psiholozi, jer su pod pritiskom da budu kvalitetni roditelji, a toliko je vanjskih faktora koji njihovoj djeci mogu ugroziti psihičko zdravlje. Uzmemo li u obzir samo turbulencije koje smo doživjeli zadnjih par godina, ogroman društveni pritisak na postizanje uspjeha, negativne efekt digitalizacije, roditelji su pod ozbiljnim stresom. Roditelje prvo treba umiriti, kažu Jokić Begić, Krašić i Begčević za srednja.hr, pa ih naučiti kako pomoći djeci.

– Prvo što kažemo roditeljima, a trebalo bi to reći i nastavnicima, da ponavljaju djeci i mladima bar jednom tjedno: ‘Svaka vam čast, vi se junački nosite sa svim ovim nevoljama, izrast ćete u snažne i prilagodljive ljude, a mi smo ovdje da vam u tome pomognemo’ i onda osluškivati potrebe mladih i na njih odgovarati, prepričavaju nam.

Važno je što prije reagirati

Brojna istraživanja sugeriraju da osobe koje imaju narušeno psihičko zdravlje ipak pomoć potraže tek nakon određenog vremena. Koliki je taj odmak od pojave prvih simptoma ovisi o raznim faktorima, od vrste teškoća, okruženja i karakteristika ličnosti pa sve do stigme prisutne u društvu. Bilo kako bilo, pojašnjavaju psihologinje i psiholog za srednja.hr, govori se o razdoblju od dvije pa čak do osam godina, ovisno o zemlji.

– Poznavajući taj podatak, važno je što prije reagirati i pružiti osnovnu psihoedukaciju o tome kako izgleda narušeno psihičko zdravlje i što se po tom pitanju može učiniti jer se zna da što prije osoba potraži pomoć, to je bolja prognoza za povoljnim ishodom. Školski je sustav definitivno najbolje mjesto za takvu akciju jer kroz njega nužno prolaze (gotovo) sva djeca, mišljenje je struke.

Ako ne reagiramo na vrijeme, kod učenika zahvaćenih psihičkim smetnjama možemo očekivati pogoršanje stanja. Oni koji su sada anksiozni uslijed neizvjesne budućnosti mogu dobiti prve depresivne simptome. Sada već znamo, kažu, da dugotrajno doživljavanje anksioznosti iscrpi organizam. Osoba tako gubi motivaciju za obavljanje svakodnevnih aktivnosti, izolira se i ubi nadu. Učenici koji imaju manje podrške, općenito govoreći, imat će i slabiji uspjeh u školi, ali i smanjene kapacitete za stvaranje i održavanje socijalnih kontakata.

Posljedice tu ne staju. Učenici koji ne dobiju podršku vezano za psihičke smetnje, kažu  Jokić Begić, možda će u budućnosti češće koristiti i psihoaktivne tvari. One kod nekih služe kao način nošenja s neugodnim emocijama. Osim toga, možda će iskusiti i razne probleme s tjelesnim zdravljem, ali i suicidalne ideje te ponašanje.

Treba otvoreno govoriti o psihičkom zdravlju

Imamo velik prostor za napredak. Kažu to naše sugovornice i sugovornik na pitanje radimo li kao država i društvo dovoljno da pružimo podršku učenicama, a onda i učenicima koji pate od psihičkih smetnji. Dva su smjera djelovanja, napominju, koja će dati dobre rezultate. Jedno je kontinuirano skidanje stigme psihičkih smetnji.

– Otvoreno govoriti o psihičkom zdravlju i poremećajima, otvarati diskusije, sukobljavati mišljenja, sve je bolje nego šutjeti. Kao što je prije 100 godina dr. Andrija Štampar napravio najveći napredak jednostavnim uputama o održavanju higijene, došlo je vrijeme za upozoravanje na nužnosti mentalne higijene. Nisu današnja djeca slabija, ranjivija i nježnija nego prije, nego su životni uvjeti složeniji. Da, ne prte snijeg do škole 10 kilometara, već se suočavaju s emocionalno daleko složenijem probijanju kroz društvene mreže. Tko ne razumije da je to teže, tom je vrijeme za mirovinu, rezolutni su Nataša Jokić Begić, Sandro Krašić i Ines Begčević, psiholozi iz Udruge kako si.

Drugi je smjer djelovanja ulaganje u edukaciju stručnjaka za mentalno zdravlje. To će, kažu nam naši sugovornici, biti glavni problem zapadne civilizacije idućih desetljeća. Prema tome, zajednica koja želi napredovati treba uložiti u kadar koji može pomoći svakom petom pripadniku te zajednice. Otprilike 20 posto mladih ima smetnje koje će zahtijevati pomoć.

– I malo optimizma za kraj: prije 10-tak dana British Council organizirao je posjet ravnatelja škola iz Velike Britanije koji su željeli vidjeti kako je kod nas organizirana skrb za učenike s teškoćama psihičkog zdravlja. Ostali su pozitivno zatečeni s resursima koje naši mladi imaju. Mala smo zemlja, lako upravljiva, možemo i trebamo biti uzor u ovom području, zaključuju psihologinje i psiholog iz Udruge kako si.

UDRUGA KAKO SI

Udruga kako si je neprofitna organizacija nastala u razdoblju pandemije i nakon potresa u Hrvatskoj s ciljem pružanja potpore široj populaciji. Stručnjaci su prepoznali da će pandemija i prirodne katastrofe na različite načine utjecati na psihičko zdravlje građana te su odlučili široj populaciji ponuditi psihološku pomoć i podršku dostupnu u okrilju vlastitog doma. Pružajući usluge psihološkog savjetovanja i psihoedukacije unaprjeđuju psihičko zdravlje i kvalitetu života svojih čitatelja i korisnika, smanjuju stigmatizaciju psihičkih smetnji te populariziraju psihologiju u društvu.