Lutanje Perzijom: Kako mi se srušio mit o Iranu

Karlovčanin Luka Šarić ranije ove godine upustio se u nevjerojatnu avanturu. Naime, on je vlakom preko Turske i Iraka otputovao u jednu od zatvorenijih država svijeta, Iran. Svoje fantastične priče donosi nam u nekoliko nastavaka, a u drugom dijelu otkriva je li Teheran zaista tako konzervativan kao što se kod nas misli.

Budim se odlazim na autobus za Iran, do kojeg me vozio taksist po krivoj strani brze ceste i smijao se, srećom bilo je rano jutro te nije bilo prometa. Vožnja do iranske granice zaista je za pamćenje, velik dio puta prolazi kroz dno kanjona i pogled je zaista fenomenalan. Dolazimo do granice usred planina, i tu počinje patnja. S obzirom da je dva dana poslije bio muslimanski blagdan Kurban Bajram, inače malo prometna granica bila je preplavljena Kurdima koji su išli u posjet rodbini u Iran.

Kaos na granici

Nakon što smo izašli iz Iraka uslijedilo je još pet sati čekanja u međugraničnom prostoru (koji je širok pet metara i riječ je doslovno o prostoru između dvije ograde koje obilježavaju granicu) na hladnom vjetru i pod prijetećim oblacima. Gužva je bila ogromna, a Iranci su puštali ljude na kapaljku. Živci su pucali i nekoliko je puta frustrirana rulja nasrnula na ogradu samo da bi ih ljuti vojnici s druge strane otjerali uz prijetnje velikom drvenim pendrecima.

Cijela scena je izgledala kao nešto iz filma te sam samo čekao da neki panični vojnik zapuca na nas. Vadim van mobitel i šaljem poruku roditeljima da sam sretno stigao u Teheran (iz Istanbula) i da je hostel baš dobar. Srećom granica je nakon podosta napetosti ostala iza nas te smo nakon sedam sati napokon nastavili dalje. Ušao sam u Islamsku Republiku Iran.

Lunapark na cestama Teherana

Ujutro dolazim u Teheran, velegrad od oko 15 milijuna stanovnika i glavni grad Irana. Leglo kaosa, neugodnog smoga i najgoreg prometa ikad. Učim se vještini prelaženja ceste kroz more automobila od kojih niti jednom ne pada na pamet stati pješaku. Zebre i semafori su beskorisni i njihova uloga je da služe kao ulični ukrasi više nego kao sredstva za reguliranje prometa. Stvar je u tome da treba samo hodati i auti će vas skoro sami od sebe jednostavno zaobilaziti.

Dolazim do taksista i kažem mu gdje želim ići, ovaj me uputi svom kolegi na motoru. Vožnja s jednog kraja grada na drugi na motor-taxiju u Teheranu, tijekom najveće prometne gužve je svakako jedno od najboljih iskustava u Iranu, lunapark na cesti koji traje 40 minuta i košta nekih 10 kuna. Dakle, čovjek vozi mene i moju ogromnu torbu te još jednu manju torbu na malenom Honda motoru kao da bježi od erupcije vulkana.

Prolazi kroz najuže otvore između automobila, između autobusa i kamiona u toliko uskim prostorima da vam noge stružu po njima, prestiže po pločnicima i juri kroz nisko granje drveća, vozi po rubu graba koje služe kao odvodni kanali uz cestu te se istovremeno odguruje nogom s druge strane grabe da ne padnemo u nju. Ponekad čak ide i kroz more automobila u krivom smjeru.

Naravno vozač ima kacigu, dok sam ja samo posao. Sve ovo bi bilo još zabavno da nije činjenice da Iran ima skoro najveći postotak smrtnosti u prometu na svijetu. Lažem, ali zabavno je u svakom slučaju.

Dolazim do jeftinog hotela gdje ću odsjesti, a ljudi na ulici mi nakon što primijete moju veliku naprtnjaču uz osmijeh dobacuju “Welcome to Iran!”. Drugi dan posjećujem muzej dragulja, gdje se nalazi vjerojatno najveća količina bogatstva na jednom mjestu koju običan smrtnik može vidjeti, a takvo je i osiguranje.

Čari metropole

Nakon toga posjećujem bivšu zgradu američke ambasade, koju okružuju zidovi prepuni anti-američkih slika i grafita koji su postali svojevrsna atrakcija za strance.
Tamo susrećem Mahdieh i Brana. Mahdieh je Iranka koja živi u Teheranu, a Bran australski biciklist koji biciklira po svijetu. Odlazimo na ručak te se navečer nalazimo s još tri Mahdiehine prijateljice. S obzirom da je Iran konzervativna islamska zemlja, disko klubovi ne postoje i sav alkohol je zabranjen, stoga odlazimo van u pizzeriju u sjevernom Teheranu, koji je bogatiji i mnogo ljepši i moderniji od južnog dijela grada.

Sjeverni Teheran također je vjerojatno najliberalniji dio Irana, i ovdje se ulični život ne razlikuje mnogo od onog u gradovima zapadnog svijeta. Žene nose marame na glavi na način da je velik dio kose otkriven (što je protiv pravila) u znak tihog protesta, a pravila prema kojima nevjenčani muškarci i žene ne smiju sjediti jedni do drugih na javnom prijevozu redovito se ignoriraju.

Naše nove iranske prijateljice također su vrlo liberalne, otvoreno kažu da uopće ne vjeruju u islam te rado raspravljaju o svim problemima i neugodnostima s kojima se susreću u zemlji koju vode religijski fundamentalisti. Također su procijenile, što su mi poslije potvrdili i drugi Iranci, da 70-80 posto mladih u Iranu ne podržava trenutni režim. Ako uzmemo u obzir da su dvije trećine iranskog stanovništva mlađe od 30 godina, onda to dobro oslikava što Iranci stvarno misle te pobija bilo kakve medijske generalizacije Iranaca kao ekstremističkog naroda.

Baš naprotiv, gotovo svi ljudi koje susrećem su izuzetno dragi i gotovo polaskani što sam gost u njihovoj zemlji, te će uložiti mnogo truda da vam učine posjet što je moguće ugodnijim. Ljudi će vas častiti čajem, ručkom, možda vas čak pozvati na večeru s njihovom obitelji, iako ste se sreli prije pet minuta.

Ako imate neki problem, ili ne možete nešto obaviti jer vas u tome sprječava nepoznavanje perzijskog jezika, domaći ljudi će nerijetko ići s vama i na drugi kraj grada da vam pomognu. Za razliku od nekih posjećenijih destinacija gdje je takva spontana pomoć od neznanaca obično neki trik za izvlačenje novca, u Iranu je to uglavnom doista autentična želja bez skrivenih namjera.