Što Marin Miletić zna o abortusu, a nitko drugi ne zna? Apsolutno ništa

Vjeroučitelj je, humanitarac i vjerojatno prvi kandidat na izborima koji se obraća direktno mladima. Razlozi Marina Miletića za ulazak u politiku osobni su, a kaže da je spreman dosta trpjeti za svoje ideale. Pretrpjet će onda, bez problema, i kritiku koju ćemo mu danas uputiti. Ovih je dana krenuo u raspravu o znanosti i abortusu, a gdje je završio i kako baš nigdje, nije teško objasniti.

Marina Miletića nećemo rastavljati na proste faktore. Razlog je jednostavan – njegov je nastup u studiju Večernjeg s argumentacijske strane bio uglavnom korektan. Ono na što se trebamo i hoćemo osvrnuti jest njegov argument o zabrani pobačaja.

Stav da život treba štititi od začeća legitiman je stav i ovdje nećemo previše ulaziti u raspravu moralnog/političkog/ideološkog karaktera. Umjesto toga, osvrnut ćemo se na argumente koje Miletić prilaže za potporu svom stavu. Upravo ti argumenti sadrže nekoliko, u najmanju ruku, nejasnih i problematičnih (a na mjestima i netočnih) tvrdnji.

“Sloboda nerođenog djeteta je ključ svega. To dijete je najnevinije, najnezaštićenije u cijelom kozmosu”

Kod protivnika pobačaja ili pro-lifera jako se često plod u tijelu žene, neovisno o kojem tjednu trudnoće pričamo, naziva (nerođenim) djetetom. Većini ljudi riječ dijete označava rođeno dijete – ono koje diše, puza, hoda, smiješi se, plače, promatra svijet i reagira na njega. Djeca su slatka, nevina, draga, neiskvarena. Prema njima smo uglavnom odnosimo zaštitnički.

Vidite li što se ovdje dogodilo? Kada plod žene nazovemo (nerođenim) djetetom, cilj je, a često i posljedica izazvati emocionalnu reakciju. Na taj način, bez ikakvog složenog argumenta, pro-lifer već ostvaruje prednost. On uspijeva izazvati osjećaj srama kod onih koji podržavaju abortus. Sve to postiže se korištenjem emocionalno opterećenog izraza (dijete), a radi se o svojevrsnom apelu na emocije – retoričkoj smicalici emocionalne manipulacije s ciljem uvjeravanja u određeni vrijednosni sud ili politiku.

Je li apel na emocije uvijek pogrešan? Ne, u nekim je situacijama prikladno pa čak i potrebno apelirati na emocije kao sredstvo uvjeravanja. Primjerice, u argumentima protiv prekomjernih vojnih intervencija ili bombardiranja, prikladno je i relevantno referirati se na civilne žrtve među kojima se uvijek nađu i djeca, iako je argument djelomično (čak i uvelike) apel na emocije. No, kada je apel na emocije primarno (i možda čak jedino što imamo), a posebice kada je postignut nejasnom upotrebom pojmova, to nije opravdano. Upravo tu dolazimo do još jednog problema. Između ploda (fetusa) i djeteta postoje znatne razlike, od izrazito fizičkih u smislu razvijenosti organizma, pa do mentalnih i kognitivnih u smislu kapaciteta, dispozicija i osobnosti. Nazvati plod djetetom, s jedinom razlikom da je nerođeno, znači zanemariti sve razlike koje postoje između ploda i rođenog djeteta. Te razlike ne čine se malima i potrebno ih je adresirati. Granicu možda nije lako povući, no to ne znači da ona ne postoji. A ako netko već želi reći da granica ne postoji, potrebno je objasniti zašto plod i dijete ne bi trebale biti zasebne moralne (čak i metafizičke) kategorije. Zanemarivanje razlika između pojmova, i njihovo posljedično izjednačavanje, oblik je pogreške i retoričke smicalice koju nazivamo skliska padina.

“Prema svim istraživanjima i znanosti, život kada nastane autonoman je, ima jedinstveni genetski kod, mi ne možemo tu govoriti o tijelu žene”

Postoje dva relevantna značenja riječi ‘autonoman’ u ovom argumentu: biološki samostalan, neovisan organizam (onaj koji postoji i preživljava za sebe, neovisno od drugih); i pravno samostalna, zasebna osoba (nositelj vlastitih ljudskih prava i odgovornosti). Ovisno o značenju pojma ‘autonoman’, mijenja se i značenje pojma ‘znanosti’ na koju se Miletić referira.

Pretpostavit ćemo da se Miletić ne referira na biološku samostalnost i neovisnost fetusa (ploda), budući da je takva teza evidentno netočna. Van tijela majke plod ne može preživjeti tamo negdje do 24. tjedna, odnosno može preživjeti neovisno o majci okvirno tek nakon 6 mjeseci trudnoće. Biologija je tu jasna i zaista se radi o tijelu žene. Jer bez njega plod, jedno izvjesno vrijeme, ne može preživjeti. (A za one koji kažu da je Miletić samo i isključivo htio ukazati na to da plod sadrži ‘jedinstveni genetski kod’, odnosno DNK drugačiji od majčinog – to je trivijalna činjenica iz koje ne slijedi nijedan normativni moralni i/ili pravni zaključak relevantan za pitanje abortusa).

Miletiću je još preostalo referirati se na pravnu zasebnost (autonomnost) ploda. Jedina znanost koja bi o tome jedino nešto mogla reći jest pravna. Preciznije, onaj dio pravne znanosti koji se bavi utemeljenjem i opravdavanjem ljudskih prava. No, pravo očito tu nije usuglašeno. U praksi, većini zemalja Europe dozvoljen je pobačaj do 10. ili 12. tjedna trudnoće, neovisno o razlozima iz kojih se žena na to odluči. U teoriji, većina organizacija ljudskih prava i pravni stručnjaci i dalje ističu kako pobačaj možemo opravdati/utemeljiti u pravu na tjelesni integritet i slobodu odlučivanja o vlastitom tijelu; ili pak pobačaj opravdavaju činjenicom da bi njegova zabrana bila protuustavna. Drugi pravni stručnjaci, pak, tvrde (i to istinito) kako, u strožem smislu, ne postoji pravo na pobačaj pa iz toga izvlače zaključak o mogućnosti zabrane pobačaja. Kao što vidimo, nije baš jasno na koju se znanost (preciznije, koje područje i polje znanosti) Miletić referira.

Preostaje, pak, još jedna mogućnost. Možda Miletić pokušava biološku činjenicu o tome kada počinje ljudski život (i shodno tome, kada nastaje ljudsko biće) izjednačiti s time kada pravno nekoga počinjemo smatrati osobom. Ako je to posrijedi, radi se o neispravnom, neopravdanom skoku – o još jednoj skliskoj padini. Između bića i osoba postoji čitav niz razlika, a to što nije lako pronaći točku u kojoj će se povući crta razgraničenja, to ne znači da ona ne postoji i da ne bi trebala postojati. Na kraju dana, u teoriji i praksi prava ta se linija u pravilu povlači – negdje se osobom, u pravnom smislu, postaje rođenjem, negdje ulaskom u n tjedan trudnoće (u smislu da se od n-tog tjedna trudnoće već poštuje pravo na život budućeg djeteta, a postiže se zabranom abortusa nakon tog tjedna trudnoće), a negdje samim činom začeća plod nosi određena prava. U nekim državama, vjerovali ili ne, ne morate biti ni ljudsko biće da biste pravno bili osoba. Tako su u New Zealandu rijeka Whanganui i obližnja šuma pravno osobe, a u Saudijskoj Arabiji takav status uživa humanoidni robot Sofia.

Dakle, ne, nije točno da je prema znanosti život autonoman od nastanka, barem ne u nekom relevantnom smislu iz kojeg bi neosporno slijedila moralna i pravna neispravnost abortusa koju Miletić implicira i želi potkrijepiti tvrdnjom s početka.

Za više ovakvih sadržaja zapratite stranicu Nelogično.